RETRO DOZA #119 – Diablo serijal, prvi dio: Diablo

Vruće vam je? Iz kuće ne planirate izaći dok ne bude vrijeme za vunene kape i šalove ili tek ako vas šumski požar prisili na to? Pa onda sjednite! Odmorite! Opustite se i pripremite na cijeli mjesec zanimljivih Retro doza o povijesti Diablo serijala. Ionako ljudi kažu da je sedmi mjesec vrijeme paklenskih vrućina pa se pisanje čak četiri dozice o povijesti Diabla vašem autoru trenutno čini kao najprikladnija stvar na svijetu. Priču o Diablu ćemo danas započeti s prvom igrom u serijalu – Diablo.

Pred kraj 1996. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, Blizzard North na tržište je izbacio igru Diablo. Renomirano ime Blizzard Entertainment, koje je svjetsku slavu steklo na prvom i drugom Warcraftu, ponovno se potvrdilo s novim hitom koji dan danas na Metacriticu drži prosječnu ocjenu od 94. Bez obzira što je izašao pri samom kraju 1996. godine, Diablo je velikim hitovima iz ’96 pred nosom zgrabio GameSpotovu GOTY nagradu, a kasnije i titulu najbolje igre ikad po kriterijima iste stranice. Ludilo koje je zavladalo bilo je izvan ovoga svijeta pa je igra ubrzo, već početkom 1997., isporučena na globalno tržište. Godine 1998. stigao je i port za Mac, a studio Climax iste je godine izradio PlayStation port koji je doživio zapažen uspjeh.

Specifičnosti PlayStation verzije Diabla su bile te da nije podržavala online igru, ali je zauzvrat pružala mogućnost veoma zabavnog lokalnog kooperativnog igranja za dva igrača. Osim toga, priča se mogla pratiti kroz monolog naratora, a ne iščitavanjem knjiga u igri što su mnogi igrači srdačno pozdravili. Ipak, najveća zamjerka toj inačici Diabla bila je na veličinu datoteke za spremanje pozicije koja je zauzimala čak 10 blokova u PlayStation memory kartici. Za vas koji ne razumiju u čemu je problem, valja napomenuti kako je standardna veličina ondašnje memory kartice bila 15 blokova, što znači da je save file Diabla zauzimao pomalo ironičnih 66.6% memorijske kartice.

No, zavrtimo mi ovu ploču malo unatrag i poslušajmo ima li skrivenih demonskih poruka u njoj. O da – spomenuli smo Blizzard North, no tko su ti dečki? Prije svega valja napomenuti kako se tu u vrijeme izlaska Diabla gotovo i da nije radilo u Blizzardu! Naime, taj je studio osnovan 1993. godine kao Condor od strane braće Maxa i Ericha Schaefera te Davida Brevika, a Blizzard ih je kupio samo devet mjeseci prije izlaska njihove četvrte igre na tržište. Nije sporno da je Blizzard financijski potpomogao izradu Diabla, ali činjenica je da je ta igra osmišljena neovisno o tom gigantu gaming industrije.

Nažalost, 2003. glavni su ljudi Blizzard Northa otišli iz studija tražiti sreću u dva nova – Flagship Studios koji je uspio izraditi priznati Hellgate: London te Castaway Entertainment koji zbog financijskih problema nije napravio nikada ništa. Ukupno je 30 ljudi napustilo Blizzard North što je prouzročilo gašenje studija koji je zaslužan za izradu prva dva Diabla i ekspanziju dvojke nazvanu Lord of Destruction.

No, ostavimo se na trenutak ekonomije, developmenta, recenziranja i takvih stvari pa pređimo na samu igru i ono zašto je ona bila tako uspješna. Da ju ukratko idemo opisati nekome na cesti, vjerojatno bismo rekli nešto slično ovome: “A to ti je nešto demoni, horor brate, ti ih cijepaš, pa urliču pa ti urličeš pa bacaš magije pa mačem po njima”. Ipak, ovdje imamo malo više vremena i bolje se izražavamo pišući pa Diablo možemo predstaviti na sljedeći način.

Diablo je akcijski RPG hack and slash gameplaya smješten u tamni fantazijski svijet kraljevstva Khanduras unutar svijeta Sanctuary, mjesta između pakla i raja u koje se ušuljalo zlo. Igra vas stavlja u ulogu samostalnog heroja (ili dvoje u PS verziji, odnosno četvero u kooperativnom multiplayeru na PC-ju) koji mora spasiti svijet od pošasti Diabla, gospodara terora. Avanturu započinjete u gradu Tristramu, gdje podno ruševina katedrale pronalazite pakao.

Kako pakao, pitate se? Pozadinska priča je sljedeća – manipulacija tri gospodara pakla nad ljudima u Sanctuaryju uvela je zlo u taj svijet između pakla i raja. Kaos je vladao, a ljudi su se mrzili i bespoštedno ubijali dok grupa čarobnjaka nije zarobila gospodare zla u takozvane “soulstoneove”. Diablov je zakopan duboko u zemlju te je nad jamom izgrađen samostan. Kako su godine prolazile, samostan je zaboravljen te se urušio, a u njegovoj blizini niknuo je grad Tristram. Kralj Leoric ponovno ga je izgradio kao katedralu, no Diablo je uspio izmanipulirati nadbiskupa katedrale da ga oslobodi iz njegova zatvora. To je zlo potom obuzelo kralja koji je u narednim godinama vodio ratove protiv mirnih kraljevstava u okruženju. No, zlo nije mirovalo, već je preuzelo tijelo kraljeva sina Albrechta iz čijih su noćnih mora stvarana zla bića kojima su popunjavane katakombe podno katedrale.

Kraj priče ne bismo htjeli spoilati onima koji sada žele isprobati igru, no valja napomenuti kako su Diablo i Diablo 2 izravno povezani putem osobe glavnoga lika, ali na način na koji ne biste očekivali ni u najluđim snovima.

Igra se može proći s jednom od tri ponuđene klase – Warriorom, Rogueom ili Sorcererom. Svaka klasa ima svoje različite sposobnosti, a iako svaka klasa može koristiti gotovo sve iste predmete i čarolije, sposobnosti vezane uz klasu nagradit će igrače koji ih znaju iskoristiti na efikasan način. Kooperativno igranje je upravo iz tog razloga bilo posebno zabavno te se multiplayer Diabla u ono vrijeme smatrao izuzetno dobrim. Ipak, igra nije posjedovala jake protu-cheaterske metode pa je mnogo igrača varalo putem raznih programa mutne prirode, među kojima se najviše istaknuo Cheat Engine.

Snimku iz igre u kojoj gospodin koji igra ne vara, već pošteno ubija zle demone i mrtvace pogledajte podno ove rečenice.

Ovime završavamo prvi dio priče o Diablo serijalu, no već se sljedećeg tjedna vraćamo s nastavkom u kojemu ćemo pričati o ekspanziji prve igre nazvanoj Diablo: Hellfire. Kako mali Matej iz T-Mobile reklame kaže: “Bit će super – dođi i ti!”. Da, čini se da se osim starih igara, volimo prisjetiti i starih reklama.