Platformska nindža igra s prve Nintendove konzole dolazi nam na aktualne konzole i PC, dakako u posve moderniziranom ruhu. Shadow of the Ninja – Reborn je ukupno četvrta prerada Tengo Project studija koji se polako profilira u jednog od najzanimljivijih timova zaduženih za oživljavanje igara iz 90-ih. U prvom su redu to do sada bile 16-bitne igre, no sa Shadow of the Ninja – Rebornom se Tengo Project vraća na 8 bita.

I upravo to je ono što ovaj projekt čini toliko posebnim unutar kataloga dosadašnjih Tengo Project prerada – radi se o puno većem odstupanju u odnosu na original. Ovaj put nije bilo dovoljno proširiti ekran i nacrtati sve u istom stilu samo malo detaljnije, već je vizuale trebalo zamijeniti nečim posve novim.

Glavni likovi Hayate i Kaede na NES konzoli izvorno su patili od nedostatka boja i generalnog manjka osobnosti. U ovoj preradi dobivaju posve novi izgled i sada djeluju kao likovi iz kakve mange ili animea, te im je dodijeljena skromna glasovna gluma za povike pri napadima. Prelijepe pozadine, vrhunska animacija likova, prepoznatljiva glazba i vrlo zanimljiv dizajn levela – sve su to elementi kojima Tengovci uspijevaju dokazati nevjerojatnu razinu svog talenta i iskustva.

Crni ekrani kao pozadine još su nekako mogli zadovoljiti normu na NES konzoli pa čak i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća kad je izašao Blue Shadow (iz nekog razloga naziv igre za europsku regiju). To je crnilo u preradi zamijenjeno prelijepim, rukom crtanim HD pozadinama koje zadržavaju tematiku iz originala (luka, kanalizacija, grad, itd…). Za potrebe glazbene podloge, developeri su doveli čovjeka koji je komponirao glazbu iz originala – Iku Mizutania, te je on dobio priliku još jednom odsvirati svoje kompozicije, ali ovaj put bez ograničenja hardvera, na moderniji način.

Gameplay donosi daleko najkonkretnije promjene. Dok se i dalje na prvi pogled radi o žanrovski vrlo sličnoj igri, ova prerada duguje promjenu pristupa vrlo detaljnim animacijama likova koju kreatori ponosno žele pokazati pod svaku cijenu. Zadržali su sve poteze i pripadajuće komande iz originala, te su dodali približno jednaku količinu novih napada i nindža akrobacija: trčanje po zidu, lebdenje korisno za korekciju skokova i klasični pogo napad iz skoka viđen u igrama poput Duck Tales i Shovel Knight.

Konačni rezultat je hibrid stare igre i nečeg posve novog, što od igrača zahtijeva još više strpljenja i preciznosti. Shadow Reborn traži disciplinirani pristup memoriziranju levela i učenju metoda obračuna s neprijateljima što će često rezultirati nešto sporijim napredovanjem kroz levele nego što je to bilo u originalu.

Ako ste upoznati s originalnom Shadow of the Ninja igrom i sad ju odlučite zaigrati kako bi si osvježili pamćenje, igranje prerade pruža posve drugačije iskustvo. Mnoštvo je razloga zaslužno za ovaj efekt. Primjerice, oni najjednostavniji neprijatelji ponašaju se slično svojim inačicama iz NES verzije, imaju slično kretanje i slične napade. Određene prepreke, ljestve, platforme i zidići su ponekad sličnim mjestima kao što su bili u NES igri, međutim sve je toliko veće i neusporedivo drugačije da ćete veći dio vremena imati osjećaj da developer nije ni pokušao koristiti originalnu igru kao šablonu.

Dakako, taj osjećaj je samo varka i pri direktnoj usporedbi iznenađuje koliko je elemenata prebačeno u ovu preradu. Uz sve to pao je i jedan kompletno novi level koji nije bio prisutan u NES originalu. Shadow Reborn je vrlo izazovna igra i ako njenih ukupno šest levela igrate na predviđeni način (bez umiranja i ponovnog pokušavanja) jedan utrenirani prelazak traje svega pedesetak minuta. No, da bi došli do te razine vjerojatno će vam trebati barem deset sati igranja.

Uvježbavati se možete kroz glavni Arcade mod. Svako umiranje vraća vas na prethodni checkpoint i pokušaja imate neograničeno. Prelaskom levela unutar Arcade moda otključava se isti level u Time Attack modu. Upravo je ovaj mod savršen za uvježbavanje kasnijih levela, no nažalost igra nema Boss Rush mod u kojem bi se brzinski mogli uvježbavati i bossevi (nešto što je Tengo Project učinio samo jednom i to sa Switch verzijom Wild Guns Reloaded).

Oba moda mogu se igrati na standardnoj i na višoj težini, a prelasci igre bez umiranja bilježe se na tablicu rekorda koja rezultate rangira po osvojenim bodovima. Time Attack individualne levele rangira isključivo po brzini, što je vrlo zgodno za speedrunnere.

