Napraviti igru koja će stajati uz bok velikanima e-sports kompetitivne scene nije lagan zadatak. Svako malo vidimo neku igru koja pokušava emulirati uspjeh popularnih naslova i tu nailazimo na problem. Kako bi se istaknula, svaka igra treba imati “ono nešto”, jednu nit jedinstvene osobnosti ili mehaniku koja će ju izdvojiti u odnosu na konkurenciju te privući I zadržati igrače koji su već siti igranja jednih te istih igara s nešto drugačijom grafikom.

Zašto vam to govorim? Zato jer je Rocket Arena utjelovljenje problema osobnosti. Igra je to čiji su uzori odmah očiti, ali ona sama ne uspijeva ništa raditi dobro kao oni ili bolje od njih. Čak joj je i ime toliko slično jednoj da sam u tijeku recenzije 15 puta napisao Rocket League umjesto Rocket Arena.

Prije svega, radi se o igri koja je isključivo 3v3 multiplayer i ima tek nekolicinu modova kao što su varijacija na deathmatch, zone control ili capture the flag. Samu srž igre najbolje je opisati kao kombinaciju viđenog u Smash Brosu i Overwatchu gdje je razlika samo to što se Rocket Arena igra iz trećeg lica s kamerom pozicioniranom liku iza leđa.

Rocket Arena inspiraciju vuče od više različitih igara, a jedino herojski aspekt odrađuje bez greške.

Sličnost s Overwatchom podrazumijeva postojanje nekolicine heroja od kojih svaki ima po tri jedinstvene sposobnosti. Prve dvije su gotovo uvijek ofenzivne, a treća poput uređaja za teleportiranje ili nevidljivost, raketnih čizmi ili hoverboarda pomaže u boljem pozicioniranju i bržem kretanju mapom. Osim toga, svaki heroj ima trostruki skok, a može si i poboljšati sposobnosti skupljanjem različitih predmeta za vrijeme meča. Sve u svemu, heroji su dovoljno raznoliki i zabavni za korištenje pa sam unatoč osobnom favoritu nerijetko zaigrao i s ostalima.

S druge strane, sličnost s Smash Brosom leži u načinu eliminiranja protivnika. Dok je u većini drugih multiplayer igara za bodove potrebno ubiti protivnike, u Rocket Areni ih je potrebno lansirati izvan mape. To se može napraviti tako da ih se doslovno izgura, ili češće nanošenjem štete koja će napuniti pokazivač iznad njihove glave. Što je pokazivač ispunjeniji, to svaki pogodak lika lansira dalje u zrak, a jednom kada se napuni do kraja ih poput rakete lansira izvan mape. Ako igrač dovoljno vremena provede izvan borbe, pokazivač se isprazni, a ukoliko bude eliminiran kroz 10-tak sekundi se vraća natrag u akciju.

Istraživanje različitih heroja i njihovih sposobnosti najzabavniji je dio igre.

Takva kombinacija u teoriji zvuči kao pun pogodak, no u praksi zapravo nije najsretnije izvedena. Da se razumijemo, Rocket Arena u početku je definitivno zabavna igra, s napetim mečevima nakon kojih se često osvoji kakav skin ili druga kozmetika. No, čim ispari onaj miris “nove igre” i svaki heroj dobije svoju šansu, stvar vrlo brzo postane repetitivna. Kada se radi o igrama koje su konceptualno prebliske već postojećim igrama, javlja se neizbježno pitanje – zašto ih uopće igrati kada postoje igre koje to rade mnogo bolje?

Prvi problem je to što se Rocket Arena prodaje kao kompetitivna igra, a bolno joj nedostaje balansiranja i sinergije između likova. Neki od njih su toliko nadmoćni da je moguće već u početku meča znati koji tim će pobijediti. Amphoru je primjerice gotovo nemoguće izbaciti iz mape, Blastbeard ima previše zdravlja, Topnotch radi previše štete i lista se samo nastavlja. Naravno, svaki kompetitivan naslov prije ili kasnije uspostavi određenu META igru, ali ovdje je premoć nekih likova miljama daleko od prihvatljivog.

Nedostatak balansiranja i sinergije među likovima upropaštava kompetitivni i timski aspekt igre.

