Iako se čini da je cijeli gaming svijet u blagoj hibernaciji uoči mitskog dolaska GTA 6, tekuća godina vjerojatno bi se mogla označiti i kao godina Capcoma. Ako ništa drugo – onda barem u njenom podznaku! Japanski div ove je godine suvereno zakoračio na tržište s posljednjim nastavkom Resident Evila, a do kraja godine trebali bi vidjeti i novu Onimushu.

Dok su navedene igre dijelovi dobro nam poznatih serijala, jedna posve nova igra došuljala se tiho na svojim bosonogim nožicama te unatoč brojnim odgodama i problemima osvojila moje crno i čangrizavo srce. Capcomova Pragmata u najmanju je ruku zabavan naslov s jasno strukturiranom pričom te svježim gameplay inovacijama koje se tematski uklapaju u njezin distopijski svijet.

Izuzev gameplaya koji je zbilja zarazan, najveća vrijednost Pragmate krije se u fantastično realiziranim likovima. Premda utjelovljuju već mnogo puta viđene arhetipove o zaštitniku i njegovom pomoćniku, djeluju toliko uvjerljivo da će htjeli-ne htjeli iz vas izmamiti poneku emociju. Jedna od glavnih tema igre tiče se umjetne inteligencije, tog pojma čije je samo spominjanje dovoljno da izazove silne rasprave i nemilosrdno razdjeli ljude u suprotne tabore.

Pragmata tome pristupa prilično pragmatično, neprestano vas ispitujući ne samo o tome što zapravo znači biti čovjek, već i što je to nevidljivo i nama jedinstveno što nam omogućava da se svrstamo u posebnu kategoriju, odvojenu od umjetne inteligencije, bez obzira koliko svjesna ona bila?

Izuzev gameplaya koji je zbilja zarazan, najveća vrijednost Pragmate krije se u fantastično realiziranim likovima.

Svaka priča ima svoj početak, a na početku Pragmate pratimo Hugha Williamsa, vojnika koji je zajedno sa svojom posadom sa Zemlje stigao na Mjesec kako bi provjerio zašto je najveća svemirska postaja odjednom prekinula sve moguće kontakte. Kako to obično biva, prekid komunikacije nije se dogodio zbog neplaćenog interneta već zbog prave katastrofe. Hugh ubrzo doznaje da su postajom zavladali roboti vođeni umjetnom inteligencijom zvanom Idus!

I ROBOTI PLAČU, ZAR NE?

Od sigurne smrti i scenarija novog Terminatora spašava ga Diana, samosvjesna umjetna inteligencija novije generacije maskirana u sedmogodišnju djevojčicu. Hugh i Diana od potpunih stranaca postaju nerazdvojni partneri, a sve u želji da zaustave Idusa te kontaktiraju Zemlju kako bi ih upozorili da su roboti preuzeli čitavu postaju i zaustavili rudarenje lunuma, misterioznog materijala nevjerojatnih sposobnosti.

I dok je nevjerojatna ideja da u budućnosti nećemo rudariti samo zlato, dijamante i Bitcoin već i pravi Mjesec, još je nevjerojatniji odnos koji će razviti Hugh i Diana, a njihovo prijateljstvo praktično nosi cijelu priču na svojim leđima! Priča u Pragmati ima svojih prednosti i prevrata, no nije tu riječ o vrhunskom zapletu i nemojte ovdje očekivati remek-djelo u vidu jedne Dine – čak ni onda kada je dio igre direktno inspiriran jednim njezinim segmentom!

Ozbiljno, priča je uglavnom pravocrtna i već viđena, no ono što ovdje odudara od prosjeka je sam odnos između naših protagonista, koji je gotovo pa stvaran. Diana se ponaša baš poput pravog djeteta, ali ne na onaj nezreli i počesto “naporan” način kakav obično viđamo u pubertetlijama poput Atreusa. Ona je radoznala, draga, nevjerojatno šarmantna, uvijek nasmijana te puna pitanja, a sve to napravljeno je tako da gotovo instantno slama Hughov vojnički oklop, koji vrlo brzo zaboravlja da ne priča s pravim, biološkim djetetom.

Diana se ponaša baš poput pravog djeteta, ali ne na onaj nezreli i počesto “naporan” način kakav obično viđamo u pubertetlijama.

