Resident Evil je oduvijek imao čudan odnos između horora i akcije. Serijal je nastao na ideji preživljavanja s ograničenim resursima u svojevrsnom labirintu, ali je najveću slavu doživio kad je prigrlio linearniji pristup s arkadnim bodovanjem u borbi. Kako nije lagano spojiti ta dva koncepta, Resident Evil igre se obično naginju ili na jednu ili na drugu stranu. Kod novijih naslova u zadnjem desetljeću imali smo tako naglašeniji horor sedmice te izraženiju akciju osmice. A onda su u Capcomu došli na novu ideju: zašto horor preživljavanja i akcijski horor ne bismo imali u jednoj igri? I tako je, po svemu sudeći, nastao Resident Evil: Requiem.

Rezultat je takav da Requiem predstavlja dvije različite Resident Evil igre strpane u jedan proizvod. Imamo dva odvojena lika, dvije opcije za kameru, dva različita sustava inventoryja, dvije mehanike nadograđivanja stvari, dva drugačija stila igranja, dva načina snimanja pozicije, dvije totalno različite lokacije… A i ja imam dva različita dojma o te dvije igre u jednoj.

Nastavak Resident Evila 2, zapravo

Requiem se pričom nastavlja na tragediju Raccoon Cityja, što ga čini prvim izravnim nastavkom Resident Evila 3. Ili bolje rečeno dvojke, jer se u Raccoon City vraćamo kao Leon Kennedy.

Requiem se pričom nastavlja na tragediju Raccoon Cityja, što ga čini prvim izravnim nastavkom Resident Evila 3.

Zaplet je taj da osobe koje su uspjele pobjeći iz Raccoon Cityja skoro tri desetljeća kasnije počinju umirati pod nerazjašnjenim okolnostima. To u istragu šalje mladu FBI agenticu Grace Ashcroft, a potom i Leona Kennedyja kojemu je povod istrage vrlo osoban. Kako je Leon bio među onima koji su preživjeli Raccoon City, tako mu se javljaju simptomi misteriozne zaraze. Leonu i Grace se putevi isprepletu nakon što se iz sjene pojavi bivši znanstvenik tvrtke Umbrella, koji ih baca u novu bitku za preživljavanje.

Priča se u Requiemu dobro koristi izvrtanjem očekivanja i bila mi je nepredvidiva do samoga kraja. Povratak u Raccoon City budi nostalgiju, iako moram priznati da djeluje forsirano. Nadodaju se tako zapleti koji bacaju novo svjetlo na to kako i zašto je došlo do uništenja Raccoon Cityja. I to ne da bi se zaključila dosadašnja saga o Umbrelli, već da bi se postavio temelj za daljnje grananje mitologije Resident Evila. Kao da postojeća priča već nije bila dovoljno zamršena, sad po uzoru na Kojimu naknadno smišljaju bjelosvjetske zavjere.

Kao da postojeća priča već nije bila dovoljno zamršena, sad po uzoru na Kojimu naknadno smišljaju bjelosvjetske zavjere.

Ako ništa, barem je Grace Ashcroft odličan dodatak serijalu. Gluma joj je izvrsna, a u izražavanju svog straha nije iritantna. Grace se u suočavanju s traumatičnim situacijama ponaša prirodnije od Ethana Wintersa, a u dočaravanju njezinog lika pomaže i to što ju zapravo vidimo u cutscenama. Osim toga, Grace je netipična protagonistica za Resident Evil – nesigurna, bojažljiva i slabašna, što ju u startu razlikuje od Claire, Jill, Rebecce, Sheve, Ade, Helene… Grace tijekom svoje avanture ima određeno srastanje sa situacijom, ali je prirodno pa ju igra ne nastoji izgraditi u ženskog Ramba, za što mislim da je pozitivna stvar.