Možda navedeno ne bi i bilo toliko loše da nije izostala sinergija kombiniranja određenih heroja i njihovih sposobnosti. Neki od njih jesu bolji za određene modove, ali teško ih je svrstati u klasične timske uloge što za posljedicu ima teže stvaranje optimalne timske kompozicije te eliminiranje nebalansiranih heroja. Svaki igrač mora odabrati različitog heroja na početku meča, no bez obzira na odabir svaki vrlo brzo preraste u frenetično napucavanje bez ikakve potrebe za strategijom ili koordinacijom.

Ponešto dubine u borbi je ipak dodano u vidu artefakata koje je u tijeku igre moguće otključati. Svakog lika moguće je opremiti s tri različita i svaki će liku dati će određene pasivne bonuse. Tu se moguće igrati i eksperimentirati s efektima poput onog da lik dijeli više štete ako je u doticaju s tlom, bržeg povratka u meč nakon izbacivanja s mape, višeg skoka i slično.

Unatoč svim sposobnostima, likovi su strahovito tromi i teško izbjegavaju paljbu protivnika.

Iako je Rocket Arena nespretno izvedena u kompetitivnom pogledu; heroji, artefakti i sustav progresije uz opušten pristup igri mogu čisto napucavanje učiniti zabavnim. Ekran često zna biti zasut efektima raznih oružja i sposobnosti, a mogućnosti kretanja i igrina vertikalnost daju novu dimenziju gameplayu. Volio bih da su likovi manje tromi jer je koncentriranu paljbu vrlo teško izbjeći, a igrači jedni druge mogu vrlo jednostavno žonglirati kontinuiranim pucanjem.

Svaki heroj ima sposobnost izbjegavanja napada, ali je njegov cooldown toliko dugačak da je ona praktički beskorisna. Biti žongliran, pa makar i na trenutak, obično znači sigurno izlijetanje iz mape. Nema tu onih Smash Bros situacija gdje lik bude izguran pa se iz naizgled nemoguće situacije uspije vratiti već ovdje najčešće i minimalan gubitak tla pod nogama znači kraj.

Pucati u protivnika ili u zid otprilike pruža jednak osjećaj satisfakcije.

Naravno, i u čistom napucavanju ima jedan značajan problem, a to je izostanak satisfakcije prilikom pogotka ili eliminacije protivnika. Bilo s raketama ili kojekakvim drugim oružjima, osjećaj pogotka u drugog igrača daje otprilike jednaku povratnu informaciju kao kod pogotka zida. Postoji vizualna indicija kako je protivnik pogođen, ali daleko je to od očekivanog ispuštanja dopamina kakav prouzroče mnoge druge, slične igre.

Ono gdje prigovora apsulutno nemam je visoko stilizirani i bojama zasićen vizualni stil zbog kojeg Rocket Arena izgleda poput kakvog crtanog filma. Osim spomenutih likova, posebna pohvala ide raznovrsnim i odlično napravljenim mapama. Često je prava šteta što je tempo igre toliko kaotičan da je teško zastati i diviti im se – od snijegom prekrivenog dvorca koji kao da je izašao iz Disney bajke do suncem okupanog futurističkog grada. Stilizirane vizuale za pozitivnu posljedicu imaju i ekstremno glatko izvođenje na PC-u. Od bugova su tu jedino propadanja jednih teksutra u druge te povremene kaotične rotacije i zamrzavanja kamere kada bi se protivnici našutavali s mojim likom po mapi.

Za kraj moram spomenuti kako igra ima i svu silu sustava dodatne naplate izvan onog što je za nju potrebno platiti. Igrinom premium valutom može se otključavati različita kozmetika, a tu je i tromjesečni Blast Pass unutar kojeg se igranjem mogu osvajati dodatne nagrade. Podržava i crossplay između svih dostupnih platformi i smatram kako je trenutno to jedini razlog njenog opstanka jedva mjesec dana nakon izlaska budući da matchmaking zna trajati i do nesnosnih deset minuta.

Sve u svemu, Rocket Arena dokazuje kako suma različitih aspekata različitih igara ne čini uvijek dobru cjelinu. Gotovo svaki njen aspekt ima određene probleme, a frustrira koliko bi malo bilo potrebno da se oni isprave i da u konačnici imamo znatno bolju igru. Ukoliko igra preživi dovoljno dugo, možda će to s vremenom i postati.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na digitalnoj kopiji igre u izdanju za PC. Kopija igre nabavljena je preko EA Play Pro pretplate.