Ponekad poželim da postoji više načina kako doći do videoigara. Usporedimo filmove, na primjer: možeš ih pogledati u kinu, iznajmiti putem interneta, gledati u sklopu pretplate, potrefiti ih u TV programu, uhvatiti na filmskom festivalu ili tematskim projekcijama, kupiti na disku, itd. Kod videoigara su te opcije znatno siromašnije. Primjerice, igra koju danas recenziramo može se kupiti… ili ju može kupiti netko drugi pa vam ju podijeliti, ali samo u digitalnom obliku. Alternativno se još možete nadati da će se jednog dana pojaviti na pretplati. Problem je to jer The Midnight Walk nije baš jeftin za ono što nudi, a to je u prijevodu pet sati igranja po cijeni od 40 eura. Šteta, jer se radi o zanimljivoj igri u koju su developeri uložili puno strasti.

The Midnight Walk je puzzle avantura iz prvog lica s blažim elementima horora. Budite se u ulozi “spaljenoga” u mračnom svijetu gdje je netko ukrao sunce i njegovu svjetlost. Ubrzo nailazite na Potboya, simpatično biće na čijoj se glavi nalazi jedan od rijetkih izvora vatre. Potboy vas se isprva uplaši, ali kad se zbližite postajete mu zaštitnik te kreće vaš put na vrh planine, svojevrsno hodočašće koje se naziva The Midnight Walk.

U startu nije sasvim jasno zašto Potboy mora ići do planine – to je jednostavno tako, kažu vam ostali stanovnici mračnog svijeta. Uostalom, nije da ima bolju opciju jer u tom svijetu vrebaju razni monstrumi koji jedva čekaju pojesti plamen malog Potboya.

The Midnight Walk funkcionira kao slojevita priča na više razina. Prva razina je samo putovanje i razumijevanje Potboyjeve uloge u svijetu. Druga razina je odmotavanje enigme što se tom svijetu dogodilo. I u tom drugom segmentu je igra najjača. Od ukupno šest poglavlja, njih tri su kratke priče o sudbinama lokalnog stanovništva. Kroz njih doznajete kako je ljudska priroda u stanju izazvati tragičan scenarij. Vidite kako pohlepa, zavist i sebičnost uništavaju zajednice, kako strah od tame može voditi prema nekontroliranoj zaluđenosti vatrom.

Sve su te priče ispričane u kratkom formatu, tj. u trajanju najviše 30-40 minuta. Radnju to čini dinamičnom, a igraču donosi zanimljivu materiju za razmišljanje. The Midnight Walk kroz neke svoje poslovice iznosi dosta mudrosti i bio mi je gušt slušati sve što igra ima za reći. Jedna mi je rečenica posebno ostala u sjećanju. “Ljutnja nas je grijala, ali samo na kratko” – svjedoče vam ljudi koji su ubili kradljivca vatre u ime pravde, a onda se svejedno smrznuli uz grižnju savjesti. „Slatka pravda nas nije ugrijala.” – zaključuju.

The Midnight Walk je jako tmurna i melankolična igra, ali ne do te mjere da će vas zaraziti depresijom. Shvaćanje svijeta i njegovih tragedija na kraju svakog poglavlja ipak ostavlja nadu u bolju budućnost prema kojoj idete. Uostalom, simbolični dio priče je taj da vi nosite plamen kroz mrak, kako za sebe tako i za druge. I u tom mraku vam se rasvijetli činjenica kako čudovišta ovdje nisu zla bića sama po sebi nego svako ima svoju pozadinsku priču s objašnjenjem zašto su takvi kakvi jesu.

Likovi su u The Midnight Walku sjajno realizirani kroz svoju mističnost te izvrsnu glumu. Postavljeni su u predivno bizaran glineni svijet koji najviše podsjeća na Predbožićnu noćnu moru Tima Burtona. Ima kuće koje hodaju, pušku na šibice, ormare koji su tajni portali… Jednostavno je The Midngiht Walk narativni užitak za sva čula.

Svijet najviše podsjeća na Predbožićnu noćnu moru Tima Burtona – ima kuće koje hodaju, pušku na šibice…

Međutim, nije igra savršena po tom pitanju. Dobar dio pozadinske priče svijeta doznajete kroz filmske vrpce koje skupljate tijekom igranja. I te vrpce ponekad možete promašiti, a ne možete se vratiti natrag i pokupiti ih – to je moguće tek u ponovnim odigravanjima. Barem su tu developeri bilo korektni pa su ponudili opciju biranja poglavlja koje želite ponovno igrati, tako da ne morate sve ispočetka ako želite kompletirati slagalicu pozadinske priče.

