Mozak mi je gorio kad sam shvatio da videoigre “žive” i u stvarnom svijetu

Često me u današnje vrijeme iznenadi koliko su videoigre općeprihvaćena i raširena pojava u našem društvu. Svako malo u trgovinama vidim nešto gamersko i premda znam koliko je gaming popularna stvar, svejedno me iznenadi koliko je to daleko doguralo. Začuđeno trepnem pet puta u sekundi kad vidim set posteljine na temu Fortnitea, novčanike s motivima Overwatcha ili licencirane Minecraft bokserice.

Navede me to na razmišljanje kako će se jednoga dana budućim generacijama igrača potencijalno preokrenuti trenutak prve spoznaje da videoigre “žive” izvan okvira ekrana na kojima ih igramo. Možda zvuči malo zbunjujuće pa dopustite da pojasnim kroz osobnu priču.

Moje odrastanje uz videoigre, a vjerujem i odrastanje mnogih drugih gamera koji se igranjem bave već duže od 30-ak godina, funkcioniralo je tako da sam svijet videoigara upoznao izravno kroz same igre. Prvo sjećanje koje imam na videoigre veže se uz susret direktno sa samom konzolom za igranje igara.

Da, set Fortnite posteljine stvarno postoji

U to vrijeme kod nas još nije bilo velike komercijalizacije gaminga izvan ekrana. Nije bilo odjeće s likovima iz igara, u trgovinama se nisu prodavale knjige sa savjetima za igranje, a u javnom medijskom prostoru zastupljenost videoigara bila je svedena na jednu jedinu emisiju (Modul 8) iz koje interaktivnost videoigara nisi mogao shvatiti bez da si ju okusio iz prve ruke. Gaming časopisi su postojali, ali meni to kao djetetu koje je tek učilo slova u prvom osnovne nije značilo baš mnogo.

Jedna od prvih igara koja mi se urezala u pamćenje bio je legendarni Street Fighter II: The World Fighter i upravo mi je ta igra donijela potvrdu kako gaming “živi” izvan virtualnog svijeta. Mali sam prvačić koji ništa iz svijeta videoigara nikad prije nije vidio izvan ekrana. Idemo u trgovinu nakon nastave, ja zapravo u pratnji prijateljima i bez prebijene lipe, a kao sva djeca te dobi tražimo najbitnije stvari: slatkiše, olovke, žvakaće, znate već… U jednom trenutku zaustavljam se pred policom sa školskim priborom i pogled mi odvlači A4 bilježnica neobično šarenih korica. Na njoj nabildani tip s povezom preko oka, drži glavu drugog tipa u šaci.

JE**TE, TO JE SAGAT IZ STREET FIGHTERA!

Do tog trenutka u životu otvorio sam valjda na stotine kinderjaja i u njima nikad nije bilo ničega iz videoigara. Ispunio sam valjda pet albuma samoljepljivih sličica i od albuma hrvatske vojske do životinjskog carstva nigdje nije bilo ničega iz videoigara. Nikad nisam vidio nijednu igračku s likovima iz videoigre i nijedna slikovnica koju sam prelistao nije mi potvrdila postojanje videoigara izvan virtualnog svijeta na ekranu. I onda vidim jednu bilježnicu s likom kojeg prepoznajem iz Street Fightera. U maloj trgovinici malog sela bogu iza nogu (ali srećom pa je trgovina odmah nasuprot crkve).

Šok i nevjerica sedmogodišnjeg Zorana! Tim više što tada nisam imao pet kuna da si uzmem tu bilježnicu. Jedva sam dočekao da otac dođe kući s posla kako bih mu ispričao o toj bilježnici i nagovorio ga da odemo po nju. Na što mi je on odgovorio, sjećam se, kako sam u trgovini trebao uzeti bilježnicu i reći da će “tata platiti kad dođe”. Možda bi to još i prošlo, no stidljiv kakav jesam to mi nije palo ni na pamet, tako da sam narednih nekoliko sati morao strahovati hoće li netko drugi kupiti tu bilježnicu s nacrtanim likovima iz Street Fightera.

Legendarna bilježnica izgledala je ovako

Možda vam iz ovoga nije jasno čemu toliki interes za bilježnicom, što mi ona uopće znači pokraj igranja samog Street Fightera? Stvar je u tome što igru nisam imao da ju mogu igrati kad god želim… niti sam ju imao na čemu igrati. Posjedovati nešto gamersko, bez da uopće imam igru i uređaj za igranje, meni je tada bila neprocjenjivo vrijedna i važna stvar.

Posjedovati nešto gamersko, bez da uopće imam igru i uređaj za igranje, meni je tada bila neprocjenjivo vrijedna i važna stvar.

Na svu sreću, nitko drugi mi nije oduzeo tu poveznicu – bilježnica je i dalje bila u trgovini kad sam se vratio s ocem. Vjerojatno mogu reći da je to bilo najbolje potrošenih pet kuna u dosadašnjem životu. Nosio sam tu bilježnicu svugdje sa sobom. Kad sam ju ispunio škrabotinama i kad su joj sve stranice bile izvađene, i dalje sam zadržao te korice. Precrtavao sam Sagata, koristeći tzv. indigo papir, nebrojeno mnogo puta.

Gledajući unatrag, crtež na kojemu jedan lik drži glavu drugog pretučenog lika vjerojatno nije baš najbolji prizor kojeg bi sedmogodišnje dijete trebalo gledati. Isto tako, izgledna je šansa da proizvođač bilježnice nije imao pravo koristiti crteže Street Fightera u takve komercijalne svrhe. Međutim, ništa od navedenog nije bilo bitno – oslikane korice jedne obične bilježnice meni su osvijestile postojanje videoigara izvan samih ekrana. Koliko god se trudio na pravi način opisati koliko je ta spoznaja meni bila velika, običan tekst to ne može dovoljno dobro predočiti taj značaj.

Minecraft kupaće gaće vjerojatno bi me iskvarile kao osobu

Vratimo se sad u sadašnjost gdje su gamerske stvari svuda oko nas. Neki dan slušam radio (što je iznimno boomerska stvar, kažu mi) i na radiju pričaju o gamingu. Kupujem televizor – ima poseban gamerski mod za igranje. A ako se baš potrudim, siguran sam da bih si pronašao i Apex Legends gaće.

Čudno mi je kad pomislim da je današnjim generacijama mladih gamera proces upoznavanja svijeta videoigara potencijalno obrnut. Kako je gaming danas postao opće prihvaćena stvar i komercijaliziran do te mjere da se nalazi svugdje oko nas, nije nesvakidašnja praksa da se s gamerskim stvarima upoznajemo i prije nego postanemo svjesni postojanja videoigara. I moram priznati da me baš zanima spoznaja djeteta kad u takvim okolnostima shvati da Super Mario nije samo lik iz animiranog filma, nego ima i svoje igre. Vjerujem da je takva spoznaja jednako nevjerojatna kao i ona moja, samo obrnuta.