HCL.HR

Želim igrati igre o odrastanju, ali nitko ih ne želi praviti

Zoran Žalac 05.03.2019.   •   12 komentara


Medij videoigara ima moć da nas vrati kroz vrijeme i poistovjeti nas s najintenzivnijim periodom života. Međutim, igara o odrastanju baš i nema mnogo. Zašto?

Još uvijek nije izmišljena tehnologija kojom bi se čovjek mogao vratiti kroz vrijeme i ponovno proživjeti prošle trenutke svog života. Osuđeni smo stoga na potpaljivanje nostalgije uz različite medije – glazbu, filmove, videoigre… odnosno na konzumiranje stvari uz koje se prisjećamo kako je nekada bilo, ili možda bolje rečeno – kako smo se tada osjećali. Često se uhvatim u prisjećanju svoje mladosti kroz glazbu i točno znam što sam slušao u kojem periodu života, precizno se sjećam što mi je ta glazba tada značila. Kad se toj glazbi vratim godinama kasnije, osjećam barem mali djelić onoga što sam osjećao ranije.

Međutim, u filmovima i glazbi primijetio sam trend poistovjećivanja s prošlim vremenom bez napuštanja sadašnjosti. Na primjer, nadolazeći film Captain Marvel donosi reference iz ere devedesetih iako pripada žanru modernih superherojskih filmova. Nije to ništa novo, doduše, tzv. „period piece“ radovi postoje već stoljećima, ali stvar nije vezana isključivo za povijesna razdoblja. Primjerice, kad slušam meni genijalan album Tame Impale, Currents, pronalazim neke meni poznate motive izvan vremenskih. geografskih i jezičnih granica. Opet kažem, nije to neka revolucionarna pojava 21. vijeka, ali je nešto što mi često nedostaje u videoigrama.

Naime, većina videoigara rađena je za publiku stariju od 18 godina i kad u takvim igrama postoji neka priča, obično se radi o priči likova koji su isto tako stariji od 18 godina. Rijetkost je da u nekoj igri namijenjenoj za odraslu publiku igramo u ulozi djeteta ili tinejdžera. Mogu reći da mi taj aspekt u igrama fali jer me igre, za razliku od filmova i glazbe, ne podsjećaju na moju mladost i ne pružaju mi isto „potpaljivanje nostalgije“. U igrama sam najčešće neki heroj koji je prošao fazu odrastanja, glavni baja koji sve u životu već ima posloženo i nema stvari koja bi ga plašila u velikom bijelom svijetu.

Prije nego istaknem nekoliko svijetlih primjera koji dokazuju da može i drugačije, moram naglasiti da ovo nije jedan od onih tekstova koji vapi za društvenom pravdom, inkluzijom i raznovrsnošću u videoigrama. Dapače, neki oblik političke korektnosti kriv je što nemamo više igara na temu odrastanja. Zaštita maloljetnih osoba toliko je limitirajuća da interaktivni medij poput videoigara te maloljetne osobe ne može prikazati na prirodan način, a time se gubi i mogućnost da se odrasle osobe kroz videoigre prisjete svoje mladosti. U prijevodu, postoji golema diskrepancija između toga kako odrastanje izgleda u stvarnom svijetu i kako s druge strane izgleda u svijetu videoigara.

Ne sugeriram ja da u igrama trebamo prikaz dekadentne mladeži ili bilo kakvo drugo generaliziranje. Međutim, baš mi fali videoigara u kojima bi se osjetio onaj mladenački bunt, ona hormonski nabijena atmosfera emotivno najintenzivnijeg perioda u životu. Svijet videoigara još uvijek nama svog „Lovca u žitu“, nema nešto poput filma Lady Bird, serije Skins ili američkog predgrađa opjevanog od strane Arcade Firea. Igre najčešće ne prenose važnu poruku da vrijeme prolazi brže što si stariji, da se sve mijenja s vremenom, da su neke greške trajne, da nitko nema ultimativan odgovor na smisao života, da nije korisno biti ljut na svijet, da će iduće generacije prolaziti kroz iste egzistencijalne krize i potrage za identitetom…

Međutim, nije da u svijetu igara nije bilo nikakvih pokušaja da se takvo što prezentira. Rockstarov Bully iz 2006. dostavio je prilično vjernu sliku kako je biti neshvaćeni 15-godišnjak kojemu se čini da se čitav svijet urotio protiv njega. Bully nam je dočarao brojne izazove u odrastanju – roditelje koji se ne žele brinuti za svoju djecu, slabe autoritativne figure u školi, stereotipno grupiranje učenika itd.

