Najbolja glazba iz igara: Puno kontrasta u San Franciscu iz Fallouta 2

Prije nekih godinu i pol imao sam želju pokrenuti seriju članaka u kojima bih pisao o meni najdražoj glazbi iz igara. I onda sam napisao svega dva takva članka prije nego sam ideju stavio po strani. No, evo je natrag – danas je jedan od takvih dana!

Jedna od meni najdražih lokacija u Fallout serijalu jest San Francisco iz dvojke. Općenito su mi gradovi sa zapadne obale SAD-a u Falloutu daleko zanimljiviji kao mjesta od onih u Bethesdinim igrama, a San Francisco je nekako kruna uvrnutih ideja i idealna slika onoga što bi, po mom mišljenju, Fallout serijal trebao predstavljati. I glazba to savršeno nadopunjuje.

Svako naselje u Falloutu ima svoju instrumentalnu skladbu, a ona za San Francisco zove se “Many Contrasts” te ju je, kao i svu drugu glazbu za Fallout 1 & 2, skladao Mark Morgan. Kroz skladbu se provlači zvuk zvona, što nije slučajno jer je San Francisco poznat po svojim tramvajima koji ispuštaju takav zvuk. U post-apokaliptičnoj verziji grada tramvaja nema, ali zvona služe kao usporeni, gotovo umorni uvod u nešto kompleksnije, jednako kako se i grad razotkriva pred igračevim očima.

Naime, San Francisco u Falloutu 2 jedna je od najvećih lokacija sa svojom podzemnom bazom, tankerom i palačom. Do lokacije se dolazi relativno kasno u igri i na prvu grad izgleda kao svako drugo mjesto s tipičnim problemima. No, to je grad u kojoj dvije pornozvijezde nude pretplatu na spasenje, a javna je tajna da je vladar grada robotskog porijekla. Na prvi pogled je to još jedna lokacija s feudalnim uređenjem, no ispod površine je tehnološki najrazvijeniji grad u cijeloj pustoši SAD-a.

Upravo si kroz tu perspektivu tumačim i naziv skladbe “Many Contrasts”. U većini Falloutovih gradova razne frankcije bore se za dominaciju i kontrolu, no sve su u suštini vrlo slične jedna drugoj. U San Franciscu s jedne strane imamo kult koji prodaje maglu o duhovnom čišćenju, s druge strane istraživače koji se drže podalje od politike te na kraju grupu lutalica koja u gradu nastanila jer ih ondje nitko ne dira. Nemaju povjerenja jedni u druge, ali se toleriraju usprkos svojim kontrastima.

To je najbliže optimizmu kojega Fallout 2 nudi – da postoji mjesto na kojemu znanost nije pod uzdama tuđe politike, mjesto na kojemu se ponovno može promišljati o religiji i spiritualnosti. Naravno, melodija ove skladbe nije nimalo optimistična. Obožavam vokalno zavijanje koje u kombinaciji s nekim prizorima kao da govori kako su neke stvari u post-apokaliptičnom svijetu previše uništene da bi ih se popravilo.

Uvijek me pogodi jedan mali dio San Francisca, onaj na dokovima gdje se djeca igraju kraj radioaktivnog smeća u moru. Jedno dijete usklikom kaže: “Živimo na plaži!” i uvijek sam se pitao koliko je to “premija” u svijetu Fallouta, a koliko prokletstvo. S jedne strane imaš pogled na daleki obzor i možda u tom obzoru zamišljaš svijet veći od onoga koji ti je dostupan. Ali veći svijet nije nužno i bolji. Pogotovo ako u njemu nestane prostora za razmišljanje. Gotovo sam siguran da bi u nekim drugim Fallout igrama ova obala bila poprište rješavanja questa gdje je veliki mutirani školjkaš koji je ubio iskusnog ribiča koji se nije vratio kući već tri dana.