Život developera motociklističkih igara nije lagan. Iako imamo dobre i neke manje dobre igre tog tipa, nikako se ne uspijevaju probiti u sami vrh sportskih igara kojim vladaju godišnji naslovi poput FC-a ili F1. Međutim, motociklističkih igara zapravo ima više nego drugih sportskih naslova na tržištu. Osim MotoGP-a tu su još Supercross i RIDE igre, uz povremene SBK i MXGP naslove. Većinski su djela talijanskog Milestonea, koji zna baratati i simulacijama i arkadama. Nakon MotoGP-a 25, u kojem je dodan arkadni stil utrkivanja, evo još jednog primjera približavanja nekim novim klincima.

Ride 6 uvlači nas u svoj svijet na festivalski način. Ovom naslovu možemo pripisati ulogu motociklističkog Forza Horizona, koji kroz festivalske izvedbe vozačima nudi razne tipove utrkivanja. Samo se festival ovdje zove Ride Fest… jer Motorfest je ipak zauzeo The Crew, što ćete. Uglavnom, igra nema klasični pristup karijeri u kojemu započinješ iz juniorskih kategorija i lagano se probijaš do vrha. Ride 6 tu radi zaokret i zadaje vam kategorije utrka zaključanih iza bodova.

Bodove možete skupljati tako što kroz svaku utrku ispunite određene zadatke. Imate glavne i sporedne misije. U rijetkim situacijama od vas se tamo traži da pobijedite utrku, već je cilj da budete u top 6-5 ili kojem već topu trebate biti. Sporedni zadaci daju vam dodatne uvjete, tražeći od vas da ipak završite na postolju ili da ne padnete s motora.

Igra nema onaj klasični pristup karijeri u kojemu započinješ iz juniorskih kategorija i lagano se probijaš do vrha.

Na kraju svake kategorije dobivate određene bonuse, poput otključavanja novih motora. Igra se dičila time da će po izlasku imati preko 300 motora, a realno stanje nam govori da ih je zapravo oko 200. Gdje su ostali? Nije valjda da će biti zaključani pod plaćenim DLC-jevima i koje kakvim bonus paketima? Očito je da hoće, nažalost. Unatoč tome, pred vama je i dalje bogat izbor motora koje možete kupovati, posuđivati ili, kao što je navedeno, otključati putem karijere.

Zanimljivost leži u tome da ne morate riješiti sve utrke iz određenih kategorija da otključate nove. Ne, 3-4 utrke s ispunjenim zadacima i evo vas u prilici da odete u neko drugo područje utrkivanja. Na jedan smiješan način me to podsjetilo na regije otvorenih svjetova nekih igara u kojima svaka od njih ima određen level koji moraš dostići da bi uopće imao šanse tamo preživjeti.

Kako otključavate nove kategorije, tako imate prilike voziti duže i veće utrke. Osim klasičnih utrka od nekoliko krugova, tu je i postavljanje najbržeg vremena kao u kvalifikacijama. Ako vam to nije dosta, možete se baciti na off-road utrkivanje. Da, to je jedan od noviteta u igri. Iako ga podržavam i daje malo više dubini, dojma sam kako je sve skrpano na brzinu.

Cijela ta zemljana podloga kao da je samo vizualno postavljena na stazu. Nemate baš različit osjećaj vožnje krosera po zemljanoj ili betonskoj podlozi. Motor se ponaša gotovo pa identično na jednoj i drugoj podlozi. Što je baš šteta jer moralo je to biti puno, puno bolje, a na kraju nije tako ispalo.

Nemate baš različit osjećaj vožnje krosera po zemljanoj ili betonskoj podlozi.

Svakako mi se sviđa što je dodana arkadna opcija vožnje. Milestone, koji je isti developer i za MotoGP, Ride je također vukao prema simulacijskom aspektu, ali ne toliko jako kao njihovu zlatnu koku. U šestici se očito išlo na približavanje širem krugu publike, predstavljanjem dviju opcija vožnje. I tu ih moram pohvaliti jer osjeti se balans između jednog i drugog načina vožnje. Obje vožnje traže od vas pažnju i preciznost, ali u arkadnom se greške puno više praštaju.

Veteran ste ovakvih naslova? Bez brige, možete održati izazove uz profesionalan način vožnje. Stigli ste kao početnik i ne znate se nositi s kontrolama motora? Nema problema, tu je arkadni stil vožnje. Da stvar bude bolja, imate i malu školu vožnje kojoj možete pristupiti kroz festivalski glavni izbornik.

