Until Dawn iz 2015. bio mi je ugodno iznenađenje koje sam prešao u skoro jednom dahu, ili točnije rečeno u jednoj noći s petka na subotu. Ta me igra podsjetila na sjajne dana kada su se na TV-u vikendom prikazivali horor klasici i mislim da je uspješnim korištenjem sustava odluka i posljedica Until Dawn sam postao klasik horor žanra. Zaintrigirala me stoga i VR igra The Inpatient koja služi kao prequel priči Until Dawna.

Mogu reći da The Inpatient pametno proširuje, odnosno nadopunjuje nezaboravnu priču Until Dawna. Poveznica između dvije igre suptilno se pojavljuje već nakon pola sata igranja, a do kraja igre vidite i puni krug, odnosno kako su se svi događaji odrazili na početak Until Dawna. Poveznice između tih dvaju igara su dobro ukomponirane u širu priču, ali to je valjda jedini kompliment koji The Inpatientu mogu dati.

Nažalost, ovdje se radi o dosta lošoj, siromašnoj i nadasve dosadnoj igri. Prvo i najvažnije – The Inpatient nije horor igra u pravom smislu riječi jer u njoj nema opasnosti da će vaš lik nastradati. Traileri za igru u tom smislu zavaravaju gledatelja i vode ga prema krivim zaključcima jer ovdje nema nikakvog skrivanja ni bježanja od neprijatelja, nema borbe, nema preživljavanja ni ništa slično. Vaše je samo da hodate (najčešće prateći druge likove) i da povremeno otvorite neka vrata ili pritisnete neki gumbić. Jedini opcionalni element gameplayja je da možete čitati različite dokumente kako biste doznali više o pozadinskoj priči.

The Inpatient se želi klasificirati kao horor avantura svojom atmosferom i pomoću nekoliko jeftinih jumpscare plašenja. Atmosfera je nikakva jer stalno istražujete okoliš u kojemu je 80% toga zamračeno, prazno i linearno. Ni u kojem trenutku ne koristi se zvuk kako bi se podigla napetost, a glazba je tek usputna, kao da je netko pustio playlistu top balada iz pedesetih i skinuo prve dvije stvari s nje.

Ugođaj igre je nikakav jer stalno istražujete okoliš u kojemu je 80% toga zamračeno, prazno ili linearno.

Kao i u Until Dawnu, vaše odluke ovdje imaju svoje posljedice. No, u The Inpatientu je to uvijek binarno i temeljeno na dijalogu, što znači i manje uzbudljivo. Štoviše, samo je pet ili šest takvih odluka u igri i veže se za likove koji su toliko nezanimljivi da vam je čisto svejedno kakve će posljedice za njih biti. Drugačije nije moglo jer se igra završi za manje od dva sata, što je sramotno. Istina, postoji opcija ponovnog prelaska da vidite i druge moguće izbore, ali to stvarno ne bih preporučio.

Gameplay u The Inpatientu je poput plivanja u mulju. Lutate bezličnim hodnicima pitajući se zašto vaš lik ne može potrčati, pokušavate pronaći nešto zanimljivo, no pritom samo uočavate grozne kontrole. Ni meni nije sasvim jasno kako je moguće da u 2018. još uvijek postoje igre kojima osnovno kretanje lika predstavlja problem. Nemalo puta dogodilo mi se da u The Inpatientu nisam mogao proći kroz otvorena vrata. Lik bi mi zapeo za neki nevidljivi dio, a sustav kontrola je takav da u tom slučaju ne možete napraviti korak natrag/lijevo/desno i proći kroz vrata kao normalan čovjek. Ne, ovdje morate okrenuti kameru, otići naprijed, ponovno okrenuti kameru i opet pokušati proći kroz otvorena vrata.

Nemalo puta dogodilo mi se da u The Inpatientu nisam mogao proći ni kroz otvorena vrata.

Da stvari budu još gore, problemi ne staju samo na tome. U The Inpatientu nema jasne naznake koja vrata možete otvoriti a koja ne, pa se često dogodite pa poljubite neka vrata koja ne reagiraju. Ako im se pritom približite jako blizu, ekran vam iz nekog razloga postane kompletno taman – doslovno ništa ne vidite dok se ne okrenete u suprotnom smjeru. Ta zatamnjenja ekrana događaju se i u sklopu priče, no najčešće su rezultat tehničke ograničenosti, odnosno prikrivanja učitavanja ili nečega sasvim trećega. Budžet za ovu igru vjerojatno je bio limitiran pa se developeri nisu ni trudili animirati neke scene. Rezultat je taj da u trenutku akcije glavni lik izgubi svijest tako da ne vidi, nego samo čuje što se oko njega događa.

Treba reći da su se tvorci igre barem potrudili uvrstiti prepoznavanje glasovnih naredbi, što znači da odgovore možete nuditi govoreći rečenice koje vam se prikažu na ekranu. Prepoznavanje glasa uglavnom funkcionira bez ikakvih problema, ali zapravo nema neku smislenu primjenu izuzev toga što je „fora“. Naime, i ovako i onako morate okretati glavom kako biste vidjeli što imate u ponudi za reći, a kad je već tako, lakše je odabrati odgovor tipkom nego ga izrecitirati.

S obzirom da ova igra ne dulji sa svojim trajanjem, mislim da ne treba duljiti ni sa zaključkom o njoj. Po cijeni od 40 eura The Inpatient je uvreda vlasnicima PSVR-a, ljubiteljima horora pa čak i fanovima Until Dawna. Da slučajno kupite dva primjerka Resident Evila 7 umjesto jednoga, bili biste sretniji time nego da odigrate ovu igru. Doista se ne sjećam kad sam zadnji put igrao dosadniju igru. Toliko je naporna da mi je čak bilo drago što je završila tako brzo i naglo.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Kopiju igre za recenziranje ustupio je izdavač.