Where Winds Meet je free-to-play akcijski RPG otvorenog svijeta s izraženim MMO elementima – još jedna masivna, ambiciozna igra koja nam dolazi iz Kine. A Kina je zadnjih godina zaista u ozbiljnom gamerskom pohodu, s nizom igara koje izgledaju i zvuče kao da se bez problema mogu gurati rame uz rame s visokobudžetnim igrama zapadne produkcije.

Već iz prvih trailera bilo je jasno da Where Winds Meet cilja upravo taj rang, nudeći ogroman wuxia svijet, akrobatsku borbu, hrpu sustava i online komponentu. Dovoljno da vam proradi šesto čulo i pobudi se sumnja u vezi činjenice da je igra besplatna. Ta je sumnja kasnije dobrim dijelom potvrđena i ranijim kineskim izdanjem, gdje je publika objeručke prihvatila igru i pohrlila u njezin golemi, ambiciozni svijet. Ipak, kinesko tržište ima svoje specifične standarde i preferencije, pa je nad globalnim izdanjem i dalje visio veliki upitnik oko toga kako će sve to izgledati kod nas, i možda još važnije: što točno znači taj F2P format, monetizacija i cijeli paket u praksi?

Singleplayer, MMO i sve između

Where Winds Meet smješten je u wuxia-fantastičnu verziju Kine – onaj tip svijeta u kojem su borilačke vještine praktički magija, ljudi trče po zidovima, a fizika je više prijedlog nego pravilo. Igra kao takva pokušava biti sve u jednom: singleplayer avantura, instancirani co-op, masivni multiplayer, life-sim i još koješta sa strane. I premda je u nekim stvarima uvjerljivija nego u drugima, mora joj se priznati i razina ambicije i činjenica da velik dio toga doista uspije izgurati u praksi.

Da odmah otklonim glavnu brigu svih koji se nećkaju oko toga trebaju li je uopće zaigrati – da, Where Winds Meet možete potpuno normalno igrati kao singleplayer, bez da ikad uđete u interakciju s ijednim drugim igračem, a da se pritom ne osjećate kao da ste zakinuti za neki ključan dio iskustva. Multiplayer ima svoje specifičnosti i posebne aktivnosti, ali više funkcionira kao nadogradnja onome što već postoji u singleplayeru, nego kao zasebna igra unutar igre.

Where Winds Meet možete potpuno normalno i u cijelosti igrati kao solo igrač.

Naravno, ne možete imati i ovce i novce – čak i ako igrate solo,  uvijek ste online, a kroz menije itekako osjećate MMO srž cijelog projekta. Stalno ste na neki način izloženi dnevnim i tjednim zadacima, leaderboardovima i eventovima koji su vrlo očito dizajnirani da vas poguraju da se prijavite u igru svaki dan. Klasičan live-service pristup koji nagrađuje konzistentnost i sudjelovanje, pa je to svakako nešto za što se treba psihički pripremiti prije nego što krenete u ovu avanturu.

Za nekoga tko je ovdje došao baš zbog MMO elemenata ili je naviknut na kineske gacha igre, ovo će biti kao još jedan dan u uredu. Za solo igrača koji se prvi put upušta u ovakav hibrid, međutim, ovo će vjerojatno biti najgori aspekt igre. Čak sam i ja, koji sam relativno naviknut na ovakve naslove, u više navrata bio potpuno preplavljen količinom menija i stvari na koje treba klikati da bi nešto dobio, a da ne govorim o činjenici da nakon 100 sati s igrom još uvijek povremeno nisam siguran kako kroz izbornike doći do specifičnih funkcija ili mehanika.

Još je smješnije što se po tim menijima provede stvarno enormna količina vremena u svakoj sesiji. Iako HUD tijekom igranja nije toliko nametljiv i zapravo je vrlo minimalan, pogotovo u usporedbi s brojnim drugim MMO-ima, sve ostalo je čisti kriminal UX dizajna zbog kojeg bi netko trebao na robiju.

Wuxia razglednica

Kad se pomirite s ovim gore navedenim, dočekat će vas prekrasna, fantastično stilizirana verzija Kine u kojoj se zaista ima što vidjeti. Ogroman svijet podijeljen je u regije i odiše bogatom atmosferom: maglom prekrivene planine, nepregledna travnata polja, močvare i jezive šume odlično su pogođene i po vizualu i po ugođaju. Svaka regija ima svoje manje i veće centre: sela, gradove, utvrde, samostane i tamnice; pa rijetko imate osjećaj da lutate kroz prazan prostor.