“Dobro, Lovro, zašto opet spominješ da je nešto festivalski?” E pa vidite, nije karijera jedina festivalska stvar u Ride 6. Cijeli glavni izbornik je u festivalskoj atmosferi. Dvosjekli mač, rekao bih, jer na prvu izgleda zanimljivo i svježe, a s druge strane i malčice zbunjujuće. Imate po tri slajda na kojem možete odabrati opcije vožnje, karijere, mjerenja vremena, trgovine, učenja vožnje itd. Stvar je u tome da vam one nisu dobro vidljivi i jasno označeni. Kad sam shvatio da mogu pristupiti više opcija izbora, doslovno sam ostao paf – iznenađen.

Kako se vraćamo na glavnu stazu, moram spomenuti i samu vožnju. Znam da sam gore spomenuo kako se ne osjeti razlika vožnji krosera po off-road i klasičnim stazama, ali općenito je vožnja jedna od svjetlijih točaka Ridea 6. Vrlo je fluidna i tečna. To ponajviše osjetite kako vozite različite ere i kategorija motora, gdje je svaki vidljivo i osjetno drugačiji. Kad tome dodate i druge stvari poput trošenja guma, pogotovo na dužim utrkama, vidjet ćete zapravo koliko je izazovno biti na stazi.

Vožnja je je fluidna i tečna, što ponajviše osjetite kako vozite različite ere i kategorija motora.

Jedino na čemu su trebali poraditi, u samom trenutku vožnje, jest osjećaj brzine. Vi, realno, nemate dojam vozite li se 60 ili 200 kilometara na sat. Osjećaj brzine je praktički nepostojeći.

Na stazi ćete se naći s 11 drugih vozača, ali kad pogledate koliko inače vozača bude u moto utrkama (20+), nekako to sve izgleda siromašno. Razumijem na kraćim off-road stazama, ali kada ste na klasičnima i k tome imate puno krugova, to bude razočaravajuće. Da stvari budu gore, ni umjetna inteligencija vozača nije baš nešto. Oni će se često zabijati u vas i onda će vas srušiti, a oni nastaviti vožnju. Pritom ne dobivaju nikakve kaznu. Paradoksalno, kad se AI vozač zaleti u AI vozača, obojica padaju s motora. Imate osjećaj kao da se utrkujete protiv kamiona.

Kad se AI vozač sudari s vama, uvijek ste vi ti koji padate. Kad se AI vozači sudare međusobno, padaju obojica.

Bilo bi lako kad bi to bilo sve, ali nažalost nije tako. Naprotiv, neshvatljivo brzi su AI vozači na ravnicama, dok su u zavojima spori kao puževi. Toliko mi se puta dogodilo da me na ravnicama prestižu kao da su oni svi u Ducatiju (neki i jesu, ajde), a ja vozim Vespu. Gledam i čudim što ne valja, da nije u pitanju DualSense? Ali ne, nije to bio problem jer gle čuda, u zavojima ih sustižem. Nešto ozbiljno ne valja u ovom segmentu te iz Milestonea hitno moraju sjesti i naći prikladno rješenje.

Vizualno motori izgledaju lijepo i detaljno. Igra kao takva grafički nije nešto spektakularno. Osjeti se promjena enginea u odnosu na prethodni dio, ali kad se pogleda šira slika svih ponuđenih alternativa, pa i ostatka sportskog asortimana, Ride 6 spada u srednji sloj društva. Ima tu još dosta za odraditi po pitanju osvjetljenja, modela vozača i pozadinskih elemenata. Doduše, ne možemo reći da je ovo neugledna igra.

Zvuk je, doduše, neshvatljivo loš. Motori nemaju konkretan šus kakav bi trebali imati kod dodavanja gasa. Mijenjanje brzina također je beskarakterno i djeluje totalno neobično. Stalno imate osjećaj kao da tu nešto nedostaje, kao da se jedan dio slagalice negdje zagubio.

Prelaskom na Unreal Engine 5 nekako smo navikli na aljkavu tehničku stranu. Međutim, ovdje nemam takav slučaj pa je Ride 6, baš poput MotoGP-a 25, to dobro iznio. Očito Milestone zna taj dio svog posla dobro odraditi. Iako znam i svjestan sam moguće paljbe zbog potencijalnih problema na PC-u, ali na PlayStationu 5 jednostavno nemam nikakve zamjerke po tom pitanju.

Sve u svemu, Ride 6 se odvezao se u drugačijem smjeru od dosadašnjeg. S dva odvojena načina vožnje dostavio je mogućnost utrkivanja i onima s iskustvom i onima bez njega. To je odradio na vrlo dobar način. Ipak, nekako sam dojma kako je igra mogla i morala biti bolja jer sve ostalo praktički djeluje kao da je ubačeno tek toliko da se nađe nešto novo. Možda kroz nekoliko mjeseci igra bude dovedena u red, ali za sada je Ride 6 bolje preskočiti.