Tri godine PSP-a

---

Playstation Portable, Sonyev predstavnik na ‘prijenosnom ratištu’, kao što rekoh, ove godine je proslavio svoj već treći rođendan. U tekstu koji slijedi pogledat ćemo što je konzola pružila u ove sad već skoro četiri godine od svog izlaska. Zaslužuje li uistinu naziv najbolje prijenosne konzole svih vremena? Samo je jedan način da saznate.

Vratimo se u 2003. godinu. Započeo je ”rat u Iraku”, Spursi su u NBA finalu pobijedili Sixerse, a u Los Angelesu se ponovno održao Electronic Entertainment Expo, ilitiga E3. Te je godine uz velik broj budućih velikih naslova, predstavljena i jedna nova konzola. Playstation Portable, ili PSP skraćeno. Sve što na tom E3-u nije otkriveno, bit će na sljedeća dva, i svijet će saznati sve što ga zanima o konzoli koja bi trebala redefinirati prijenosni gaming. Velik broj naslova koji izgledaju, a i igraju se, izvanredno, izlazit će na posve novom formatom, UMD-u ( Universal Media Disc ) koji je osmislio Sony, s memorijom od jednog i pol gigabajta.

Poduprti sjajnom grafičkom i zvučnom podlogom, naoko su osiguravali PSP-u mjesto na samom vrhu prijenosnog igranja i tamo su ga trebali držati dulje vrijeme. No, nije sve išlo po planu.
Paralelno sa Sonyem, apsolutni vladar na polju prijenosnog gaminga, Nintendo, je izdao svoju prijenosnu konzolu sa dvostrukim ekranom od kojih je jedan osjetljiv na dodir, Nintendo DS. Sa vidljivo slabijom grafičkom prezentacijom i u početku manjim brojem naslova, konzola ne da je pomrsila račune Sonyu, već višestruko nadmašila broj prodanih primjeraka Sonyeve prijenosne konzole, kao i softwarea namijenjeih za PSP. Koliko je zapravo DS nadmašio PSP se najbolje može vidjeti u podatku da je najprodavanija igra izašla za PSP, Daxter, prodana u oko 2.5 milijuna primjeraka, dok je s druge strane Nintendodogs za DS prodan u skoro 20 milijuna. Čeeekaj malo, zar nije današnje trzište usredotočeno samo na vizualnu prezentaciju, a ne na istinsku kvalitetu igara? Očito da je na prijenosnom tržištu situacija malo drugačija. Zašto je ovaj omjer prodaje toliko loš pokušat ćemo otkriti u nastavku teksta uz opisivanje nekih pojmova koji su ključni za ovu konzolu u malom. Pa, krenimo.

Universal Media Disc

Sonyev neuspjeli patent je naziv koji bi mu bolje pristajao. Stvorili su ga u nekakvom pokušaju da spriječe piratstvo na nadolazećoj konzoli s obzirom na to da pržilica neće postojati. Napravili su upravo suprotno i stvorili konzolu koja je san za hakere i razvitak ilegalnog gaminga, no o tom presudnom faktoru nešto kasnije.

Dakle, UMD. Kapacitet smo već spomenuli, oko 1.5 gb. Sve su igre bile u ovom formatu, a osim igara, Sony je izdavao i filmove te live koncerte. No, zašto bi itko na ovom svijetu htio kupiti Anakonda: Lov na crvene orhideje ( taj naslov stoji već par godina u Algoritmu, vjerojatno isti primjerak ), ili Drago Diklić: Live at Međimurje ( ovo zapravo ne postoji ) i gledati ih na relativno malom ekranu kad isto to može dobiti na ekranu normalne veličine uz dvostruko bolju sliku i zvuk, iako sumnjam da bi netko jedno od navedenih uopće htio gledati. Dobro, putovanja su savršen povod za gledanje filmova, ali uz ponudu filmova kakve ima PSP i njegov UMD drive, mogu samo reći knjige ftw! Uostalom, prijenosni dvd-playeri mogu se naći po povoljnim cijenama, što kupnju UMD naslova čini još samo besmislenijim.

UMD je na nevjerojatno iznenađenje svih propao ( šokirani udah dopušten ). Jedino bitno što je ovaj format napravio je to da je zauzeo prostor na policama. Ovih mjeseci većina trgovina u Americi nudi UMD filmske naslove po veoma niskim cijenama upravo da bi ih se rješila, pa ako se zateknete tamo pomognite im da se rješe zaliha, nađe se tu i tamo poneki dobar naslov poput Advent Children-a i Marleyevih live koncerata.

