Call of Duty: Modern Warfare vratio je kampanju – u istom formatu kao i zadnjih 16 godina

---

Malo kasnimo s recenzijom Call of Duty: Modern Warfarea i velike su šanse da su svi zainteresirani igrači već odigrali kampanju, a potom i ostale modove. Dok naš glavni urednik igra multiplayer mečeve, mene je zapala dužnost da odigram single-player porciju igre pa ću u ovom tekstu kratko prokomentirati taj dio, što će ujedno biti i uvertira u konačnu recenziju.

Znate onu vrstu „putopisnih“ fotografija na kojima fotograf drži ruku leđima okrenute djevojke a ispred nje je neki divan prizor? Stil se zove „Follow me to“, datira iz 2011. godine i za njega je zaslužan ruski fotograf Murad Osmann. Iako je Call of Duty stariji od te vrste naslikavanja, sve kampanje u serijalu rađene su na sličnom principu kao i „Follow me to“ fotografije. Ispred vas je neki uzbudljiv prizor, a do njega vas uvijek vodi neki lik kojega pratite. Prizori se mijenjaju, ali ispred vas je uvijek netko tko vas vodi. Ne drži vas za ruku, barem ne doslovno, ali osjećaj je takav, cijelo vrijeme.

S obzirom da se CoD reciklira, reciklirat ću i ja ono što sam napisao u nekadašnjoj recenziji za Infinite Warfare. „Igra je i dalje dizajnirana da vas maksimalno drži za ruku i vodi kroz akciju kao nekakvog psa na lancu. Gotovo svaku misiju u CoD-u rješavate uz nekoliko suboraca, a radnja se odvija oko njih. Vi ste u centru pažnje, ali ne i pokretač radnje. Kad se i pruži neka situacija da se udaljite od akcije pa možda potražite zaobilazni put, na ekranu vas dočeka poruka – vratite se! Vi ne možete sami otvoriti vrata dok ostali članovi ekipe ne dođu do njih, sve je u CoD-u sekvencirano do bola.“

Iste rečenice vrijede za Modern Warfare kampanju u 2019. godini pa mi je igranje iste donijelo svojevrsni deja vu. Novi Modern Warfare je nova igra, ali u single-playeru baš i ne djeluje tako. Imao sam dojam da sam bezbroj puta prošao sve ono što igra baca pred mene. Svi pokušaji da igra bude realistična u svojoj militarističkoj fantaziji bili su mi slabašni i neuvjerljivi, jer kako da se čovjek uživi u ulogu vojnika kad mu je sve režirano. Znam da vojnici slijede naredbe, ali količina naredbi u Call of Duty kampanjama imala bi više smisla da je glavni lik vojni pas.

Nisu u pitanju samo vojnici jer se format „Follow me to“ koristi za apsolutno sve živo. U jednom dijelu igre igrate u ulozi djevojčice i morate slijediti malo starijeg brata kako biste pobjegli iz grada. Na stranu sad što je to dijete prethodno svjedočilo traumatičnom ubojstvu roditelja i što nekim čudom nije u šoku, ispostavlja se da je mali brat pravi ratni strateg te će vam osim točne rute za bijeg iz grada usput isplanirati sve što trebate napraviti kako biste nadmudrili trenirane vojnike.

Druga scena: u zatvoru sam i mučitelj dolazi u ćeliju. Nakon malo ćaskanja govori mi da ga slijedim. Tu mi je već bilo dosta – cijelu igru nekoga pratim, završim u zatvoru i opet moram nekoga slijediti? Išao sam stoga vidjeti što će se dogoditi ako odbijem naredbu i ostanem tamo gdje jesam. Odgovor je – ništa se ne dogodi nego igra čeka da poslušate naredbu. Interesantno je to iz razloga što prethodno tome imate scenu u kojoj se morate okrenuti u kut i ne smijete gledati u protivnika. Ako se na tu naredbu ne odazovete, bivate kažnjeni. No, praćenje možete odbiti bez posljedica.