Milostivi dio gameplaya

Prva polovica Requiema uglavnom pripada Grace i u tom sam dijelu igre baš uživao. Igra vam preporučuje da s Grace igrate koristeći kameru iz prvog lica, što ima smisla jer kod nje gameplay uključuje dosta skrivanja. Taj je gameplay blizak preživljavanju iz originalnih igara, s vrlo ograničenim količinama streljiva, uskim inventoryjem i još užim hodnicima. To je onaj gameplay u kojemu gledate mapu i memorirate slijed prostorija jer stalno trčkarate amo-tamo u potrazi za nekim neobičnim predmetima i rješenjima zagonetki.

Prva polovica Requiema uglavnom pripada Grace i u tom sam dijelu igre baš uživao.

Na prvu je sve to već viđeno, ali Requiem ima neke nove fore koje obogaćuju cijeli gameplay i čine ga jednim od boljih horor iskustava u ovom dugogodišnjem serijalu. Najbolja je novost da su zombiji ovdje raznoliki i imaju specifična ponašanja. Jedan tip zombija voli gasiti svjetlo, drugi je alergičan na glasne zvukove, treći je raspjevan, četvrti je ogromni mesar koji sa satarom patrolira hodnicima oko kuhinje… Svaki od tih zombija ima neko svoje specifično ponašanje i zabavno je otkrivati kako se treba postaviti prema njima. Primjerice, zombi kojega iritiraju zvukovi ne bira koga će izmlatiti kad čuje buku – što možete izvući sebi u korist.

Dok su u prethodnim Resident Evil igrama zombiji i drugi protivnici uglavnom bili predvidivi, u Requiemu su me njihova ponašanja znala iznenaditi. Primjerice, znali su me zombiji iznenaditi otvaranjem vrata tamo gdje se nisam nadao, praćenjem kroz više prostorija ili jednostavno nečitljivim kretnjama. Znao sam tako gledati zombije desetak sekundi i nisam bio sasvim siguran jesu li me primijetili ili nisu. I baš kad sam pomislio da me nisu spazili, naglo bi se zatrčali prema meni i krenuli me ganjati.

Znali su me zombiji iznenaditi otvaranjem vrata tamo gdje se nisam nadao, praćenjem kroz više prostorija ili jednostavno nečitljivim kretnjama.

Kako nikad nemate dovoljno streljiva, od zombija se morate skrivati ili se na razne načine snalaziti da ih zaobiđete. Reći ću samo – blaženi stolovi, još uvijek ih zombiji nisu naučili preskočiti! No, ima i protivnika koji su takvi da ih ne možete zaobići… Osim tih užasa, postoji i specifičan zaplet kojeg su izvukli iz prerade prvog Resident Evila, gdje si ubijanjem zombija potencijalno otežavate život. No, baš kako se u preradi moglo spaliti zombije, tako ih se i ovdje može pretvoriti u krvavi balon koji eksplodira.

Uz to se veže nova mehanika skupljanja krvi koju možete pretvoriti u smrtonosnu injekciju. Da biste ju ubrizgali u protivnika, morate se zombijima neprimjetno prišuljati… Osim ako ste ih već jednom ubili, tad ih injekcijom možete rasprsnuti da vam kasnije ne bi stvarali novi problem. Krv se inače može koristiti i za crafting ostalih stvari, što mi logički baš i nema nekog smisla. Primjerice, zašto Grace treba krv zombija da bi si izradila 10 metaka za pištolj? No hajde, traženje logike u Residentu nije nešto čime se treba baviti.

Borba je s Grace isključivo bliska, a oružje se prvenstveno koristi za samoobranu.

Borba je s Grace isključivo bliska, a oružje se prvenstveno koristi za samoobranu. Postoje pak dijelovi igre gdje od oružja nemate skoro nikakve koristi. Kroz Requiem vas povremeno proganja jedno čudovište protiv kojega se ne možete boriti nego vam je jedini spas pobjeći od njega na svjetlo. Premda su ti dijelovi igre jezivi, ne bih rekao da su i najstrašniji. Susreti s tim čudovištem su režirani i nema naprednog proganjanja kao u Alien Isolationu. Isto tako vas čudovište ne ubije čim vas vidi, tako da ti segmenti srećom nisu frustrirajući kako bi mogli biti.

