Iako se avantura Spirit of the North iz 2019. sigurno ne bi našla na mojoj listi naslova koji zaslužuju nastavak, nakon odigrana dva sata dvojke već sam bio napola spreman priznati svoju uskogrudnost. Prvi su dojmovi bili iznenađujuće pozitivni; činilo mi se da bi ovo mogla biti jedna sasvim pamtljiva opuštajuća avantura i više nego dobar nastavak. No, na svoju nesreću, tad još nisam znao što mi slijedi.

Spirit of the North 2 vas u ulozi lisice stavlja u postapokaliptični fantasy svijet, u kojemu su u prošlosti obitavala različita životinjska plemena, da bi za njima ostale samo napuštene nastambe i ruševine. Kao što je često slučaj kod ovakvih igara, nije sasvim jasno kuda i kamo trebate ići, niti s kojim ciljem, pa tako nema ni dijaloga, ali istražujući mapu pred vama se počnu otvarati nove staze koje možete slijediti.

Nakon što obavite tutorial, koji je smješten u zasebnu zonu, zateći ćete se u nekakvom poluotvorenom svijetu koji možete istraživati po vlastitoj volji. Jedini indikator “ispravnog” smjera jest nekakvo vijugavo crveno svjetlo na nebu. No, nitko vas ne tjera da ga slijedite.

Na primjer, na obzoru ugledate neku zgradu koja vam se učini zanimljivom pa skrenete s puta da biste je istražili. Postoji šansa da ćete za to biti nagrađeni, npr. novčanom valutom, bodovima za vještine ili komadićem lorea. No, ne nužno. Možda će zgrada biti prazna ili u nju u tom trenutku nećete moći ni ući. Ako vam to zvuči kao nedostatak – e pa nije baš. Spirit of the North 2 veliki naglasak stavlja na art direction i osjećaj da istraživanje samo sebi bude nagrada. I u tome na početku itekako dobro uspijeva.

Spomenuo sam da je prvih nekoliko sati provedenih u ovoj igri zbilja ugodno iskustvo te svaki kutak inicijalnog područja nudi nešto vrijedno istraživanja. Pritom, na primjer, uopće ne smeta što je lisica u praksi prilično spora, kao što ne smetaju niti neprecizne kontrole pri segmentima platforminga (kombinacija navođenih kontrola kao u Strayu i slobodnih kontrola). Podsjetila me ta čar istraživanja malo na Elden Ring; samo bez konstantnih naleta dopamina, s obzirom na to da u ovoj igri nema tradicionalne borbe. Gdje god bih skrenuo, dočekalo me nešto što je, u najmanju ruku, izgledalo fantastično. A često je takav bio i sam prolazak kroz različite tamnice, napuštene farme, samostane…

Podsjetila me čar istraživanja malo na Elden Ring; samo bez konstantnih naleta dopamina, s obzirom na to da u ovoj igri nema tradicionalne borbe.

Kad pak govorimo o istraživanju, zgodna je tu još jedna sličnost s Elden Ringom: kao što ste tamo za pomoć u istraživanju mogli pod stelama pronaći komadiće karte, ovdje možete potražiti obeliske koji će vam za određenu svotu “novaca” na karti iscrtati čitavu zonu u kojoj se nalazite i pritom otkriti točke interesa.

Nažalost, rijetko kad mi se mišljenje o nekoj igri promijenilo toliko naglo kao što je bio slučaj kod Spirit of the North 2. Nakon što pobijedite prvog bossa, trebate proći kroz mračnu špilju, i onda se igra u potpunosti “otvara”. U tom trenutku pred sobom više nemate poluotvoreni svijet, nego punokrvni otvoreni svijet. Ali, dok me kod većine drugih igara taj moment “otvaranja” običavao oduševiti (prelazak iz White Orcharda u Velen u The Witcheru 3 i dalje mi je zlatni standard po tom pitanju), ovdje sam jedino mogao pomisliti: joj, ne.

Spirit of the North 2 slabo funkcionira kao igra otvorenog formata jer taj u prvi plan dovodi sve potencijalne probleme ovog naslova.

Spirit of the North 2 slabo funkcionira kao igra otvorenog formata jer taj u prvi plan dovodi sve potencijalne probleme ovog naslova. Spomenuo sam kako me sporo kretanje lisice nije na početku smetalo; drugačije to kad pred sobom više nemate ograđenu zonu nego kilometre prostora. A zamislite onda kako je kad nakon višeminutnog “praznog hoda” stignete do ruševine u koju ne možete ući. To tada više nije i ne može biti šarmantni element koji se uklapa u uvjerljiv art direction, kako god okrenuli stvari.

Čak i neki dijelovi koje se ne tiču gameplaya u potpunosti gube na snazi jednom kada uvidite koliko je svijet kojim se krećete zapravo velik. Na primjer, jednolična glazba koju sam dotad smatrao prikladno ugođajnom, odjednom je bila ugodna poput zvuka bušilice…

Ne događa se često da pri igranju igara za recenziju odlučim potražiti informacije o njihovom trajanju; smatram da one mogu previše utjecati na doživljaj naslova. No, ovdje nisam mogao izdržati. Pa sam skoro pao sa stolca kad se ispostavilo da je mojih mukotrpnih šest sati uloženog rada predstavljalo možda trećinu posla koji me čeka. A kako mi je već bilo dosta hodanja puževim tempom da bih se našao pred zatvorenim vratima, prošlo mi je kroz glavu da bih vrijeme radije potrošio na gledanje tablica u Excelu nego na istraživanje povijesti plemena vukova, gavrana i jelena. No, izdržao sam još tri sata prije nego što sam dignuo ruke od svega, nakon što sam zaglavio u tamnici koju nisam mogao dovršiti s moćima koje sam imao na raspolaganju (Barem mislim, lagao bih da kažem da sam se pretrgnuo provjeriti).

Nije slučaj da se gameplay u Spirit of the North 2 uopće ne mijenja tijekom trajanja naslova. Ipak ne vidim kako pronalaženje runa koje vam daju nove moći i elementi žanra metroidvanija mogu nadoknaditi fundamentalne probleme u gameplayu, koji svakom minutom igranja postaju sve očitiji. Da sam neki slučajem ponovno u osnovnoj školi i da mogu utrošiti sate i sate na šetuckanje ukrug (mogućnost fast travela je minimalna), možda bih pronašao veću uživanciju u slijepom istraživanju zgodnog, ali relativno praznog svijeta. Ovako samo mogu reći da je jednostavan i potencijalno efektan gameplay naslova nažalost u potpunom neskladu s formatom i veličinom svijeta kojeg su autori naumili predstaviti.

Naposlijetku, nakon odigranog South of Midnighta, koji se također vrti na Unrealu 5, nisam mogao vjerovati koliko je optimizacija ove igre naprosto tragična; prosječnih 60 fps-a u praznim šumama na srednjim postavkama uz najagresivniji DLSS na RTX 3080 i Ryzenu 5600x. Pa, eto, radite s tom poražavajućom informacijom što vam je po volji. Ja se vraćam svojim dobrim starim excelicama.