Istina, na mapi se nađe hrpa ikonica, ali moram priznati da igra ipak dobar dio sadržaja ne otkriva eksplicitno, nego traži da doslovno zabijete nos u svaki kutak i u 90% slučajeva tamo vas doista čeka neka zanimljivost. Bilo da se radi o skrivenim zagonetkama, mini-bossovima, novim tehnikama, mini-igrama, tajnim lokacijama ili škrinjama s materijalima za napredovanje, rijetko imate osjećaj da ste negdje svratili bez razloga.

Fanstastična, wuxia verzija Kine je ogromna i prekrasno realizirana.

Povremeno je teško povjerovati da je igra ovih razmjera doista besplatna, a nikad više nego kad uđete u glavni grad Kaifeng, koji veličinom i razinom detalja posramljuje moderne Assassin’s Creed igre, a da o prerijskom minimalizmu nečega poput Ghost of Yoteija ni ne govorimo.

Svakako tu pomaže razina interaktivnosti i hrpa mini-igara koje svijetu daju osjećaj živosti i prije nego uopće skočite u multiplayer. Možete se igrati sumo hrvača, igrati Mahjong, kuhati, craftati, igrati se liječnika, rješavati kriminalističke istrage, svirati instrumente, debatirati kroz igru karticama, rješavati kvizove, a tu je čak i mini-igra gdje se pokušavate sprijateljiti s likovima koji doslovno funkcioniraju kao nekakav AI chatbot i reagiraju na ono što im napišete.

Brojne aktivnosti i mini-igre svijetu daju rijetko viđen osjećaj živosti, a onda je tu i multiplayer.

Kvaliteta tih mini-igara je ekstremno neujednačena jer u neke možete bez problema utopiti sate, dok su druge potpuno isprazne ili nepotrebne, ali sve skupa idu u prilog dojmu živog, razigranog svijeta kakvim se rijetko koja igra otvorenog svijeta može pohvaliti.

Kretanje tim svijetom još je bolji dio priče. U startu nemate pristup svim mogućnostima, a dodatno vas ograničava i manja izdržljivost, ali jednom kad sve otključate i nadogradite, doslovno letite kroz svijet. Imate tu  super-brzo trčanje s automatskim, magičnim parkourom gdje lik preskače cijele kuće, trčanje po zidovima i drveću, trostruki skok, dash, kratki glide, pa čak i neki potpuno lude wuxia načine prevaljivanja velikih udaljenosti, gdje u jednom vaš lik u kratkoj animaciji mačem otvara portal i preleti pola mape.

Sustav ima svojih mušica: ponekad fulane animacije ili povremenu neresponzivnost kontrola. Međutim, generalno je jedan od glavnih razloga zašto istraživanje svijeta gotovo nikad nije dosadno. Šteta je doduše što igra u tamnicama i nekim skriptiranim misijama jednostavno isključi dobar dio tih vještina kretanja. Jasno mi je da bi doslovno letenje upropastilo zagonetke u tamnici gdje odjednom morate koristiti lift. No, umjesto da više tih dionica dizajniraju upravo oko tih moći, ovdje to “riješe” tako da ih jednostavno ugase.

Hrpa opcija za kretanje svijetom istraživanje čini izuzetno zabavnim.

Inače dobro iskustvo generalno bi vam mogle pokvariti tehnikalije. Kad sve radi kako treba, Where Winds Meet izgleda kao punokrvni, zaista prekrasan visokobudžetni naslov i pritom se zna vrtjeti iznenađujuće dobro čak i na skromnijem hardveru uz pomoć DLSS-a ili FSR-a. Doduše, to je idiličan scenarij koji ne traje uvijek. Ima tu povremenih trzanja, mikro-zamrzavanja (naročito u multiplayeru kada vas okružuje hrpa igrača), iskakanja objekata i likova u velikim gradovima, itd. Nije to ništa zbog čega ćete igru zatvoriti i više joj se ne vratiti, ali svakako ubija uvjerljivost i lijepo podsjeti da ambicija igrinog svaštarenja ipak dolazi s određenom cijenom.

