Svi dakako znamo za prokletstvo loše kvalitete filmova rađenih video-igrama, ali kada je 2007. godine najavljena filmska verzija Max Paynea gameri su pomislili da će film ispasti barem pristojno. Uostalom, Max Payne se kao TPS sa svojom linearnošću, akcijom i klišej pričom fino približio granici između igre i filma. S takvim predloškom nije trebalo izmišljati toplu vodu za Hollywoodski uspjeh, trebalo je to samo odraditi na jednoj ozbiljnoj i kvalitetnoj razini. No ponovno je izmišljena topla voda, ovaj put u režiji Johna Moorea. Gdje je i kako Max Payne uspio razočarati u svojoj filmskoj inačici?

Kako HCL u svojoj objektivnosti na filmove ređene po igrama gleda tek iz kuta usporedbe s originalnim djelom, filmskom Payneu nećemo tražiti greške u smislu filmske terminologije ili umjetnosti. Dakako, svima je već sada manje-više jasno da je Max Payne loš film, ali na nama je da objasnimo zašto je loša filmska adaptacija.

U prvom redu ističe se negativno iskrivljeni scenarij, nedosljedan igri, odnosno elementima priče u njoj. Za potrebe filma koji jednostavno nema jasnu granicu između akcije i drame izostavljeni su neki likovi (Vladimir Lem!), događaji su izmijenjeni, a čitavi fokus oko Valkire odrađen je u sci-fi stilu. Glavni junak uopće nema prepoznatljivog cinizma te ironije, a onda kada i pokušava nabaciti pokoju smislenu rečenicu, rezultat je katastrofalno loš. Ukupno gledajući, priča s elementima osvete i bezumnog traženja istine sa svojim izmjenama totalno je nezanimljiva, što definitivno nije bio slučaj u igri.

Karakterizacija likova propala je pri odabiru glumaca, za koje pak vjerojatno nije bilo nekog važnijeg kriterija. Dok je Mark Wahlberg koliko-toliko pogođen za ulogu (u nekoliko trenutaka izgleda identično Maxu), ostala ekipa odskače od predloška koliko i sam scenarij. Bilo da je riječ o fizičkom izgledu likova (Lupino, Bravura, Balder) ili o lošoj glumi, konačni dojam bio bi da je glumačka postava totalno promašena. Max Paynea voljeli smo zbog toga što je bio ozbiljan, mračan i brutalan, a kad se u filmskom scenariju među glumcima nađu Ludacris i Nelly Furtado možete si i misliti što je ostalo od brutalnosti i ozbiljnog štiha.

Dakle, imamo Max Paynea koji nije vjeran originalnoj priči, a ono malo poveznica koje ima s njom uništeno je šarlatanskim pristupom glumaca. Što je još moglo poći po zlu? Kao što smo već spomenuli, film nema određenu granicu između akcijskih dijelova i drame koju nam redatelj silom nameće. U svega nekoliko solidno odrađenih akcijskih scena pokušao se progurati i famozni bullet time, no kad na sredini filma slow motion stupi na scenu, zijeva vam se više nego na dramskim dijelovima. Dijalog je nadasve očajan i neinteresantan, a glazbena podloga daleko je od kvalitete one koja je podizala atmosferu u igri. Jedina donekle pozitivna strana na trenutke bi mogla biti vizualna prezentacija, no o tome bi se još dalo raspravljati.

U svakom slučaju, Max Payne je loša filmska adaptacija, a još lošiji film sam po sebi – gotovo dvosatna dosada bez krvi, golotinje ili barem iskrivljenog humora blijeda je slika noir priče koju je prezentirala igra. Ako ste fan Max Paynea, čak vam je i bolje da istoimeni film jednostavno ignorirate.

Jeste li već odgledali filmskog Paynea? Kakav vam je dojam ostavio na vas? Ima li netko kome se film svidio? Ako postoji, slobodno neka se javi, nagradit ćemo ga titulom lošeg ukusa. U svakom slučaju, ovdje vrijedi ista procedura kao i za igre – ostavite nam komentar i svoju ocjenu.