Izazivanju straha u igranju s Grace pomaže to što se igra oslanja na ručno snimljene pozicije, a ne na checkpointe. Ako odaberete klasičnu postavku težine, čak vam je i broj snimanja ograničen (tintom za pisaće mašine). Capcom je napravio sjajan ugođaj u kojemu i najsitniji detalji, poput drhtanja pištolja u Graceinim rukama, utječu na sveukupni doživljaj straha. I da ste me nakon prvih pet sati igre pitali kakav je Requiem, dao bih mu 99/100 koliko mi se svidjelo. Baš su pogodili onaj spori gameplay, osjećaj ugroženosti, nelagodu nadmudrivanja sa zombijima, rješavanje čudnovatih zagonetki… Pametnim ubacivanjem raznovrsnih zombija i mehanike skupljanja krvi za crafting, horor ovog Resident Evila postao je zaista vrhunski… A onda se Requiem odlučio prebaciti na nešto skroz drugačije.

Leon „sjekiracija” Kennedy gameplay

Slušajte – i meni je Leon Kennedy jedan od dražih likova Resident Evila. Međutim, u Requiemu djeluje kao da on ima ugovorenu klauzulu o pojavljivanju kako bi se igra što bolje prodala. Baš kao i Porsche Cayenne Turbo GT kojeg vozi i Hamilton sat kojeg nosi. Za razliku od Village sekcije u kojoj se Chris Redfield odazvao na poziv dužnosti, Leonov komad priče je čitava druga polovica Requiema. Vjerojatno bi mogla dobro funkcionirati kao zasebna igra, samo nakon odličnog gameplaya s Grace djeluje manje strašno i napeto.

Preporučuje se da Leonovu “kampanju” igrate iz trećeg lica jer se kod njega sa zombijima obračunavate samo na jedan način: tako da ih ubijete. U Leonovom gameplayu krećemo se prostranijim i kudikamo svjetlijim prostorima nego s Grace. Borba postaje dalekometna i pojavljuju se sekcije u kojima ne možete dalje dok ne porazite sve protivnike. Leon dobiva pametni sat koji prati ubijanje i tako mu donosi bodove za kupnju oružja, dok mu sami protivnici često ostavljaju streljivo. Checkpointi su na skoro svakom koraku, istraživanje mape postaje linearnije, a u potpunosti nestaju i različita ponašanja zombija iz kampanje s Grace. Postoje ovdje različiti zombiji koji bacaju kamenje na vas ili dolaze s motornom pilom, ali nije da se njima morate posebno prilagođavati – uvijek pali jedna te ista taktika: pucaj i bježi prije nego te dohvate.

Leon dobiva pametni sat koji prati ubijanje i tako mu donosi bodove za kupnju oružja, dok mu sami protivnici često ostavljaju streljivo.

Za razliku od Grace koja ima uništive noževe, Leon ima neuništivu sjekiru. To jest, ima ona ograničeno izdržljivost, ali nakon što Leon izjavi da je “slomio prokletu sjekiru”, dovoljno ju je samo brzinski naoštriti pa ju ponovno može koristiti. Možda je na višoj težini potrebno platiti popravak sjekire, nisam provjeravao, ali na standardnoj težini sustav izdržljivosti nema smisla.

Sjekira mu je itekako razorna i korisna, do te mjere da je u boss bitkama glavni alat te se koristi za odbijanje napada. Eto nas dakle u 2026. godini i Resident Evil ima parry mehaniku gdje sjekira blokira sve napade. Boss bitke u Leonovoj kampanju zbog toga su prilično nemaštovite. Pa dajte mi barem jednom da koristim okoliš za nadmudrivanje protivnika, dajte iskoristite mehaniku šuljanja koju imate… Bilo što drugo, samo da mi prva i zadnja boss bitka nisu identično odbijanje napada.

