Prvi High on Life bio mi je jedno od dražih gaming iskustava 2022. Bolno prosječan gameplay apsolutno je nosio opičen scenarij i premisa toliko bedasta da jednostavno nikog ne ostavlja ravnodušnim. Justin Roiland, ma koliko skandalozan u privatnom životu, nedvojbeno je talentiran čovjek s osebujnom vizijom humora koji pokušava spojiti grotesku, primitivnu zahodsku komediju i znanstveno-fantastični apsurd u jedinstven bućkuriš koji većina nepogrešivo veže uz seriju Rick i Morty. Ideju za High on Life 2 dočekao sam s velikim osmijehom na licu, međutim…

S obzirom na burna previranja i sudske tužbe, Roiland ni u kojem pogledu nije bio uključen u izradu nastavka. Ne treba zbog toga odmah otpisati igru – očekivao sam da je prvi High on Life postavio dovoljno kvalitetne temelje za značajnu nadogradnju. U neku ruku, High on Life 2 donio je određene novitete te barem na papiru opravdao dvojku u imenu, no ni izbliza onako kako sam očekivao, do te mjere da sam sada pomalo razočaran što je do nastavka uopće i došlo.

Najveći broj kritika prvi High on Life pokupio je na račun katastrofalnog izvođenja i bljedunjavog napucavanja s jednoličnim i zamornim neprijateljima. Nastavak je tome odlučio doskočiti tako što je predstavio skateboard, a iako je ideja Tonya Hawka u svemiru uvijek dobrodošla, daskanje zapravo ne rješava ključni problem napucavanja koje dosadi. Doduše, skate vam omogućuje puno brže kretanje po mapama koje su sada napravljene upravo za vragolije na kotačima: razni rukohvati, obli zidovi, štange i šipke razbacane po krovovima kuća i slične stvari garantiraju vam da ćete uvijek imati mogućnost ubacivanja u višu brzinu.

Ubi me borba…. OD DOSADE!

Naravno, i borba je sada nešto brža i dinamičnija, s više otvorenog prostora i većim borilištima po kojima sada ima više neprijatelja, koji ovoga puta zbog drugačijeg dizajna okoliša imaju i neke naznake vertikalnosti. E sad, ovo što opisujem značajno je isključivo jer je original bio toliko prosječan da ovo djeluje kao nevjerojatan dodatak.

Odluka da skateboard bude običnih kotača vrlo je upitna. Naime, često mi se za vrijeme borbe događalo da sam pri bliskom susretu s neprijateljima ostajao bez momentuma, čime se ubija i to malo posebnosti te adrenalina u akciji. Mislim da bi bilo puno bolje da su jednostavno dodali nekakav hibridni hoverboard jer i dalje bi mogli imati sve prednosti koturanja bez nepotrebnog usporavanja ionako ograničene borbe.

Odluka da skateboard bude običnih kotača vrlo je upitna.

Napucavanje je i samo po sebi i dalje ispodprosječno, što je ovdje puno izraženije jer smo već upoznati s najposebnijim dijelom igre – oružjima koja melju li ga melju! Vaši vjerni Gatlijani i ovoga su puta zvijezde i svaki od šest psihopatskih, shizofrenih ili na drugi način mentalno zakinutih oružja još uvijek su dovoljno karizmatična da spase gameplay. Moj favorit idalje je nož Knifey, totalni luđak kojega ništa u ovom životu ne ispunjuje više nego rezanje svega u što se može zabiti.

S obzirom da su oružja toliko posebna i kao takva zaista jedinstvena u gaming industriji, neshvatljivo je zašto se nije moglo barem malo potruditi i implementirati neke od mnogobrojnih značajki koje DualSense nudi jer budimo realni – želim da mi vibriraju ruke kada moj nož euforično urla o prosutim crijevima i uplakanim udovicama!

Drugi, puno veći problem ponovno nije adresiran te je High on Life 2 u trenutnom stanju katastrofalno optimiziran, još jednom potvrđujući mitsko prokletstvo Unreal Engine naslova. Igru smo recenzirali na PlayStationu 5 te smo za vrijeme odigravanja od kakvih desetak sati doživjeli podosta trzuckanja te redovitog padanja frameratea ispod 60 slika po sekundi, uz čitavu plejadu audiovizualnih bugova koji su varirali od onih banalnih i simpatičnih do onih ozbiljnih zbog kojih smo morali ponovno učitati poziciju.