Capcom nas je zamolio da vas zadržimo u neizvjesnosti što se tiče priče, no vjerujte mi na riječ kad vam kažem da vas Hughov i Dianin odnos neće ostaviti ravnodušnim, a mnoge njihove interakcije bit će vam zanimljivije i od glavne fabule. Ako vam kažem da sam gotovo 10 minuta proveo uživajući u Dianinim preslatkim reakcijama prilikom igranja skrivača, mislim da je jasno koliko me igra šarmirala.

Ima nešto magično u nevinom dječjem srcu i Capcom je to ovdje maestralno realizirao, toliko dobro da me Diana u nekim trenucima podsjetila na dječaka iz Spielbergova klasika “A.I”, a to je uvijek velika pohvala. Doduše, njena kosa u nekim me trenucima podsjetila i na monstruoznu Evelin iz Resident Evila 7, no tako je to valjda s djecom u Capcomovim igrama – nikad ne znaš kakva su, ali znaš da nisu normalna!

HAKERI SU OPET COOL

Premda je preslatka, Diana nije samo marketinški trik već krucijalan segment igre, jer koliko god Hugh bio spretan, njegova oružja ne mogu oštetiti desetke različitih vrsta robota koje mu stoje na putu. Roboti postaju mete tek nakon što ih Diana hakira i time otvori slabe točke, a način na koji to radi definitivno je najposebniji dio čitave igre, ujedno i toliko hrabra, možebitno i luda odluka.

Roboti postaju mete tek nakon što ih Diana hakira i time otvori slabe točke, a način na koji to radi definitivno je najposebniji dio čitave igre.

Hakiranje, odnosno otvaranje neprijatelja, izvodi se u pokretu, i to ne pukim pritiskom tipke već pravom mini-igrom koja se izvodi istovremeno s gađanjem, kretanjem i borbom. E sad, ovdje je važno naglasiti nekoliko stvari. Prije svega, većina neprijatelja ima iznimno predvidive napade koji se uvijek najavljuju, a dobar dio njih kreće se baš poput zombija u Resident Evil igrama, što će reći sporije od ponedjeljka na poslu.

Hakiranje se može izvesti i puno brže od očekivanog, no opcionalnim prolaženjem kroz razne modifikatore znatno se povećava količina štete i izloženost neprijatelja. Jednom kad na ovo nadodate pravu hrpu modova koji mijenjaju učinke hakiranja ili ih obogaćuju raznim bonusima pod određenim uvjetima, dobivate prilično složenu petlju gameplaya, koja je stresna i izazovna – ali istovremeno vrlo zabavna i zadovoljavajuća.

U sklopu mnogobrojnih nadogradnji, kasnije otključavate i mogućnost automatskog hakiranja, ali pod cijenu posebnog Dianinog mjerača koji, jednom kad se napuni, istovremeno ošamuti, onesposobi i otvori sve neprijatelje na bojištu. Drugim riječima, igra je dizajnirana da u svakom trenutku budete pod što većim pritiskom, iako vrlo brzo otključate mod s kojim možete istovremeno hakirati nekoliko neprijatelja istovremeno.

Ne postoji trenutak borbe koji ne zahtijeva vašu stalnu pažnju, a premda na raspolaganju imate mlazne bacače koji vas mogu brzo udaljiti od opasnosti i mogućnost vraćanja zdravlja, u Pragmati nikad niste sigurni. To bi u kombinaciji s neprestanim multi-taskingom hakiranja usred borbe nekima ipak moglo biti previše pa ne mogu tvrditi da će gameplay sjesti baš svakome.

Ne postoji trenutak borbe koji ne zahtijeva vašu stalnu pažnju – u Pragmati nikad niste sigurni.

Tijekom svojeg druženja s igrom od kakvih 12-ak sati, ni u jednom trenutku nisam osjetio da mi je bilo previše toga odjednom ili da je sustav hakiranja bio nepotrebno kompleksan. Upravo suprotno, pri borbi s više različitih vrsta neprijatelja odjednom, osjećao sam onaj pravi Resident Evil™ vrhunac napetosti u kojemu se situacija čini bezizlaznom, ali uz pravo pozicioniranje i hladnu glavu čistite prepreku za preprekom.

CHAT GPT NIKAD NE SPAVA

Neprijatelja ima svakakvih, od klasičnih robota koji podsjećaju na zombije i letećih dronova sve do stravičnih gigantskih beba i robota koji su previše gledali Mortal Kombat i odlučili da im je Kung Lao baš super! Šalu na stranu, dizajn neprijatelja je raznolik te vam nikada ne dosadi, a svaki neprijatelj ima dionice u kojima baš izaziva tjeskobu, poput jezivih nevidljivih pauka koji baš vole biti u mračnim i neosvijetljenim tunelima.