Eto nas u 2026. godini i Resident Evil ima parry mehaniku gdje sjekira blokira sve napade.

Leonov gameplay na trenutke zalazi u teritorij Unchartededovih potjera i tu ispada kao nekakva manje impresivna kopija. No, lako za to. Gore je što dinamika igre totalno odskače od sporog horora s Grace. Kao da su sve bolje ideje bile ispucane za prvi dio igre ili je na Leonovom dijelu radila potpuno druga grupa u Capcomu. Sve mi je u Leonovoj kampanji djelovalo kao nešto što ću proći jednom i toga se uopće više neću ni sjećati.

Leonov gameplay na trenutke zalazi u teritorij Unchartededovih potjera i tu ispada kao nekakva manje impresivna kopija.

Cijelu stvar izvlači jedino to da je zabavno pucati po zombijima, udarati ih sjekirom i komadati motornom pilom (koja se nažalost ne koristi baš često). U Capcomu su zombije baš učinili mesnatima, tako da fino reagiraju na svaki hitac koji prime. Igra je značajno krvavija od prethodnih Resident Evil naslova pa gaženje zombijevskih glavica izgleda efektno i moćno, skoro kao u Doom igrama. Kad je suština Leonove kampanje: “pobij 500+ zombija”, barem je pozitivno što je taj zadatak zabavan za odrađivanje.

Nažalost, ne mogu se oteti dojmu da je ova Leonova avantura lišena ikakve posebnosti. Svi koji su igrali Resident Evil 4 pamte trgovca i njegove izjave. Requiem nema ništa pamtljivo poput toga. Oružja ovdje kupujete u hi-tech sanduku s ravno nula karizme. Samo kupovanje i nadograđivanje nema neku posebnu draž jer ćete satima prije same završnice imati toliko bodova da ih više nemate na što potrošiti.

Leonov povratak u Raccoon City donosi neke zanimljive trenutke, ali pričom djeluje forsirano.

Leonov povratak u Raccoon City donosi neke zanimljive trenutke, ali kako sam već rekao – pričom djeluje forsirano. Možda čak i razočaravajuće. Igra ima jedan sukob koji je mogao biti legendaran, ali je u konačnici toliko isforsiran da traje kraće od minute i potpuno je antiklimaktičan u usporedbi s tretmanom kakav je Leon dobio kod Krausera. Negativci su općenito razočaravajući, do te razine da je cirkus postava iz Villagea barem za klasu interesantnija od ovih u Requiemu.

Ne mogu sakriti da sam dobrim dijelom razočaran s Leonovim dijelom gameplaya u Requiemu, samo je važno da vam to stavim u pravi kontekst. Da je taj dio igre bio potpuno odvojen od prve polovice Requeima, kao zasebna igra, dojam bi mi o njemu bio puno pozitivniji. Ovdje je temeljni problem nagla promjena dinamike, tempa i stila igre. Navikneš se na jedno i onda ti igra servira nešto sasvim drugačije.

U Requiemu se izmjenom likova mijenja čitav pristup igri i nisam siguran da je to bila najpametnija odluka za Resident Evil.

Kad se slična promjena likova dogodila u The Last of Part II, barem su mehanike gameplaya ostale slične. U Requiemu se izmjenom likova mijenja čitav pristup igri i nisam siguran da je to bila najpametnija odluka za Resident Evil. Ne tvrdim da je gameplay s Leonom grozan i da totalno pokvari igru. Dapače, zabavno je to i dalje, ali nije zastrašujuće onako kako je igra u početku strašna, niti je dovoljno pamtljivo da bi ušlo u “best of” kolekciju Kennedyjevih avantura.