U PlayStation 5 verziji doživjeli smo podosta trzuckanja te redovitog padanja frameratea ispod 60 slika po sekundi

Sudeći prema iskustvima igrača, ni situacija na PC-u nije ništa bolja, ako nije još i gora. Ovo me zaista razljutilo jer original je bio mali biser i debitantski naslov friško otvorenog studija, no nakon toliko godina jednostavno se očekuje više, u najmanju ruku da ne dostaviš jednako neoptimizran proizvod!

Gotovo svi kritičari i igrači prvog dijela jednoglasno su pohvalili premisu i urnebesnu priču, no jasno ukazali na vrlo oskudan gameplay i aljkavu optimizaciju i nevjerojatno je da su to najveće kritike nastavka, gotovo četiri godine kasnije. O prezentaciji bolje ne trošiti riječi, jer u mnogočemu je čak i gora od znatno starijeg originala, što je zbilja bizarno.

SMIJEMO LI DRAGATI LJUDE I ZAŠTO DA?

Uz nezaboravna oružja, High on Life ponovno je odličan tamo gdje jednostavno nije smio uprskati, a to je scenarij. Naš protagonist ovoga puta nije anonimni srednjoškolski napušenko, već slavni i omiljeni svemirski hitman i kauboj koji uživa u slavi i luksuznom životu galaktičke zvijezde. Život na visokoj nozi uskoro se pretvara u noćnu moru kada otkrivamo da je na pomolu ponovni udar na ljudsku rasu, ovoga puta organiziran od farmakomafije koji žele ljude držati kao stoku i od njih raditi antidepresive.

Ono što slijedi je besmislena, apsurdna i nevjerojatno bizarna avantura koja na apsolutno svakom koraku pokušava biti smiješna, dovitljiva i prepuna razbijanja četvrtog zida i nezaobilaznih referenci na stvaran život. Humor je vrlo raznolik, no uglavnom je vrlo agresivan i izravan, što i ne čudi s obzirom na izvornu inspiraciju.

Humor je vrlo raznolik, pretežito agresivan i direktan.

E sad, iako me High on Life 2 tjerao na cerekanje, moram priznati kako je humor bio nedvojbeno bolji u originalu. Nažalost, dobar dio razloga leži u tome što je uznemirujući broj motiva i njihovih struktura jednostavno posuđen, da ne kažem prepisan.

Primjerice, u prvoj igri narko-kartel želi porobiti ljude kako bi ih konzumirali kao drogu, a ovdje ih farmakomafija želi koristi kao lijekove. U prvoj igri doživio sam pravi šok kada sam upucao vanzemaljsko dijete koje mi je prepriječilo put te me zadirkivalo i izazivalo, a ovdje mogu upucati dobroćudnog i poslu predanog zaštitara kojemu je ovo zadnji dan na poslu i uzbuđeno čeka penziju?

Ne mogu se oteti mišljenju da je genijalno prepisana zadaća i dalje prepisana, a ako ovome pridodate i smanjeni vau efekt koji izazivaju samosvjesna oružja, jasno je kako bi humor u High on Life 2 nekima ovo mogao biti korak unatrag.

Ruku na srce, High on Life 2 ponudio je nekoliko zbilja genijalnih trenutaka poput boss borbe u kojoj vam protivnik hakira igru. High on Life 2 još uvijek ima aseva u svom bizarnom rukavu, jer kako ostati ozbiljna lica na misiju u kojoj morate pronaći parking kojeg toliko manjka da se vanzemaljci iz čitavog svemira ubijaju i kasape zbog njega. Ako ovome dodate prilično šokantan i nepredvidljiv završetak priče, dobivate snažnu narativnu podlogu koja ponovno nosi čitav projekt na svojim leđima.

High on Life 2 nije loš naslov, samo je osrednji, ne zato što nema aduta, već jednostavno jer previše podsjeća na original, a ponajviše u njegovim manama. U trenutnom stanju ne mogu nikako preporučiti igru po traženoj cijeni te bih vam toplo savjetovali da pričekate popust, a možda bi ju najbolje bilo zaigrati na Game Pass pretplati, ako ste u mogućnosti.