Silent Hill f je valjda najbolji primjer one uzrečice: “Nije bolest sve što boli”. Igra je to o psihološkim patnjama mlade Hinako, djevojke koja se u Japanu 60-ih godina teško nosi s odrastanjem i očekivanjima društva. Hinako na početku igre bježi od pijanog oca i majke koja ga brani, a njezino se mentalno stanje u maniri Silent Hilla misteriozno precrtava na svijet oko nje. Ulice planinskog gradića Ebisugaoka pune se maglom, a iz nje počnu izlaziti ružna čudovišta koja imaju poveznicu s emocijama koje Hinako potiskuje unutar sebe (a što nikako nije zdravo).

Sve to čini prepoznatljivu recepturu Silent Hilla, premda radnja ovaj put nema veze sa istoimenim američkim gradićem. Doduše, Silent Hill f u svojoj drugoj polovici pokazuje kako se ne boji kreativno riskirati kako bi se udaljio od provjerenog recepta, makar i pod cijenu ispaštanja zbog toga. A moram priznati da sam podijeljenih dojmova oko toga kako je to na kraju ispalo.

PSIHIJATRIJA

Priča SHf-a zalazi u neke stvarno komplicirane dubine napaćenog uma. Dok drugi naslovi okolišaju oko tabu tema, ova igra kao da uživa u njihovom obrađivanju. Obiteljsko nasilje i maloljetničko ugnjetavanje dolaze kao servirani za SHf, a specifično mjesto i vrijeme radnje jako obogaćuju kontekst tih problematičnih tema. Nema mnogo igara smještenih u ruralnom Japanu 60-ih godina, a bome ni igara koje to okruženje sagledavaju iz ženske perspektive u doba kad je društveno bilo očekivano da žena bude podređena muškarcu. Silent Hill f tu ima drugačiji i svježi materijal, dobro ga koristi i mislim da se promjena podneblja u konačnici ispostavila korisnom.

Naravno, ne bi to stvarno bio Silent Hill bez okultnih motiva pa ni takvih ovdje ne fali. Rekao bih da SHf tu odlazi korak dalje nego svi dosadašnji dijelovi te ima jednu scenu koja će vas ostaviti u apsolutnoj nevjerici. Nema šanse da predvidite što se dogodi na sredini igre! Stvar je toliko bizarna i neočekivana da ne postoji išta u čitavom Silent Hillu što bi to nadmašilo. Dobrih pola sata mi je trebalo da se oporavim od šoka i definitivno ću pamtiti taj trenutak još neko vrijeme.

Nema šanse da predvidite što se dogodi na sredini igre!

Po tradiciji serijala ovdje također ima više različitih završetaka, a onaj kojeg svi dobiju na prvom odigravanju je nevjerojatno mračan i zanimljivo je da su baš njega odabrali za standardni kraj. Prvo odigravanje je zapravo pokušaj spajanja priče iz razbacanih dokumenata te kriptičnih i metaforičnih dijaloga s likovima, a ta enigmatično drži igrača zainteresiranog do samog kraja. U ponovnim odigravanjima priča postaje jasnija kroz nove dokumente i saznanja iz prethodnog odigravanja, a različiti se završeci drastično razlikuju jedan od drugoga. Dobra je to stvar s narativne strane i potvrđuje fantastičnu slojevitost priče, premda mislim da će samo najtvrdokorniji fanovi nakon osam sati biti spremni za ponovno odigravanje. Ja sam fan Silent Hilla, ali me gameplay u SHf toliko smorio da sam ostale završetke jednostavno pogledao na YouTubeu.

ŠOK SOBA

Silent Hill je u žanru horor igara oduvijek bio poznat po tome što je specifičnim motivima izazivao nelagodu kod igrača. Šum radija, zvuk sirene, gusta magla, groteskno glasanje protivnika… sve nas je to držalo u nemirnom i napetom stanju tijekom igranja. U Silent Hillu f situacija je malo drugačija utoliko što igra pretežno želi uplašiti igrača svojim šokovima i stvaranjem paničnih situacija. Klasični SH ugođaj je dobrim dijelom tu što se tiče magle, bizarnosti i čestog lutanja s hrpom zaključanih vrata koje “poljubite” ne znajući da su zaključana. Nažalost, igra se previše svodi na to da vam šalje protivnike kad ih vi ne očekujete i stavlja vas u potjere gdje krivo skretanje znači sigurnu smrt.

