RETRO DOZA #277: Satellaview – iliti kad su im igre stizale iz svemira

Nema tog dana a da barem na trenutak ne zavirimo na internet. Ako niste jedan od onih koji preko telefona svako malo provjeravaju stanje na fejsu, onda garant svakih toliko zujite u poštanski pretinac. S adventom online gaminga koji je danas popularniji nego ikad, takav stil sveprisutne povezanosti nam se već neko vrijeme ulijeva i na medij televizije, s Netflixom, npr.

Ali, prije svega toga u davnoj 1995. godini, Japan je kao i inače naravno bio ispred svojega vremena. Dok se na današnjim konzolama možemo jednako dobro igrati online kao i na PC-u (da, rekao sam jednako dobro), slična je ideja provedena prije nego li je internet njima uopće stigao s Dreamcastom. Vidite, periferalni dodatak naziva Satellaview nije bio teleskop za SNES (iako i to valjda postoji), već satelitsko emitiranje ekskluzivnog sadržaja koji je između ostalog nudio i unikatnu metodu igranja kakvu mi ovdje nikada nismo imali priliku doživjeti.

Ukratko, satelitska TV postaja u Japanu – St. Giga prvenstveno je puštala glazbu neke vrste i časopise koje bi preko telke mogli listati. Radi se o kodiranom programu za kojega se ekipa još naknadno morala pretplatiti te posjedovati službeni “tuner” kako bi se emitirani signal ujedno i dekodirao. Nova fora koju su uveli tu je bio i jednosatni termin naziva “Super Famicom Hour” – specifični period u danu kada bi za razliku od ostalog sadržaja puštali igre. I ne mislim samo na snimku igre poput streama, već nekoj vrsti ekskluzivnog preuzimanja s punom interakcijom.

Jasno, takvo emitiranje igara zapravo je nalikovalo gledanju klasične televizije, u smislu da to znači kako bi u pravom trenutku morali biti i na pravom mjesto. Preciznije zapravo – kod kuće točno u šest sati popodne. Ne zvuči bas previše praktično, znam, ali je bez sumnje sigurno imalo i svoje čari. Kada su se sve te zvijezde poredale, igrači su osim osjećaja velike zajednice imali priliku i odigrati neke posebne verzije igara koje nigdje drugdje nisu bile dostupne. Štoviše, neke ni danas još nisu.

Uz sve navedeno, da biste uopće mogli zavrtjeti aktualni naslov, trebali ste najprije posjedovati i specifični cartridge igre “The Story of The Town Whose Name Was Stolen” koja je služila kao sučelje cijelog tog sustava. Ukratko, ta vam je igra omogućavala da s čovječuljkom lutate gradićem, a svaka zgrada koja se mogla posjetiti predstavljala je neku od ponuđenih stvari, odnosno aplikacija koje su bile aktualne u danom trenutku. Također, osim svojevrsnih ekspanzija, pristigli podaci također su ponekad dolazili i u obliku zakrpe igara.

Glavni kandidat vrijedan spomena u svemu tome vjerojatno je bila specijalna verzija Zelde, no pored nje su bile i stvari poput Dr. Mario, Wario’s Woods, Wizardry V i VI, Dragon Quest i Harvest Moon. I zbilja, kako se radi o igrama koje znaju i potrajati, Satellaview iskustvo bilo je poput praćenja vaše najomiljenije emisije na telki, samo ovoga puta jedne kroz koju imate i vremensko ograničenje. Krajem predviđenog termina emitiranja “programa” koji je bio na dnevnoj ili tjednoj bazi, ako ste došli do kraja levela svoj ste napredak mogli usnimiti kako bi sljedećom emisijom nastavili. E sad, za razliku od današnje ekipe koja nam već drugi dan sve može spojlati, takvo što je značilo da svi igrači imaju priliku zajedno napredovati.

Da stvar bude još interesantnija, St. Giga je organizirao i sustav u kojemu bi sudjelovanje u igranju bio i dio većeg nacionalnog događaja u kojem su se osvajale i nagrade. Nažalost, stvar je trajala svega pet godina te je okončana 2000. jer je Nintendo godinu prije odustao od potpore. St. Giga tada je bio osuđen stvar održavati s vlastitim naslovima, a to im izgleda nije baš pošlo za rukom. Ako vam je još uvijek teško zamisliti kako je to izgledalo, svemirska teta će vam u videu ispod sve pokušati objasniti.