HCL spašava! Donosimo članak koji argumentirano, uz ponešto statistika i vlastitog iskustva, staje na kraj predrasudama koje se od davnih vremena vežu za video igre.


Iako vrlo vjerojatno nećete čuti da bilo koju od ovih predrasuda izgovara netko tko voli igrati igre, napisali smo članak kako bi argumentirano, uz ponešto statistika te vlastitog iskustva i dojmova, mogli jednom i zauvijek stati na kraj predrasudama koje se od davnih vremena vežu uz video igre.

Slobodno pokažite članak majci, baki, ili djevojci koja nije pristala otići s vama na piće jer je čula da ste gamer, a gameri su nasilni, nedruštveni i slabo vide. Nakon ovoga, ništa više neće biti isto.
*dramatični bubnjevi i orgulje*



Priče o „momku koji je nakon dvodnevnog igranja FPS-ova u komadu iskopao oči članovima svoje obitelji“, ili „monstrumu koji je pobio čitavu školu mitraljezom nakon igranja zlih ratnih igara“ čuli smo dovoljno puta da ih već počnemo i ignorirati. Dobro, ova dva primjera su zapravo izmišljena, ali slične bombastične naslove do sada smo imali priliku pročitati i previše puta. Da, postoje igre u kojima dosta realistično možete dekapitirati svoje neprijatelje, odsjeći im udove, pucati po koljenima, zapaliti ih ili pak pregaziti prostitutku nakon što iskoristite njene usluge (iz potpuno valjanih razloga doduše – da pokupite natrag pare koje ste joj dali). Znači li to da će normalan igrač dobiti potrebu učiniti nešto od navedenog u stvarnom životu? Pa, doista smatramo da ne znači. No, svakako treba primijetiti ovo „normalan“ u našem prethodno postavljenom pitanju.

Ako je netko doista sposoban doći u školu sa vatrenim oružjem i oduzeti živote nekolicini svojih kolega uz osmijeh na licu, nije teško zaključiti da takva osoba nije sasvim psihički stabilna, a bio joj je potreban samo nekakav okidač da sve pokrene. U takvim slučajevima, okidač je možda doista i bila nasilna video igra, no isto tako je to mogao biti i film, pjesma, knjiga, stenjanje susjeda u kasnim noćnim satima ili pak prelazak ljubičaste Ford Fieste kroz crveno svjetlo na semaforu.

Moramo se sa smiješkom prisjetiti i genijalnog „aktivista“ Jacka Thompsona, koji nas je prije par godina uveseljavao svojim ekscesima upravo na tu temu. Ako ćemo promotriti neka istraživanja, statistike čak kažu da se porastom prodaje igara u Americi smanjila količina nasilja među mladima. Zapravo imamo dojam da je jedino medijima stalo do pisanja bombastičnih naslova o povezanosti video igara s nasiljem.



... Ili barem takav dojam ljudi imaju. Dojam je kriv, dakako. Ajmo opet nabaciti malo statistike: prema istraživanju koje je Entertainment Software Association proveo prošle godine, 40% gamera čine upravo osobe ženskog spola, a o nekakvoj ozbiljnosti njihovog igranja govori podatak da igraju prosječno 7.2 sati tjedno (kod muškaraca je prosjek 7.6). Vjerujem da imate potrebu nabaciti pokoju šalu o tome kako vjerojatno igraju u kuhinji, ali suzdržati ćemo se od toga.

Dok postoji i ponešto igara orijentiranih baš prema njihovom spolu, cure jako vole igre kao što su planetarno popularni Simsi, no iz vlastitog iskustva znam da im ni FPS-ovi nisu pretjerano strani. Ovo je trenutak gdje jednostavno moram (vjerujte, doista moram) spomenuti svoju dragu, koja je svojedobno razvaljivala Wolfenstein: Enemy Territory online. Iako to nisam vidio svojim očima, čuo sam brojne priče o danima kada je pogađala headshotove zatvorenih očiju. Eto, imamo statistiku, imamo dojam iz prve ruke. Cure gejmaju, let's move on.



Ovo je jedna zanimljiva teza. Čak ako ćemo zanemariti online mutliplayer kao bilo kakav oblik socijalizacije, velik dio gamera još uvijek voli igrati offline multiplayer. Znate ono, po starinski: jedna konzola, dva gamepada, podbadanje protivnika laktom u rebra, te neprocjenjivo psovanje članova obitelji/svetaca/života/Petra Graše/sunca/nekolicine životinja u situacijama kad gubite. Tako je to barem u našem slučaju, većinom. Bez Petra Graše, doduše, nismo sigurni kako je on tu upao.

Dobro, tu su i neke posebne, personalizirane metode slavlja, što ovisi o vama samima te odnosu s prijateljem protiv kojeg, odnosno s kojim igrate. Još ingenioznih primjera tražite? Pa, recimo da smo čuli da neki vole skinuti hlače i goli trčati krugove po stanu ako vode s razlikom od šest golova u Pro Evolution Socceru. Nisu to česti trenutci, ali kada se dogode, prizor je neprocjenjiv.