Priča i F2P računica

Na početku igre radite svog lika i premda imate značajne mogućnosti prilagodbe izgleda, u nekim aspektima iznenađujuće ste ograničeni. Tu se polako nazire monetizacijski element igre. Pomalo nezgodno i iritantno, ali srećom mogu potvrditi da je gotovo sve što možete kupiti isključivo kozmetičke prirode. Postoji izuzetno skupa premium valuta koju možete dobiti isključivo plaćanjem pravim novcem, a s njom onda kupujete one najluđe kostime i ostalu kozmetiku. Uz to postoje i druge valute koje možete zaraditi pukim igranjem, što je uvijek super opcija.

No da se vratim na vašeg lika. Radi se o tipičnom wuxia protagonistu koji na svoju avanturu kreće nakon krađe dragocjenog privjeska koji ima potencijal otkriti tajnu njegova podrijetla. Vrlo jednostavno, ali efektivno te dovoljno da vas gurne u svijet politički rascjepkane Kine i klanova koji ratuju otvoreno i iz sjene.

Monetizacija nije pretjerano napadna, a kupuju se samo kozmetički predmeti.

Priča je, takva kakva jest, zapravo čisti prosjek. Dodatno ju kvare dosta loša lokalizacija na engleski i razni bugovi s reprodukcijom zvuka (nestajanje glasova, nelogična sinkronizacija), kao i činjenica da ton dramatično skače od super ozbiljnog i dramatičnog do apsurdno humorističnog, ponekad doslovno iz scene u scenu. Izolirane sporedne misije često su zanimljivije i kreativnije, jer u njima takva tonalna odskakanja imaju više smisla nego u trenucima kada sudbina čitave regije visi o niti, što je često slučaj u glavnoj kampanji. Naravno, u maniri ovog tipa igara, ima tu i onih trivijalnih misija gdje treba skupiti tri nečega, ali zapravo u manjoj mjeri nego što bi mislili.

Za glavne misije trebat će vam otprilike 30–40 sati, ali ne očekujte da ćete ih odigrati u jednom dahu, jer im ne možete pristupiti dok ne dosegnete određeni level, a progresija, osim o skupljenom iskustvu, ovisi i o pukom proteku vremena. U suštini, svakih deset levela (a kasnije i svakih pet) igra vas zablokira od daljnjeg napredovanja dok ne prođe određeni vremenski period. U početku je to tek jedan dan, a u višim levelima zna vas natjerati da čekate i do punih tjedan dana. Nije to neuobičajena praksa za ovakve igre, ali svakako djeluje kao jeftin način da vas natjera da se kontinuirano vraćate (ne bi li usput možda i koju paru potrošili). Najgore u svemu je što je Where Winds Meet sam po sebi dovoljno zanimljiv da mu takve taktike realno ni ne trebaju.

Crouching Tiger, Hidden Dragon

Pričao sam o svemu i svačemu, ali borba je zapravo prava zvijezda ove igre. Najbolje ju je opisati kao akcijski orijentiranu, relativno duboku, ali ipak nešto manje zahtjevnu verziju nečega što smo vidjeli u Sekiru ili sličnim soulslike naslovima. Nemojte da vas to obeshrabri ako niste souls veteran – usporedbu vučem prvenstveno zato što je pravovremeno pariranje protivničkih napada često ključan defenzivno-ofenzivni alat bez kojeg neke neprijatelje, a naročito bossove, jednostavno nećete uspjeti savladati.

Svaki sukob sastoji se od kombiniranja osnovnih i zaista maštovitih specijalnih napada, pariranja i izbjegavanja protivničkih udaraca kako biste im iscrpili izdržljivost i ostavili ih otvorenima za razoran finisher. Iako neke sposobnosti imate uvijek dostupne, dobar dio njih vezan je uz odabrano oružje, a način na koji ih kombinirate praktički vas labavo svrstava u nekakve klasne okvire poznate iz drugih RPG-ova. Kažem labavo jer vam igra dopušta oružja mijenjate u hodu i isprobavate nešto sasvim drugo.

Borba se uvelike oslanja na pariranje, ali nema težinu naslova kao što je Sekiro.

Bilo da ste odabrali po jedan mač u obje ruke, razorna koplja ili kišobrane koji vas mogu liječiti i napadati iz daljine, oružja su zabavna za korištenje, a samo njihovo otključavanje jedan je od razloga zbog kojih se isplati temeljito istraživati igrin svijet. Treba ipak reći da ne očekujete da je osjećaj borbe baš na razini Sekira ili First Berserkera. Tempiranje pariranja zna biti nekonzistentno, a fali tu i težine u smislu audiovizualne povratne informacije kad zveknete neprijatelja ili on vas, da vidite sve zvijezde.