Rockstarova igra na kraju je bila kvalitetan uradak, ali neposredno prije izlaska iste vladala je izrazito negativna atmosfera. Društveni dušebrižnici pobunili su se već na temelju samog naslova igre koji u prijevodu znači „Nasilnik“ te su oštro kritizirali trivijaliziranje nasilja u školi. Igra je zbog toga u Europi morala biti preimenovana u Canis Canem Edit. U konačnici se, međutim, ispostavilo da je Bully zapravo igra u kojoj se igrač bori protiv nasilnika. Igra nije nanijela veliku štetu čovječanstvu kako su to neki predviđali, ali isto tako pod pritiskom javnosti nije ispunila svoj puni potencijal.

Moguće je da je slučaj Bullyja obeshrabrio ostale proizvođače igara koji se u narednim godinama nisu htjeli uhvatiti razvoja videoigara o odrastanju. Ipak, u ovom desetljeću eksplodirala je popularnost tzv. young adult žanra u književnosti kao tranzicijskog sloja na prijelazu između priča za djecu i priča za odrasle. Taj žanr otvorio je rasprave o nekim tabu temama, a u svijetu videoigara pojavilo se nekoliko naslova koji su ponudili sličnu materiju. To su bili Brothers: A Tale of Two Sons, Gone Home, Life is Strange i What Remains of Edith Finch, između ostalih.

Life is Strange iz 2015. donio nam je priču o tome kako svijet odraslih nije uvijek lijepo mjesto i kako maloljetne osobe nisu imune na tragedije te donošenje odluka koje imaju trajne posljedice. Teme poput samoubojstva, istospolnih veza i konzumacije opijata u toj su igri bile „izvučene ispod tepiha“. Sjećam se šoka nakon druge epizode Life is Strangea koja je progovorila o onome o čemu se u igrama inače ne priča. Znam da je to bio šok koji mi se vjerojatno neće ponoviti u budućnosti, ali mislim da je to bio važan trenutak za industriju videoigara.

Prequel zvan Before the Storm nastavio je u sličnom tonu, iako je u njemu na vidjelo izašao generacijski jaz. Naime, čest problem kod igara koje se pokušavaju baviti temom odrastanja jest u tome što se njihovi tvorci ne mogu na autentičan način „prešaltati“ tako da razmišljaju kao stvarni tinejdžeri. Umjesto toga dobivamo sliku onoga kako tvorci igre vide te tinejdžere. To je u igrama još uvijek problem jer priču o odrastanju nije dovoljno prikazati kao neku režiranu animaciju. Odrastanje je potrebno integrirati u sam gameplay, a to je dio koji je u igrama tek djelomično ostvaren. Sjećam se npr. kad je moj lik u Fableu brizno u plač nakon što je njegovu obitelj zadesila tragedija. Sjećam se kako se kako je Ezio Auditore vodio „dobar život“ prije nego je postao assassin. Međutim, to su tek crtice odrastanja, ne i čitav proces.

Iskreno se nadam da ćemo jednog dana dočekati modernu igru u kojoj je svijet pun potencijala, ali to ne znači da je u našem vlasništvu; igru u kojoj će riskiranje biti osnova gameplaya uz moto „jednom se živi“. Ne mora to nužno biti kontroverzna igra na način kako je bio kontroverzan film Kids iz 1995., samo nam treba još jedna igra u kojoj nismo kraljević za čije probleme svijet već ima ponuđena rješenja.