Iskreno rečeno, nisam uživao u pokušajima ove igre da me uplaši. Mislim da je promašeno kad Silent Hill f prepada igrača nenadanim iskakanjem čudovišta i stavlja ga u situacije da mora panično bježati od nezaustavljivog protivnika. Želi ova igra biti gadna sa svojom mješavinom iznutrica i crvenog cvijeća, ali to jednostavno nije na razini stvaranja nelagode oronulim okolišem i kožom prekrivenim zidovima iz prijašnjih igara. Ima to određenu simboliku i vizualno je upečatljivo, samo ne prouzrokuje emocije koje inače vežemo uz Silent Hill.

Iskreno rečeno, nisam uživao u pokušajima ove igre da me uplaši.

Verzija Hinakinog Otherworlda u nije gadno mjesto pa da sam osjećao olakšanje povratkom u maglovitu Ebisugaoku. Gadno je jedino što se ondje neki protivnici mogu reanimirati nakon što ih ubijete, ali to je valjda najgora stvar. Ti protivnici inače jesu jezivi i vjerojatno su najbolje dizajnirani još od onih iz SH2. Šteta je samo što se igra oslanja na njih da bi igrača držala u nelagodi.

Da me ne shvatite krivo, ne može se reći da SHf nije uvrnuta i jeziva horor igra. Zapravo me stilom glazbe i odabirom cvjetnih motiva podsjetila na filmove Arija Astera, ponajviše Midsommar koji mi je jedan od zanimljivijih hororaca novijeg doba. Međutim, više je te uvrnutosti u neprijateljima nego u okolišu u kojega nastanjuju, tako da tu SHf ne doseže visine svojih prethodnika. A tome ne pomaže ni to što se ovdje u prvi plan gura borba.

KIRURGIJA

Mogu reći nekoliko pozitivnih stvari o borbi u Silent Hillu f. Dobro mi je, za kontekst i autentičnost priče, što se u borbi ne koriste vatrena ni dalekometna oružja nego samo cijevi, noževi, pajseri, palice, čekići i sjekire. Pozdravljam i uvođenje izdržljivosti (točnije rečeno povratak stamine iz SH4), a zanimljiv mi je i koncept skupljanja bodova za vjeru. Hinako na svakom svetištu za snimanje pozicije može ponuditi “milošću” u obliku predmeta koje pokupi te tako dobiti bodove za vjeru. Jednom kad pronađe Ema privjesak, u kombinaciji s tim bodovima može si poboljšati maksimalnu količinu zdravlja, stamine i sl. S jedne strane to potiče istraživanje okoliša i skupljanje stvari, ali je isto tako i taktički element jer se za trajno poboljšanje treba odreći predmeta koji kratkotrajno obnavljaju energiju. Zanimljiva mehanika, pogotovo za horor igru.

Nažalost, to je sve od pozitivnoga što imam za spomenuti kod borbe. Nije ona loše osmišljena i vidi se da je u nju uloženo više truda nego u svim dosadašnjim Silent Hill igrama. Međutim, i dalje je taj sustav borbe smotan. Razumijem da bi do neke mjere i trebao biti šeprtljav – ipak igramo s japanskom školarkom, a ne s nekim nindža majstorom. Samo mi onda nije jasno zašto se borba toliko forsira, pogotovo u drugoj polovici igre.

Sustav borbe možda je i namjerno šeprtljav jer ne igramo s nindža majstorom, samo je onda nejasno zašto se borba često forsira kao jedini način napredovanja kroz igru.

Ne mislim tu čak na boss bitke, naravno da će biti toga. Smeta me što je u drugoj polovici Silent Hilla f najčešći zadatak “Defeat the monsters”. Igra vam blokira put dalje dok ne izmlatite hrpu protivnika koje ste već mlatili satima prije toga. Na kraju vam čak čudovišta dolaze u valovima da ih sredite. U jednom sam trenutku glasno rekao: !Pa dokle više?!”. Ništa od toga nije strašno, samo je zamorno i valjda služi da bi usporilo igru, tj. produžilo joj trajanje. Da SHf ima 50% manje borbe, trajao bi valjda šest sati, ali mislim da bi na taj način pružao bolju motivaciju za ponovni prelazak.

Naravno da nigdje nije zakonom propisano da Silent Hill igre ne bi trebale biti orijentirane na akciju. No, Silent Hill f nije samo promijenio fokus, nego je i probio granicu smisla same borbe. Čak je i prošlogodišnji SH2 remake imao znatno više borbe od originala, ali nismo mogli reći da je postao pucačina iz trećeg lica. Silent Hill f u jednom trenutku pruža power fantasy mehaniku, jednu gdje L3+R3 tipkama aktivirate mod dominacije nad protivnicima. Eto, do toga smo došli – da imamo i specijalne napade u Silent Hill igri. Kako je krenulo, u sljedećoj valjda možemo očekivati sustav lootanja predmeta s bojama koje određuju kvalitetu oružja…

Silent Hill f u jednom trenutku pruža fantaziju moći gdje L3+R3 tipkama aktivirate mod dominacije nad protivnicima.

