Legacy of Kain mi je jedan od onih serijala koji su me oblikovali kao igrača. Šekspirijanski dijalozi, moralno sivilo, kompleksni likovi koji se nadmudruju kroz vremenske paradokse – malo toga u igrama uopće pokušava nešto na toj razini. Od prvog susreta s Razielom u legendarnom originalu, preko Soul Reavera 2 i Defiancea, ovaj serijal mi je uvijek bio nešto posebno. I upravo zato mi je teško pisati ovu recenziju.

Dvadeset i tri godine. Toliko smo čekali novu igru u Legacy of Kain franšizi. I ono što smo dobili je četverosatni pikselizirani side-scroller temeljen na grafičkom romanu koji većina obožavatelja nije baš dočekala raširenih ruku. The Dead Shall Rise, za one koji nisu u toku, je u serijal uveo Elaleth, Razielovu sestru, uz retcon koji je izazvao ozbiljan otpor među fanovima zbog prizvuka fanfictiona. Ako vam već to ne miriše na dobro, samo (ne) čitajte dalje.

Čisti fan fiction

Ascendance vas provodi kroz tri igrive perspektive: Elaleth, Raziela u ljudskom i vampirskom obliku te samog Kaina. Priča skače između vremenskih razdoblja dok Elaleth, vođena osvetom za ubijenog ljubavnika, lovi svog brata Raziela kroz povijest Nosgotha. Na papiru to zvuči kao tipičan Legacy of Kain, ali u praksi je potpuno razočaranje. Čak štoviše, Ascendance u izvedbi čini možda najgori mogući grijeh za jedan prequel: retroaktivno potkopava likove zbog kojih serijal uopće postoji.

Elaleth retroaktivno potkopava likove zbog kojih ovaj serijal uopće postoji.

Elaleth je sada pokretač praktički svega značajnog u ovoj franšizi, od one ikonične uvodne scene Soul Reavera pa do nekih drugih značajnih događaja ranije i kasnije u Nosgotskoj povijesti. Ona je, ukratko, autorica cijelog konflikta koji je serijal definirao iako do sada nismo ni znali da postoji. Nije ovo prva franšiza koja povlači takve poteze, ali je definitivno jedna od onih koja to izvodi na najgori mogući način.

Nije problem sama činjenica da imamo novog lika koji je iza kulisa (oduvijek) bio prisutan, nego što je to napravljeno na način da potpuno oduzima težinu odlukama koje su Kain i Raziel donosili kroz pet igara. Njihov sukob, koji je bio tragičan upravo zato što je proizlazio iz ponosa, ljubomore i neizbježnosti sudbine, sada je samo rezultat manipulacije jednog lika čija se motivacija svodi na ljubavnu tragediju.

Sama Elaleth je pritom strahovito jednodimenzionalna. Ljutita je od prve do zadnje scene, a igra ne čini gotovo ništa da joj udahne dubinu izvan tog jednog emocionalnog registra. Pokušaj da se u Legacy of Kain uvede snažan ženski lik apsolutno pozdravljam, ali ovo definitivno nije način za to.

Jedina prava utjeha za obožavatelje serijala je povratak originalnih glasovnih glumaca. Simon Templeman i dalje besprijekorno utjelovljuje Kainovu aroganciju, a Michael Bell, sada u osamdesetim godinama, vraća se Razielu s glasom na kojem se čuje težina vremena. Čuti te glasove ponovno, nakon dva desetljeća tišine, su gorko-slatki trenuci u kojima vam je istovremeno drago i žao jer Legacy of Kain zaista zaslužuje bolje.

Povratak Michaela Bella i Simona Templemana jedina je prava poslastica za obožavatelje.