Komentari (12)

  • Noghri

    05.03.2019 - 16:00

    Ima jedna zanimljiva igra, o doslovno odrastanju, zove se One Hour One Lifee, nisam je jos stigao igrati, ali koliko vidim ocjene na steamu su ok pa mozes to probati 😉

  • bozicni_zeko

    05.03.2019 - 16:04

    Možda to klinci i ne vole? Fortnite je dokaz No1

  • Žarko Ćurić

    05.03.2019 - 16:18

    Skins <3 Inače, nedavno si bio mladi Pokemon majstor, ne znam što točno želiš Zorane više više od toga 😀

  • sedf

    05.03.2019 - 16:39

    Nadam se da ne Rockstar napraviti Bully 2.

  • SeaNN

    05.03.2019 - 16:48

    Bully 2 kada bi izašao ili slična igra takve tematike bi bila 100% upropaštena SJW agendom. Samim time bi i ubila osiječaj nostalgije, baš razmišljam zadnjih par dana tako o mladosti i dok smo bili klinci kakvi su to bili đirevi. Mediji su bili potpuno drugačiji nije bilo political correctnesa i ostalih gluposti. Šala je bila šala, nije bilo problem u filmu ili igri da netko kaze faggot ili sličnu glupost. Danas je ilì sve upropašteno ubacuju se crnci pederi azijanti u priču ne zbog konteksta priče nego da bude kao raznovrsno. Posljednji primjer toga je witcher film kada je ciri mislim trebala biti crna. Nemoj te me krivo shvatiti ja nemam ništa protiv nikoga ali takvo forsiranje glupih SJW agendi mi stvarno gadi.

    • HappyBloodyUser

      @SeaNN, 05.03.2019 - 19:20

      Tocno to, bolje da nerade uopce nastavak jer ce biti backfirea stagod napravili. Eventualno remake originala ali i to je tesko za povjerovat. Ja cak mislim da bi rockstar rado napravio nastavak ili neki spin-off ali bolje ne dirati to jos radi zajednice jbg.

    • Chimichangas

      @SeaNN, 06.03.2019 - 08:28

      Upravo to, problem je što sad proizvođači moraju zadovoljit neke političke i društvene kriterije, tipičan primjer BF V gdje su ubacili ženu usred ratovanja…I već vidimo kako u sve više i više igara ima homoseksualnih veza, te nekih nelogičnosti da bi zadovoljili te neke kriterije. Nemam ja niš protiv nikog, al to se danas malo previše forsira. Isto ko što su se prije 15-20 godina u Americi forsirale one humoristične serije sa cijelom postavom crnaca.

  • AceRimmer

    05.03.2019 - 21:33

    Zelim gledati Igorove videokomentare strategija, ali on strategije ne snima 🙁

  • Samson

    06.03.2019 - 11:04

    Bully mi je jedna od dražih igara, taj Rockstarov šarm i otvoreni svijet, zabavne misije i naravno njihov humor. Nadam se da će bit najavljen nastavak, jer čekam na njega 10godina…

  • tryon

    06.03.2019 - 14:34

    istina nema puno igara koja reflektira stanje nekog društva, možda jer se ljudi žele stvarno “igrati” i ne misliti na stvarne probleme. zamisli da živiš u hr i još te i igre u depresiju bacaju.. show. s druge strane, neće te takve igre vratiti u prošlost, već igre iz prošlosti (isto kako te neka pjesma vrati u ono vrijeme, a ne tekst iste). ps. neki dan sam gledao gameplay 102 dalmations PS1 verziji i ona užasna užasna glazba me vratila u tako lijepa vremena.

  • l)oolvl

    06.03.2019 - 19:12

    Beyond: Two Souls nudi priču (iako vremenski iscjepkanu) o djevojčici koja odrasta u ženu, a pokriva razdoblje od 8-25 godina recimo, tako da i to je nešto ako ti se igraju takve stvari. Plus što naravno ima drukčije završetke ovisno o odabirima kroz igru itd.

  • Stitrek

    06.03.2019 - 21:39

    Odličan članak, uz odlični Beyond Two Soulsi Life Is Strange serijal dobre igre sa tematikom mladosti i širokom pričom su The Longest Journey(1999), njen nastavak Dreamfall(2004) i Dreamfall Chapters(2014).

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?