Apocalypse Now - 7/10
Ovome filmu nikako nisam mogao domisliti ocjenu dok nisam pogledao sljedeći o kojemu ću pričati, a to je zato što je film stvarno dobro snimljen, prikazuje Vijetnamski rat od A do Ž kroz sve bitne njegove stavke, prolazeći kroz različiti krajolik, ali fali mu ono NEŠTO. Sama poanta filma mi je izmaknula i kao da cijelo njegovo trajanje u biti nema nikakve veze sa zadnjih 20-ak minuta, odnosno sa samom kulminacijom. Dobar je kao kvazi-dokumentarac, kao film koji daje osjećaj atmosfere, ali nekako bez smisla kao film koji želi poslati poruku i nešto reći.
Samo 7/10? #Tugica #NajdražiFilm #Alfaiomega
Ima poante itekako. Za mene je uvijek savršeno funkcionirao na 3 razine.
*SPOILERI*Prvo, ona najjednostavnija, avanturistička. Kao što si rekao, prolaze kroz razne krajolike, idu posvuda, najbitnije od svega uzvodno po rijeci, zapitaš se stvarno na kakvu će ludoriju sljedeće naletjeti. Tu dolazi i činjenica da je film vizualno remek-djelo, više od bilo kakvog
Godfathera ili
Conversationa, i da cijeloj režiji jednostavno nema pramca. Bilo da se radi o kompleksnim dugim, savršeno složenim kadrovima od kojih se naježim koliko su prekrasni, ili onom uvodnom koji je zapravo odbačeni footage sa jedne od scena. Ali u tome je i njegova čar, jer onda služi kao metafora za slijepe vojnike koji lete u Vijetnam k'o muhe na govno bez da znaju zašto i za koga se bore. I još
ovo svira u pozadini... ma milina.
Tu dolazim do druge, bitnije razine -- američkog imperijalizma, i kritika Vijetnamskog rata kao posljedica toga. S obzirom da je izišao '79, a počeo je produkciju neke tri godine ranije, bio je ispred svoga vremena. Normalno je da su Oscara za naj film dali
Kramer vs. Krameru, obiteljsko sudskoj drami -- istina je bila pre hladna (Isto zato, i na isti način su zajebali i Scorsesea sa
Raging Bullom sljedeće godine, no to je tema za sebe). Možeš sad tu dekonstruirati koje kakve scene kroz film, ali dosta ti je pogledati
ovu. Savršeni Duvall se dere na vojnike da nemaju pojima "surfati" (Opet, vidi prvi kadar), žali se kako će rat završiti, pritom si ćeše jaja i iziđe iz kadra k'o baja. Micdropao je prije nego je takvo što postojalo na samu pomisao da mu je način života ("surfanje") ugrožen, a onda ga Sheen još onako mrtvo pogleda, kao da ne zna jel' gleda boga ili luđaka. Na to dodaj kako sline i razvaljuju se po Playboyevim zečicama (A pritom kontrast mentalitetna Vijetnamaca dok mirno jedu rižu --> Ranije spomenuti "Charlie don't surf" --> Charlie su drugačiji, nisu toliki divljaci kojima se čine, nikad ne bi radili drugima što Amerikanci rade njima) i ostale detalje, pa se tu već nazire taj iskonski, divljački mentalitet, da se oni ne bore samo u ratu, nego da ti vojnici jednostavno žive, uživaju. To im je neka vrsta doma. I još snimatelji (Coppola cameo, jej) cijelu situaciju pretvaraju u svojevrsnu zabavu i očajnički žele izobličiti svoje scene u nešto zabavnije ("Produži! Nastavi hodati!") i zanimljivije.
Treće, najbitnije je skoro direktno potegnuto iz Conradovog
Srca tame (Kojeg ti preporučam da pročitaš, odlično je i nema previše, cca 100, 120 strana ovisno o izdanju). Vožnja uzvodno, ulazak u divljinu a kroz nju i cijeli film je alegorija na ulaženje u ljudsku dušu. I kako idu više unutra, tako pronalaze veću ludost. Prvo su naišli na invaziju sela, onda propali šu zečica, pa razrušeni most di već vojnici vrište i žele silom na brod od muke, da bi prošli sve to i ultimativno došli do samog hrama, (Srca!) i cilja njihovog puta gdje cijeli film kroz zadnjih 40-ak minuta poprima skroz novu čudnu, psihodeličnu, maglovitu, trippy, atmosferu koja simbolizira izgubljenost, konfuziju. Tamo prvo upoznajemo domoroce (Prvi puta direktno, napad strelicama se ne računa) sve prekrivene bijelom bojom --> oni su morali poprimiti potpuno novi identitet da se prilagode ratnom stanju (Isto kao što i jedan od vojnika na brodu govori u jednoj sceni kako ima boju/kamuflažu na licu da se zaštiti + droga kao popratna pojava ludila). Tu upada i glava svega toga -- Kurtz (Ranije prikazan samo na *zamagljenoj* slici) kojeg Sheen opet shvaća ili kao boga ili kao luđaka, samo u puno, puno žešćem obliku nego Kilgore na obali. No domoroci nemaju tu stranu luđačkog pogleda, oni njega doslovno shvaćaju kao nadnaravno biće, spasitelja, prisutstvo, 'ko zna što sve ne, dok ih on puni sa svojim monolozima preko radija o istini. Tu saznajemo o stvarnom izgledu ljudske duše -- tama, divljaštvo, luđaštvo, i o tome kako ljudi njen pravi izgleda samo skrivaju između komercijalizma (U hramu žive siromašno), strasti (Zečice), zabave (TV i surfanje). Kurtz se odrekao svog života, ljepote, doma, ljubavi, sreće, i svih ostalih ljudi da bi *živio sa spoznajom istine*. Prirodno ljudsko stanje je apatija, ne empatija. I Willard sad mora odlučiti kojim će putem poći, te se odluči ubiti Kurtza. Došao je to tog trenutka kada više niti on ne može sve to podnijeti, i da bi ga ubio mora se i on
zaštititi. Još jednom zasvira
The End (Ovaj put doslovno), i ovaj ga ubije oštricom (Opet naturalizam, ne "fejk" oružja kao puške), a pritom Coppola čin ubijanja pomješa sa obredom domorodaca kako režu glavu biku. Odnosno, on je ubio nešto veliko, utjecajno, prisutno, LIČNOST (On je stvarna osoba koja se pozna, a ne glupa izbezumljena karikatura). Kraj.