Povremeno se igra uspori i kroz rješavanje zagonetki, samo ni za to nemam lijepih riječi. Neke su zagonetke interesantne, npr. dešifriranje tajnog koda za komunikaciju školaraca. Nažalost, većina zagonetki je jako metaforična, do te razine da sam u više slučajeva odustao od tumačenja i na kraju se igrao slijepog pogađanja. Postoji odabir težine za zagonetke, ali konceptualno se zagonetke ne mijenjaju bez obzira na težinu, a mislim da nisu dobro koncipirane. Nisu to zagonetke kod kojih vam je rješenje jasno pa je izazov kako do njega doći. Ovdje se pretežno radi o interpretiranju prenesenog značenja i povezivanju točkica, što vas ponekad može navesti na totalno krivi smjer razmišljanja.

UHO, GRLO, NOS

Prezentacijski je Silent Hill f odrađen dosta korektno. Na stranu sad ona kritika da mi Otherworld ovdje nije bio dovoljno gadan, glavno mjesto radnje je baš detaljno i izgleda autentično. Igra nema puno lokacija na kojima se zadržavate duže vrijeme, ali u dva navrata kad imate malo backtrackinga moguće je “upiti” ugođaj koji djeluje baš autentično japanski. I treba priznati kako kombinacija magle i crvene “kuge” na okolišu čini lijep kontrast u vizualnom dizajnu, a k tome je i vrlo simboličan za samu priču. Zvuk je odličan, pod uvjetom da igrate s japanskom glumom jer ona engleska baš djeluje kao nekakva ispodprosječna sinkronizacija. Glazba ne oponaša onu iz prijašnjih igara i mislim da je to dobra odluka.

Kombinacija magle i crvene “kuge” na okolišu čini lijep kontrast u vizualnom dizajnu, a uz to je i vrlo simbolična za samu priču.

Nadao sam se zaigrati SHf na Playstationu 5, ali me dopala PC verzija koja nažalost boluje od poznatih Unreal Engine 5 problema kojih sam se i pribojavao. Iako igra ima kompilaciju shadera prilikom pokretanja, to ne eliminira konstantna štucanja neovisno o grafičkim postavkama i korištenom hardveru. Također je čest i slučaj sporog učitavanja tekstura, toliko izražen da se na nekim mjestima ponavlja kad se vratite na desetak metara udaljeno mjesto gdje ste bili prije pola minute. Tu su i druge manjkavosti PC verzije, kao npr. nemogućnost promjene rezolucije u full screen izvedbi, polovična podrška za ultrawide prikaz i cutscene zaključane na 30 fps-a. Dio toga je rješiv s modifikacijom, ali za igru koja košta 80 eura očekivao bih da joj tehničke manjkavosti neće sređivati community. Takvih propusta uopće ne bi trebalo ni biti.

MRTVAČNICA

Za kraj ću još jednom ponoviti kako me Silent Hill f ostavio s konfliktnim dojmovima. Drago mi je da nakon više od 20 godina imamo novu Silent Hill igru koja ne sramoti ovaj slavni serijal. Dubinom priče i hrabrošću da se uhvati u koštac sa ozbiljnim temama, Silent Hill f dostavlja možda najkvalitetniji materijal za promišljanje još od legendarne dvojke. Također smatram da je Silent Hill f odradio hvale vrijedan posao u prezentacijskom segmentu, s dobrim dizajnom protivnika i svježim odmakom od američkog okruženja. Po pitanju enigmatičnosti i bizarnosti, ovo je definitivno Silent Hill kakvog smo godinama čekali.

S druge strane, nije mi drago što Silent Hill f smatra kako njegov psihološki horor nije dovoljan za zastrašivanje igrača, tako da umjesto njega gura anksioznost preživljavanja, paniku kod režiranih potjera i konstantno iživljavanje na čudovištima. Silent Hill serijalu ne dolazim da bih tukao gomilu čudovišta, za to imam popriličan broj drugih igara. A i da ih nema, opet bih vagao isplati li se dati 80 eura za relativno kratku igru čijoj PC verziji za očekivano PC iskustvo treba potražiti pomoć moddera.