Druga stvar za koju mislim da narativno ne funkcionira baš najbolje jest odnos s malim Potboyem. Vaš je zadatak u igri otpratiti Potboya do planine i čuvati ga na tom putu. Međutim, on nikad nije u opasnosti – svi ionako napadaju vas. A onda kad i jest u opasnosti, to je skriptirani dio priče. Dakle, gameplay ovdje ne prati tu narativnu ideju da ste vi Potboyjev zaštitnik.

Gameplay ne prati tu narativnu ideju da ste vi Potboyjev zaštitnik.

Gotovo se sve u The Midnight Walku vrti oko vas, a Potboy je tu tek kad treba zapaliti neku vatru. Protivnici ne reagiraju na njega i njemu se ništa ne može dogoditi. Postoji opcija da ga nahranite ugljenom, ali ona nema baš nikakav značaj dalje od prve situacije u igri.

Gameplay se generalno dijeli na rješavanje prostornih zagonetki i skrivanje od protivnika. Oboje je odrađeno na zadovoljavajućoj razini, a kroz to se proteže donekle originalna mehanika sklapanja očiju. Naime, u više situacija igra traži da sklopite oči svog lika, nakon čega ništa ne vidite, ali čujete zvuk koji vas može odvesti prema traženoj stvari. Kasnije se ta mehanika žmirenja koristi na inovativan način da se zaledi protivnike na mjestu, i onda ih odledite ponovnim treptanjem.

Mehanika je to koja je očito zamišljena za VR izvedbu igre, specifično pomoću PlayStation VR-a 2. U tom slučaju igra pomoću VR headseta prati vaše oči pa kad ih vi sklopite, onda ih je sklopio i lik u igri, što je zgodna stvar. Međutim, u PC verziji pri VR izvedbi zatvarate pogled putem desne trigger tipke. Ako ništa, barem su vam u VR modu simulirane ruke, premda to ne donosi konkretnu razliku u gameplayu naspram klasičnog igranja.

Ne bih rekao da The Midnight Walk nije zabavan, ali definitivno se osjeti kako developeri nisu imali dovoljan budžet da bi realizirali sve svoje ideje. Ostaje dojam da je igra imala još zanimljivih ideja koje na kraju nisu u potpunosti realizirane. U jednom trenutku tako počne padati kiša i pomislite da ćete zbog toga Potboya morati usmjeravati pod natkrivene prostore kako mu se ne bi ugasio plamen. Kad ono ništa od toga – kiša prestane padati prije nego je uopće ostavila ikakav utjecaj na gameplay.

Dodajte tome trajanje od pet sati, možda još i kraće ako žurite. Postoje dva različita završetka, ali nije da ćete cijelu igru igrati ponovno kad kraj izravno birate u zadnjem igrivom trenutku. I onda cijena od 40 eura. Ne volim to matematički računati kod igara koje su artistički orijentirane, a ova to doista jest – kroz dizajn, dobru glumu i vrlo dirljivu glazbu. Razlog zašto uopće spominjem cijenu je taj što za samo 10 eura više možete nabaviti Clair Obscur iz kojeg ćete izvući osam puta veću trajnost. Dodajte još 20 eura i to vam je Kingdom Come: Deliverance 2 koji će vam ponuditi 20 puta dugotrajniju zabavu. Naravno da bi bilo najbolje nabaviti i jedno i drugo, ali stvarnost je nažalost takva da većina nas bira igre i kalkulira oko takvih troškova.

The Midnight Walk ima ugođaj kojim će vas očarati i zaslužuje preporuku na temelju svojih umjetničkih kvaliteta. Zabavan je i kao igra, no zbog svoje kratkoće i neispunjenog potencijala nije za kategoriju apsolutne preporuke. Najbolji je možda kao VR doživljaj, ako vas toga nije strah. Sama igra inače nije nasilna niti vas jako kažnjava ako pogriješite, samo bi vas od nekih protivnika mogla proći blaga jeza. Sve u svemu, vrijedi prebroditi strah za poruku koju The Midnight Walk na kraju šalje, ali ne pod bilo koju cijenu.