Nikada nisam bio ljubitelj Transformers filmova jer sam, pogledavši prvi dio, shvatio da to jednostavno nije za mene. Kao velikom ljubitelju crtića puno mi je bolje sjeo Cybertron serijal igara sa svoja dva nastavka War for Cybertron i Fall of Cybertron. Te su dvije igre, plodovi rada High Moon Studiosa, jednostavno objedinjavale sve što smo voljeli kod crtanih Transformera pa, iako nisu bile savršene, sigurno ih se može svrstati u sam vrh liste najboljih Transformers igara.

Čuvši kako je novi nastavak te franšize u izradi, ali kako na njemu radi novi studio, nisam bio presretan, a sve su mi lađe potonule kad sam saznao da će ta igra, nazvana Transformers: Rise of the Dark Spark, povezivati Cybertron franšizu s novim filmom Michaela Baya. Tužna predviđanja o kvaliteti igre obistinila su se po njenom izlasku pa, iako ona ima nekih dobrih strana, na kraju krajeva se ponaša kao samo još jedna “igra po filmu”.

Ono što je dobro uglavnom je preuzeto, da ne kažem ukradeno, iz prethodna dva dijela koje je izradio High Moon. Dio igre koji se odvija na Cybertronu tako kvalitetom odskače od ostatka igre smještenog na Majčici Zemlji jer je jednostavno bolje osmišljen, budući da se oslanja na davno prije stvoren setting, fabulu i vizualni stil, odnosno sve ono dobro što je High Moon napravio još 2010. godine.

Transformers: Rise of the Dark Spark screenshots

Donekle je dobro i napucavanje, nešto što također svoje korijene ima duboko u počecima Cybertron franšize. Kažem donekle jer je i ono upropašteno nekakvih hackovima, upgradeovima i ovim-onim stvarima koje na kraju krajeva nisam ni znao otključati, budući da se lijenčinama iz Edge of Realityja pri portanju igre nije dalo svugdje maknuti oznake s Xbox kontrolera i zamijeniti ih znakovima s tipkovnice računala. Tako sam na kraju spao na korištenje osnova igre – jednog primarnog i jednog sekundarnog oružja, s tim da je radi ponovno apsurdno razorne jačine jednog od primarnih oružja (Riot Cannon), besmisleno bilo koristiti išta drugo.

Zbog toga Rise of the Dark Spark nećete naći kao primjer zabave u bilo kojem rječniku hrvatskog jezika, ali ćete zato pod umjetna NEinteligencija sigurno pronaći neke tipove neprijatelja iz ove igre. Njihov je glavni problem što su na najnižoj postavci težine prelagan zalogaj za bilo koga s dvije TPS igre iza sebe, a s druge strane na srednjoj postavci težine naizgled svaki njihov pucanj pogađa točno u sridu – očit problem lošeg programiranja.

Što se tiče transformiranja, ono je ponovno prirodno izvedeno, ali ne bih ga preporučio, budući da je vožnja u potpunosti preuzeta iz Fall of Cybertrona, a to znači da je preuzet i jedan iritantan bug “treskanja vozila” zbog čega je Sizifov posao pokušati odvoziti dva metra po igrinim ionako za vožnju neprilagođenim terenima.

Transformers: Rise of the Dark Spark screenshots

Ono što je Edge of Reality sam osmislio jest da skupljanjem achievementa, dizanjem levela i obavljanjem opcionalnih zadataka bivate nagrađeni škrinjama (Gear Boxes) koje kriju likove za multiplayer, novo oružje, poboljšanja ostalog naoružanja i koješta drugo. Ideja je dobra jer potiče igrače da izvuku maksimum iz igre, ali u praksi ćete u petnaest minuta nakupiti 20 kutija koje potom morate otključavati u izborniku igre čime se prirodni tok gameplaya zaustavlja pod ručnom. Za to ćete otključavanje potrošiti u prosjeku nekakvih dvije do pet minuta pa na fluidnost gameplaya možete zaboraviti.

Promijenjeni HUD u odnosu na dvije prethodne igre mi se nije pretjerano dopao. Zakrčenost ekrana je doduše minimalna, ali je u oba donja kuta natrpano stvarno previše bespotrebnih informacija. War for Cybertron je imao za to odlično rješenje – oružje, health bar i šibaj, a Rise of the Dark Spark, kao u konceptu mnogo jednostavnija igra, komplicira na za to nepotrebnim mjestima.

Vizualno, igra ima dvije strane – na Cybertronu čak i izgleda solidno, iako joj očajnički fali šarenila, dok na Zemlji izgleda stvarno katastrofalno loše. Užasno dizajniran okoliš, objekti s niskim brojem poligona, nemaštovitost u sveukupnom pristupu stvaranja mapa i koješta drugo krase “zemaljsku stranu” Rise of the Dark Sparka. Sve to prati užasna optimizacija radi koje niste u mogućnosti dobiti očekivani broj FPS-a pri grafičkim postavkama koje vaše računalo, realno, može podnijeti.

Transformers: Rise of the Dark Spark screenshots

Glasovna gluma je očekivano dobra, čisto zato što su Edge of Reality i Activision odlučili što više povezati ovu igru s filmom pa su tako i glasovi Transformera vjerno preneseni. Šteta je samo što ništa što Transformeri u ovoj igri govore naizgled nema smisla, budući da priča ne uspijeva napraviti utisak kakav se očekivao.

Priču spominjem upravo sada pred kraj jer zbilja nije potrebno trošiti previše riječi na nju. Glavni zlikovac nije pamtljiv, pomiješano je u nju sve i svašta, osjećaj prave prijetnje od pojave mitskog The Dark Sparka nije prisutan, a i sam način na koji se fabula prezentira (budućnost-prošlost-sadašnjost) nije dobro izveden. Takva slaba radnja će vas pratiti nekakvih pet sati trajanja singleplayer kampanje, nakon čega se možete upustiti u kooperativni multiplayer mod naziva Escalation kojega smo mogli zaigrati i u prethodne dvije, igračima znatno popunjenije igre.

U konačnici, Transformers: Rise of the Dark Spark vam teško mogu preporučiti, čak i ako volite Cybertron igre, a uz to ste i veliki fan filmova o Transformerima. Igra jednostavno nije na očekivanoj razini kvalitete pa čak ni na toj da opravda 30 eura koliko Activision traži za nju. Ako vas je ljetna suša zahvatila svom svojom snagom, onda Rise of the Dark Spark možete isprobati, ali nekako sumnjam da će se toliko prazno ljeto ikada dogoditi.