Dakako, sve ćemo potvrditi s još ponešto statistike, kako ne bi bilo da su naše tvrdnje neutemeljene (iako znamo da to nikad ne biste pomislili). Dakle, prema ESA-inom istraživanju, spomenutom i u prošloj stavci, 64% posto gamera igra igre s drugim gamerima uživo, a što se tiče djece, čak 48% roditelja igra sa svojim potomcima barem jednom tjedno.



Ovu raspravu je posebno rasplamsao Roger Joseph Ebert, američki filmski kritičar i scenarist. Entuzijastični Rogert je 2005. izjavio kako video igre nisu umjetnost i nikako se ne mogu uspoređivati s filmom ili književnosti. Dakako, gameri nisu bili sretni njegovim komentarom, a na njihovu stranu je, između ostalih, stao i Clive Barker (onaj pisac i režiser, ne južnoafrički nogometni trener). Najgenijalnije od svega je što Ebert u svom životu nije odigrao ni jednu jedinu igru, no svejedno je sposoban tvrditi da „poradi prirode svog medija igre ne mogu biti umjetnost“. Respektabilno.

Ja nisam pročitao nijednu njegovu filmsku kritiku, ali tvrdim da nije sposoban pisati filmske kritike. I da mu žena ima loše sise. Iako ih nisam vidio. Ha! Nego dobro, smatramo li mi da su igre umjetnost? Glupo pitanje zapravo. Ne želim posebno isticati naslove kako ne bih pokrenuo lavinu komentara koja ima tendenciju prerasti u flame warove, ali neke igre mogu bez ikakve dvojbe stajati rame uz rame s velikanima literature ili filmske industrije. Dakako, nije svaka knjiga, ni svaki film, a ni svaka igra umjetnost.



U prošloj stavci nismo mogli baratati statistikama, no ovdje opet imamo istraživanje koje nam dovoljno otkriva. Opet je riječ o ESA-ovom istraživanju, provedenom prošle godine na uzorku od preko 1200 kućanstava koje imaju ili konzolu za igranje, ili pak koriste računalo u tu svrhu. Dakle, samo je 25% gamerske populacije mlađe od 18 godina, 49% ima između 18 i 49 godina, a čak 26% gamera ima preko 50 godina. Prosječna dob gamera jest 34 godine.

Ako ćemo se odmaknuti od statistika, možemo spomenuti i činjenicu da su svi članovi HCL-ovog stožera punoljetni već neko vrijeme (neki malo duže, neki malo kraće), a njihova ljubav prema igrama još ne jenjava. I nikad nas neće štufat! Dobro, to je citat o Hajduku ustvari. Zanemarimo.



Pa dobro sad. Budimo realni, gotovo nitko od nas ne živi dovoljno zdrav život. Možda se ne krećete dovoljno, možda partijate predugo u noć pa premalo spavate, možda uz to partijanje volite i malo popiti, a možda se umjesto mnoštva voća, povrća, bjelančevina i ugljikohidrata, vaša prehrana bazira na Big Macu i pomfritu. Nemojte krivo shvatiti, ne kažemo da od previše buljenja u ekran nećete imati problema s vidom, niti da vam se od previše sjedenja kičma neće iskriviti. No, primijetite ovu riječ „previše“ – ona je esencijalna.

Vjerojatno su vas još dok ste bili maleni naučili da ne valja u ničemu pretjerivati. Vjerovali ili ne, to vrijedi i za igranje igara. Ako pak, dođete kući umorni od posla, škole, preduge mise Fra Mislava ili divljeg seksa, sat vremena opuštanja i zabave uz omiljeni naslov svakako će dobro doći. Dakle, smatramo da video igre mogu imati i pozitivnog učinka na vaše zdravlje, ono psihičko barem. A ono je u današnjim vremenima možda i najvažnije. Ne smijemo zaboraviti poučne igre koje su korisne za razvoj djece, kao ni činjenicu da igranje s prijateljima može biti zabavno društveno iskustvo, što smo već spomenuli. Glavni problem je što ljudi nekada ne znaju biti umjereni u igranju kada im se igra svidi – iz prve ruke znamo za slučajeve gdje se pullalo all-nightere (za one koji nisu vješti s engleskim jezikom, igralo se cijelu noć) s nekim izuzetno adiktivnim naslovom. To već doista nije zdravo.



Ovo zapravo nije neka popularna predrasuda, ali vjerujemo da bi crkva mogla uskoro početi širiti ovakve poruke, ako uzmemo u obzir raznolikost područja u koje se ista voli miješati. Možemo zamisliti i plakate na kojima je prekrižena zajednička slika Gordona Freemana, Super Maria, Kratosa, Lare Croft, Linka, Master Chiefa, Nike Belića i Nathana Drakea. Poviše njih je, dakako, nacrtan đavo. Na drugom djelu slike su Isus i sveti Petar sa Biblijom, obasjani zlatnom svjetlošću, smiju se i pruženom rukom vas pozivaju da pođete s njima, pravim putem. Možda se u čitavu kampanju uključi i velečasni Zlatko Sudac, koji bi mogao snimiti i glazbenu podlogu za reklamu koja će se puštati na televiziji.

Ozbiljno, ne bi nas previše začudilo da se sve ovo doista dogodi, pa unaprijed zapamtite što vam je rekao vaš HCL portal - video igre NISU sotona. Nema na čemu, dragi čitatelji.