Iako obični neprijatelji nisu pretjerano raznovrsni, sve pohvale idu zaista maštovitim boss protivnicima, bilo da ih pronađete kako lutaju svijetom, u tamnicama ili kao dio neke misije. Ne samo da su oni vrhunac izazovnosti u Where Winds Meet, nego se borbe gotovo uvijek odvijaju u vizualno impresivnim arenama koje potom doslovno eksplodiraju od efekata njihovih napada kad krene akcija.

Boss protivnici su odlično dizajnirani, ali i vrhunac igrine izazovnosti.

Odlično je da si iskustvo možete namjestiti onako kako vam odgovara. Preporučena težina ima dobar omjer izazova i pristupačnosti, a za ekstrem tu su Expert i Legend razine koje će vas izuti iz šlapica i donijeti ono pravo soulslike iskustvo. Story težina, s druge strane, maksimalno olakšava stvari do te mjere da u borbi usporava vrijeme i doslovno vam kaže kada trebate parirati napad. Super dođe ako želite samo uživati u ostalim aktivnostima ili ako zapnete na nekom naročito tvrdoglavom bossu. Doduše, računajte na to da ta opcija nije stopostotna garancija pobjede ako kaskate u drugim aspektima napredovanja.

Kad smo već kod toga, progresija je ovdje zarazna do bola i odmah je jasnije zašto u Kini imaju ozbiljnih problema s ovisnošću o igrama. Igra vas kroz one spomenute menije konstantno zasipa kojekakvim nagradama. Što god napravite – evo jednog levela na battle passu, pa evo jednog za istraživanje svijeta, pa malo ove specijalne valute, pa još jedan dodatni level za istraživanje, pa nadogradnja klana kojem ste se pridružili, pa nova sposobnost… Svako malo nova injekcija dopamina, zbog koje je u nekim trenucima zaista teško reći: “Dosta bi bilo za večeras”.

Progresija je strahovito zarazna i igra vas doslovno zasipa kojekakvim nagradama.

Kad skočite u multiplayer, sve se to eksponencijalno širi. Možete sudjelovati u raznim natjecanjima, zajednički rješavati tamnice ili bossove, ulaziti u PvP okršaje, bilo 1 na 1, bilo guilda protiv guilde ili se jednostavno opušteno s ekipom zaputiti u istraživanje svijeta. Tu je i gomila aktivnosti osmišljenih samo zato da na istu hrpu nagura što više igrača što stvarno pali. Čas posla završite u društvu potpune ekipe neznanaca, a onda zajedno zaronite u suludu količinu sadržaja koju igra nudi.

Iz Kine s ljubavlju

Where Winds Meet je jedna od onih igara kod kojih i nakon pet stranica teksta imaš osjećaj da pola stvari još uvijek stoji u bilješkama. I dalje mislim da nisam pokrio sve što bih mogao, ali vjerujem da vam je sada jasno što od igre možete očekivati i, možda još važnije – što ne očekivati. Prije svega, ne očekujte razinu tehničke ispoliranosti, fokusa i urednosti koju nude najveći zapadni open-worldovi poput Ghost of Yoteija ili Assassin’s Creeda. Po razmjerima i ambiciji, Where Winds Meet bez problema stoji uz bok tim igrama, ali je istovremeno dovoljno šlampav, naslagan sustavima i povremeno bugovit da vas redovito podsjeti da je riječ o free-to-play naslovu koji cilja jako visoko, ali ne pogađa uvijek čisto u sridu.

Ipak, i nakon 100 sati u ovom wuxia kaosu još uvijek imam osjećaj da sam tek ogulio površinu. Jedan dan lovim bossove u močvari uz jezive bubnjeve u pozadini, drugi se svađam u card-game debati, treći samo bauljam po Kaifengu i fotkam krovove u zalasku sunca. A najzanimljivije od svega, u igru stiže nove, još luđe regije, nova oružja, i nabrijaniji neprijatelji koji su već dostupni u kineskoj verziji.

Where Winds Meet definitivno nije igra za svakoga: ako ne podnosite MMO logiku, zatrpane menije i dozu tehničke divljine, vjerojatno ćete odustati relativno brzo. Ali ako ste spremni progutati njezine mane i prepustiti se toj “sve i svašta” filozofiji, vrlo lako bi vam se moglo dogoditi da vam baš ovo postane ona jedna igra koju “još samo pet minuta” igrate mjesecima.