Dizajn neprijatelja je raznolik te vam nikada ne dosadi, a svaki neprijatelj ima dionice u kojima baš izaziva tjeskobu,

Na kraju svakog levela čeka vas jedan od robotskih šefova, a oni su tek priča za sebe. Usput rečeno, a sasvim slučajno baš onda kada pričamo o gigantskim robotima, svaki puta kada umrete, vraćate se u svoju bazu. U njoj možete nadograđivati svoje zdravlje, oružja i druge sposobnosti koje se tiču mobilnosti, hakiranja i općenito svega onoga što vam je potrebno da preživite svoj medeni Mjesec.

Ako vam zatreba pauza od silnog nasilja, postoji i poseban kutak u kojemu možete sakupljati razne igračke za Dianu ili pak zaigrati Bingo sa kućnim robotom: lako što je cijeli Mjesec zaposjednut zlim robotima, vidi što su lijepi ovi baloni! U slučaju da vam je promaklo, survival avantura iz Capcoma ima element u kojem možete odigrati bingo, što konačno daje odgovor na kultno pitanje o tome kamo su otišli mili seljani našeg dragog Leona.

Na raspolaganju imate solidan arsenal različitih oružja koja se mogu podijeliti prema svojim funkcijama, ovisno o tome je li vaš cilj raniti protivnika na daljinu ili blizinu, onesposobiti ga, postaviti mu zamku ili pak zaštititi vlastito zdravlje. Rado bi vam ovdje još pričao o oružjima, ali već pretpostavljate: Capcom ne želi da vam upropastimo otkrivanje!

Na raspolaganju imate solidan arsenal različitih oružja koja se mogu podijeliti prema svojim funkcijama.

Drugi segment gameplaya tiče se platformiranja, a treba reći da je to odrađeno dosta slabije no borba. Korištenje mlaznih pogona je izvedeno prilično uvjerljivo, no zbog simuliranja izmijenjene gravitacije i fizike, kretanje vašeg lika pomalo je neprecizno. To se ne osjeti u borbi, ali se znalo osjetiti prilikom skakutanja i (ne)hvatanja raznih rubova. Osim platformiranja, rješavat ćete i prostorne zagonetke, no svi ti elementi uglavnom su sporedni i služe samo kao predah od zaista stresne borbe i prilika za skupljanje raznih resursa za jačanje statistika i mogućnosti vaših likova.

Tijekom kampanje ćete prošetati čitavim Mjesecom te prijeći razna industrijska postrojenja, beskrajne hodnike i hale, razrušene tunele, ali i neke neočekivane dionice poput prašume i drugih koje bi vam rado opisali, no Capcom nas je zamolio da vas još malo držimo u neizvjesnosti. Ne smijemo ništa otkriti, ali sjećate se kako ono bješe, mali korak za čovjeka...?

Audiovizualna prezentacija je prilično dobra, no ne i izvanredna. Iako igra ima uvjerljivo objašnjenje za potpuni izostanak ljudi na postaji, i dalje je jeftino to što se gotovo sve scene, izuzev onih režiranih između Hugha i Diane, odigravaju putem raznih holograma i tekstualnih zapisa posade. Nije sve tako sivo, jer dizajn neprijatelja i pojedinih dionica (o kojima ne smijemo pričati!) izgleda jako lijepo, ponajprije što je Mjesec sam po sebi veličanstveno mjesto radnje.

Prilikom odigravanja nisam naišao ni na jedan jedini bug, a na (običnom) PlayStationu 5 oba načina izvođenja izvrsno odrađuju svoj posao. Čak mi se čini i da dobri stari RE Engine i na izvođenju koje prioritizira ušminkanu grafiku ide u više-manje stabilnih 60 slika po sekundi.

Capcom je s Pragmatom prilično riskirao. I dok nije riječ o igri koja će revolucionarizirati žanr, njen hrabar gameplay dodatak u vidu hakiranja definitivno je nešto što biste trebali isprobati ako volite napetu i tijesnu borbu poput one u Resident Evil igrama. S druge strane, njena priča i likovi toliko su uvjerljivi, šarmantni i dobro napisani da u konačnici postaju kao mala produžena obitelj u sklopu jedne svemirske avanture koju nećete tako brzo zaboraviti.