TRAČAK SVJETLA U MRAČNIM VREMENIMA

Ne bi trebalo biti iznenađujuće da je Resident Evil Requiem najljepši dio svog serijala. Modeli likova – fantastično detaljni, okoliš – jako realističan, igra – uber krvava. Najviše će uživati PC igrači, barem oni s novijim i jačim RTX karticama, jer je PC verzija jedina koja podržava pathtracing opciju naprednog osvjetljenja i refleksija. Vizualna razlika pathtracinga u odnosu na klasični raytracing je itekako primjetna – samo se u zrcalo pogledajte! Na visokim postavkama raytracinga jedva da vidite neke zamućene odraze na staklenim površinama, dok vas kod pathtracinga iznenadi koliko često u mračnim prizorima vidite svoj odraz na staklenoj površini koja je na sasvim drugom kraju prostorije.

Modeli likova – fantastično detaljni, okoliš – jako realističan, igra – uber krvava.

Zvuk je fenomenalan. Pohvalio sam glumu kod Grace, a ni ostatak glumačke postave ne zaostaje. Leonove pošalice mogle bi vas u nekoliko navrata navesti na glasno smijanje. A glasanje jednog specifičnog protivnika je jednom rječju – bolesno! Čim ga čujete, prođu vas trnci kakve apsolutno želite osjetiti u horor igri. Zaključak je za zvuk stoga isti kao i kod prezentacije – Requiem zvuči bolje nego je ijedan Resident Evil do sada zvučao.

Što se tiče optimizacije, teško je to procijeniti u ovo doba upscalinga. Ako išta, mogu reći da mi je framerate uglavnom bio stabilan. Bilo je naglašenog trzanja u jednom vrlo kratkom dijelu igre, ali mislim da će to biti ispravljeno već do izlaska igre ili prvih optimiziranih drivera. Što se tiče tehničke konzistentnosti, nisam naletio na ijedan bug niti sam imao ikakvih problema s rušenjem igre.

Dvije igre = dupla zabava?

Ima toliko toga što mi se sviđa kod Resident Evil Requiema. Igra je u početku napeta, zastrašujuća i podsjeća na najbolje dane Resident Evila. Nisam se mogao odlijepiti od igranja do tri ujutro, a kad sam otišao spavati i dalje sam razmišljao o tome gdje što treba iskoristiti. Prvih deset sati Requiema bilo mi je nezaboravno iskustvo… sve dok se gameplay nije prebacio na Leona.

Nije da se igra tada pokvari, nego se promijeni njezina dinamika te ste prisiljeni naviknuti se na nešto sasvim drugačije. Umjesto bliskih borbi sa zombijima kreće dalekometno napucavanje. Iz mračnih i polumračnih prostorija izlazite na ulice i dnevno svjetlo. Nakon rješavanja zagonetki s Grace, s Leonom više nemate što mozgati. Stvarno je puno primjera po kojima su prva i druga polovica Requiema dva drastično različita iskustva.

Generalno mislim da nam ovo poglavlje priče nije bilo potrebno, ali drago mi je što smo upoznali Grace. I prezentacijski gledano, drago mi je da se Resident Evil u 2026. konačno posvetio aktualnom hardveru tako da grafički pripada najnaprednijim igrama na tržištu. Smatram da igra svojom trajnošću opravdava visoku cijenu jer mi je prvo odigravanje trajalo oko 18 sati (igra zapravo kaže 12, ali vjerojatno ne broji vrijeme u menijima i mapi) te se na kraju mogu otključati stvari koje sljedeće odigravanje čine interesantnijim.

U prijevodu, mislim da je Resident Evil Requiem vrlo dobra igra. Šteta je samo što su to dva iskustva nepotrebno zgurana u jednu cjelinu. Jer idealan balans horora i akcije nije kad prva polovica igre ima veličanstven horor kojeg u drugoj polovici jednostavno odbaci. Nadam se da će to u Capcomu uvidjeti nakon ovog eksperimenta te izvući pouku za jubilarni deseti dio serijala. Jer naravno da će ga biti, zar ste sumnjali u to?