U svakom modu igrač ima mogućnost biranja između dva lika: Hayate i Kaede. Baš kao i u originalu, razlike između likova su jedva primjetne. U preradi se sve svodi na to da je Kaede brža na zemlji, a Hayate je brži u svemu ostalom (penjanje i brzina u zraku). Nešto manje individualnosti nego u dosadašnjim Tengo igrama, a dodatnih likova za otključati ovaj put nema. Teško je ne primijetiti da je sve nekako dizajnirano za originalnu plavu sjenku – Hayatea, i prilagođeno je njegovim daljim skokovima. Ipak, nema razloga za brigu jer vjerujem da će Kaede dobiti dovoljno pozornosti makar u nezaobilaznom dodatku po kojem je poznata i NES igra, a to je fantastični kooperativni mod za dvoje igrača.

Akcijski platformeri stare škole teško da mogu biti puno bolji od ovog. Novi dizajn levela i način na koji neprijatelji dolaze često daje dojam da igra kao i da je rađena za multiplayer. Ono gdje si je developer dao najviše slobode jesu boss bitke. Čuvari levela sada su gorostasniji nego ikad, često imaju dvije različite faze napada i ponašaju se bitno drugačije nego u originalu, stoga ćete sve o njima morati učiti iznova. Nisu nešto posebno teški izuzev zadnjeg bossa, te novog bossa iz dodatnog levela. Za svakog će vam trebati nekoliko pokušaja kako bi razradili idealnu taktiku i osigurali preživljavanje.

Ekskluzivno za ovu preradu, vaš lik uvijek ima pristup oba svoja osnovna oružja: katani i lancu (svako oružje dodijeljeno je posebnoj tipki). Skupljanjem određenih predmeta katani je moguće povećati domet jer će nakon toga izbacivati dodatne valove energije pri zamahu. Katana može nanijeti više štete nego lanac, no lanac uz uvijek pouzdan domet ima i mogućnost dohvaćanja neprijatelja u pet različitih smjerova sa zemlje, te svih osam smjerova iz skoka.

Adekvatno tempiranje skokova, preciznost i suzdržavanje od nepotrebnih napada čiji je oporavak kažnjiv glavni su elementi koje ćete postepeno usavršavati počevši od već prvog levela pa sve do kraja igre. U Shadow of the Ninja – Rebornu svaki napad traži predanost, serija skokova s istodobnim izbjegavanje projektila zahtijeva odvažnost, a svaka nepotrebna akcija igrača izlaže riziku od zaprimanja štete ili pada u provaliju.

Svi novi potezi: pogo napad iz zraka, trčanje po zidu i lebdenje imaju komande koje su same po sebi logične, ali ne idu nužno pod ruku s osnovnim komandama preuzetim iz originala. Komande se preklapaju ovisno o tome nalazi li se vaš lik u zraku, na zemlji ili uz zid, te rezultiraju bitno različitim ishodima ovisno o tome gdje se nalazi vaš nindža da li se uhvatio za platformu, sletio na nju ili pak uspio pogoditi neprijatelja. Navedeno zna rezultirati frustrirajućim trenucima s nepotrebno pretrpljenom štetom.

Uz to postoji određena zadrška pri pritisku tipke za skok prije nego lik doista skoči. Zadrška koju nikako ne bih očekivao od jednog nindža platformera, barem ne nakon svega što smo vidjeli u proteklih par godina (Cyber Shadow, The Messenger, Moonrider…). Zapravo, određena zadrška se osjeti za svaki potez, ne samo za skok. Sve u svemu, na komande je potrebno jako puno privikavanja i nisam siguran da sam se u potpunosti privikao ni nakon dvadesetak sati igranja. Mnoge bi igrače komande mogle odbiti, te bi baš zbog toga bilo mudro isprobati demo s eShopa prije nego se pozdravite s 20 eura.

Osim katane i lanca, naši junaci mogu koristiti i brojna druga oružja – shurikene, bombe i sva moguća oružja koja se inače pojavljuju u sličnim igrama. Dodatna oružja znaju bitno olakšati određene dijelove i pokoju boss borbu, no aktivni sustav odabira predmeta je strašno trom, što nikako ne popravlja ukupan dojam po pitanju kontrola. Da, jasno mi je da igra želi naučiti igrača da za sve postoji rizik i da u borbi mora pronaći siguran trenutak za liječenje ili odabir oružja, ali moglo je to i bolje biti izvedeno.

Ovako je to dosta neresponzivno, nelogično i jednostavno sporo na sve moguće načine koji vam mogu pasti na pamet. Predmet / oružje zamjenjuje katanu, odabir predmeta nije moguć u trku, u zraku ili na ljestvama. Nemoguće je ručno izbaciti nepotrebni predmet. Za odabir je potrebno držati tipku i tek nakon nekog vremena je moguće scrolati lijevo ili desno. Nije kraj svijeta, ali premalo je truda posvećeno ovom dijelu s obzirom na to da se radi o konkretnoj novini u odnosu na izvornu igru.

Duljina igre, izazovnost, kooperativni mod i razlozi za ponovno prelaženje svakako opravdavaju cijenu koja je ovaj put nešto niža od dosadašnjih Tengo igara. Ipak, blago smo razočarani što nema dodatnih sadržaja za otključavanje (da, dobro ste me čuli: otključavanje prelaskom, a ne neki tamo DLC) kao dosadašnjim Tengo Project naslovima do sad: Wild Guns Reloaded, Ninja Saviors i Pocky & Rocky Reshrined. Bit će zanimljivo vidjeti koji će sljedeći Natsume klasik doživjeti Tengo Project tretman. Ja držim fige za Shatterhand.