Od Call of Dutyja zapravo ne tražim mnogo jer svaka igra ima bljeskove dobrog dizajna kad vam u rijetkim trenucima odriješi ruke i pusti vas „s lanca“. U slučaju Modern Warfarea najbolje dolazi u misijama pred kraj igre. Predzadnja misija „Going Dark“ tako vam daje da sami pristupite malo većem kompleksu i da si birate kojim ćete se rutama kretati. To mi je bio uvjerljivo najdraži dio igre, posebice u kombinaciji s oklopnim vozilom koje kruži po mapi. Dok sam se skrivao u mraku imao sam osjećaj kao da igram horor naslov s nezaustavljivim protivnikom. Takvih stvari želim vidjeti što više u Call of Dutyju!

Da budem pošten, raznovrsnost zadataka ponovno je solidna u Modern Warfareu. Fale samo dionice s vožnjom, a sve ostalo je tu da fino balansira akciju i taktiziranje. Postoji čak i nekoliko prostornih zagonetki u igri – nisam mogao vjerovati. I to je nešto što bi CoD-u koristilo u većem broju. Posebno su mi se svidjele taktičke misije u zatvorenim prostorima, gdje je brzo reagiranje ključno. Podsjetilo me to na Mile High Club misiju iz prvog Modern Warfarea. Razlog zašto su mi te misije bile dobre leži u neočekivanom postavljanju neprijatelja: neki se sakriju pod krevet, neki se pretvaraju da su civili…

U tim misijama do izražaja dolazi težina igre. Ne znam je li to do činjenice da CoD kampanju nisam igrao još od 2017., ali nekako mi se ovogodišnji Call of Duty učinio nemilosrdniji po pitanju težine. Sviđa mi se, zapravo, što je igra po tom pitanju realistična – neprijatelje eliminirate brzo, a ne kao u drugim pucačinama gdje morate stresti pola šaržera u protivnike da biste ih srušili. Korištenje oružja u igri je odlično, iako smatram da bi zvuk prilikom pucanja mogao biti realističniji, prvenstveno u zatvorenim prostorima.

Kampanja ima 14 levela, tri igriva lika i priču koja mi nije osobito zaokupila pažnju. Za pohvalu je narativ da problemi u svijetu obično nisu vojne naravi nego političke prirode, ali je već pomalo klišeizirano da su Rusi ponovno negativci u cijeloj priči. Zanimljiva je poveznica s prethodnim Modern Warfare igrama, no nju doznajete tek na samom kraju i čini se da će biti proširena kroz buduće misije u kooperativnom dijelu igre.

Dakle, mislim da Modern Warfare nema priču za pamćenje, a vjerujem da će mi i same misije brzo ispariti iz glave. Međutim, sjećat ću se zato impresivne prezentacije jer je tu Modern Warfare bolji no ikad prije. Vizualno je igra među najljepšima koje danas možete zaigrati, barem što se tiče single-player kampanje. Čim vidite mape koje nisu dizajnirane za kampanju, odmah na njima uočavate manje detalja, slabije efekte i slično.

Kao što sam rekao na početku teksta, u punoj recenziji dotaknut ćemo se i multiplayera, a do tada evo kratkog zaključka o kampanji. Lako je mrziti taj dio igre i prigovarati na račun istoga. Dizajnom se Call of Duty nije pomaknuo s mjesta gdje je bio prije 16 godina i ako ste već veteran serijala to bi vam moglo ići na živce. Igra ponekad stvarno tretira igrača kao da je pas, i premda to ima smisla u nekim segmentima, dojam je da bi Call of Duty mogao ostvariti fascinantne i fenomenalne stvari kad bi se odmaknuo od tog „Follow me to“ formata.

Najbolji trenuci igre dolaze na rijetkim misijama kad ste sami svoj gospodar. Od svog tog pucanja i čekanja da mi netko drugi otvori vrata, meni je u Modern Warfareu bilo najbolje kad sam uskočio kroz jedan prozor i u zadnji čas izbjegao sigurnu smrt pred nišanom oklopnog vozila.