Scenarij pokušava dočarati onaj poznati ton serijala – pompozne monologe, filozofske digresije o vremenu i sudbini, ali rijetko kad zvuči autentično. Čitavo vrijeme sam bio dojma da gledam nešto što nosi samo Legacy of Kain premaz ispod kojeg se ne nalazi gotovo ništa značajno. Prezentacija te priče dodatno otežava stvar pa umjesto režiranih sekvenci na kojima je serijal sagradio svoj identitet, dobivate statične anime portrete s nespretnim animacijama, povremene filmiće sa PS1 estetikom i još 2-3 stila, sve u potpuno različitoj kvaliteti što opet ostavlja dojam igre koja ne zna što želi biti. Glazba zna biti okej, ali je toliko repetitivna da je u neku ruku i sreća što igra traje vrlo kratko.

Dead Cells ovo nije

U svijetu gdje postoje Dead Cells, Hollow Knight i tona maštovitih akcijskih side-scrollera, Ascendance se nažalost pozicionira u izrazito niskobudžetnu kategoriju. Kontrole su za svakog lika jednostavne do boli (skok, napad, juriš), a svaki ima tek jednu do dvije posebne moći koje ne evoluiraju značajno tijekom igre. Elaleth može letjeti i zabijati se u neprijatelje iz zraka, Raziel u ljudskom obliku ima klizanje i baklje za spaljivanje vampira, a Kain se pretvara u maglu i šišmiše. Zvuči raznovrsno na papiru, ali u izvedbi sve se svodi na iste varijacije iste petlje sa sporim napadima, ograničenim animacijama i šturim i neinspiriranim osjećajem borbe.

Igra se izvlači na težinu koju nosi Legacy of Kain ime, a ne na vlastite zasluge.

Malo zadovoljstva koje iz borbe možete izvući je prilikom pravovremenog pariranja protivničkog napada gdje osim fora zvučno-vizualnog efekta, protivniku nanesete ogromnu štetu.

Posebno frustrira neuravnoteženost između likova. Igranje s Elaleth je komično lagano i protivnike ćete uglavnom gaziti kao od šale. Možete se liječiti ispijanjem krvi a ako vas nekim čudom netko i ubije, checkpointi su toliko velikodušni da ste za dvije sekunde natrag gdje ste stali. Prebacite se na Raziela i odjednom ste u potpuno drugoj igri: predmeta za liječenje je malo, neprijatelji udaraju puno jače, a checkpointi su neravnomjernije razbacani. Kain onda opet gazi protivnike, ali je i uvjerljivo najzabavniji za igrati. Problem je što ga u cijeloj igri dobijete na svega 30-ak minuta, što je apsolutni poraz ovog iskustva.

Ni skakanje nije ništa bolje. Sporo je i neprecizno, a dijelovi letenja, koji bi trebali biti vrhunac vampirskog iskustva, razvuku se u frustrirajuće vježbe tapkanja gumba za visinu dok vam se izdržljivost konstantno prazni. Pritom su razine totalno neinspirirane, a neprijatelji neraznoliki: dvije varijacije bliskih protivnika, dvije dalekometnih, leteći šišmiši u tri boje i pokoji veći demon. Boss borbe se svode na jednu mehaniku po susretu i ne ostavljaju nikakav dojam.

A onda se sve završi. Nakon samo četiri sata. Što više reći?

Kainovo prokletstvo

Teško je ne doživjeti Ascendance kao promašenu priliku. Legacy of Kain je serijal koji zaslužuje povratak – njegova mitologija, likovi i ton i dalje imaju potencijal koji rijetko koja franšiza u industriji ima. Nažalost, ovo nije taj povratak. Ovo je igra koja se izvlači na težinu imena koje nosi, a ne na vlastite zasluge. Šture mehanike, kontroverzni narativni izbori, nekoherentan vizualni identitet i trajanje koje jedva prelazi filmski dvostruki program. Za 20 eura nije neki financijski udarac, ali emocionalni sigurno jest.

Nadao sam se da će Ascendance biti prvi korak prema nečem većem za Legacy of Kain. I možda hoće, jer Crystal Dynamics navodno koristi ovu igru kao barometar interesa. Ali ako je ovo najbolje što mogu ponuditi nakon 23 godine, bojim se da je bolje da Kain i Raziel ostanu u svojim sarkofazima dok ih netko ne probudi na dostojanstveniji način.