Wi-fi povezivanje

PSP je konzola koja je predstavila i usavršila prijenosno povezivanje na internet te s drugim konzolama. Pri najavama ova mogućnost je predstavljena kao jedna od najvećih prednosti konzole nad ostalima, i to s razlogom. Spajanje je moguće ukoliko imate bežični router u blizini od dvadesetak metara, ili se nalazite na nekom hot spotu, području u kojem se moguće spajanje na otvorenom ( pokriveno je vezom ), poput Cvijetnog trga u Zagrebu. Spajanje s drugim konzolama bilo je moguće na dva načina, ad-hoc, spajanje s konzolama u neposrednoj brzini, i infrastructure, preko interneta. Velik broj kafića u SAD-u isto tako omogućava spajanje na internet, pa se navodno u njima može zateći osobe s PSP-om kako igraju i lokalno, a i preko interneta. Dobra ideja, šteta što kod nas ovo nije zaživjelo.

U početku je skretana pažnja na gamesharing; mogućnost ”slanja” nivoa drugom PSP-u preko ad-hoca, a zatim bi drugi korisnik mogao isprobati taj nivo i odigrati ga u multiplayeru. Igra poslana gamesharingom bila bi sačuvana do gašenja konzole. Iako je ova opcija zbilja obećavala, i zbilja je korisna ukoliko imate više prijatelja koji posjeduju PSP, nikad nije dovoljno iskorištena, i svega par naslova je iskoristilo ovu opciju. Bitan elemenet spajanja na internet, dakako bila je i mogućnost online igre. Popriličan broj igara omogućivao je igru preko interneta, i to s velikim brojem igrača. Tako Medal of Honor: Heroes u isto vrijeme mogu igrati čak 32 igrača, dok je Star Wars Battlefront dopuštao ”skromnih” 16. Neke su igre postale veliki uspjeh zahvaljujući isključivo online komponenti, poput već navedenih igara i SOCOM franšize, te Monster Huntera, igre zbog koje se konzola kupuje u Japanu i koju igra ogroman broj Japanaca.

Metal Gear Solid: Portable Ops izvrsno iskorištava mogućnost spajanja na internet tako što osim online igre, nudi i mogućnost skidanja posve novih likova za svaki put kad se spojite preko drugog routera. Povežite ovo s podatkom o kafićima i time da svaki ima različit router, i dobit ćete velik broj posebnih likova. I dok dobar broj igara podržava infrastructure, na nekim igrama poput PES-a, Metal Gear Ac!da, i GTA:LCS i VCS, online mod je izostao, a zasigurno bi privukao dodatnu publiku. Na ovom području se zbilja nema što prigovoriti jer je surfanje internetom jednostavno i dobro prilagođeno konzoli, dok je online igra ugodna i prije svega, zabavna.

Firmware

Još jedan novitet koji je PSP imao, a na istom principu sada djeluje i PS3, je firmware. Software koji Sony izdaje nakon određenog vremena donosi novitete za konzolu i poboljšava ju, te nadograđuje. Korisnici su primorani na download novog firmwarea zato jer igre zahtijevaju posljednji i ne mogu se igrati bez njega. Tri najbitnija dodatka koje su donjeli novi fw-i su redom: mogućnost surfanja internetom koju je donio prvi downloadable firmware 2.0, zasigurno najbitniji od svih, mogućnost skidanja PS igara sa PS Storea, te mogućnost korištenja Skypea. Ostatak noviteta koje su donjeli drugi fw-i nisu vrijedni spomena jer su uglavnom samo tehnikalije i poboljšavanje multimedijalnih opcija koje 70 posto ljudi nikad neće ni iskoristiti. Da, i ja sam među njima, a vjerojatno i Vi ukoliko imate PSP.

Ni Sony nije uložio previše truda u to da ponuka ljude na skidanje fw-a, iuzev par demoa i dodatnih nivoa nisu izdali gotovo ništa, a tu se krije ogroman potencijal za downloadable sadržajem sa njihovih stranica. No, kad god bi Sony izdao novi firmware, u nadi kako će privući što više ljudi na skidanje istog, s druge strane skupina ljudi radosno ga je čekala, no ne da ga skine, već iz posve drugih razloga, što nas dovodi do novog pojma, ključnog u ovoj priči.

Custom firmware i homebrew, ilegalni PSP gaming

Pomalo je tužno ako u tekstu o konzoli naglasak stavljam na ilegalna sredstva, ali nažalost, ili nasreću ( kako vam je drago rekao bi Shakespeare ), mora biti tako.

Unatoč prvobitnim mišljenjima glavešina u Sonyu kako su veoma mudri i kako će izdavanjem vlastitog patenta (UMD jel) zaštiti svoju novoizašlu konzolu od ilegalnog pokretanja igara, prevarili su se. PSP ne samo da pokreće ilegalne igre namijenjene za njega, već može pokretati emulatore i igre za starije konzole( više manje svaku konzolu izašlu do PS2, čak i N64). No, to se ne može učiniti tek tako, ne na službeni Sonyev firmware, već na prikladno nazvani custom firmware. Pokušat ću objasniti kako sve skupa funkcionira na što jednostavniji način. Sony sav veseo izda novi novcati firmware i objavi ga za download na svojim stranicama. Jedan od veoma vještih hakera skine taj firmware, ”zaobiđe” ga i napravi custom firmware na kojem je moguće igrati ISO-e ( piratske igre ) te aplikacije i igre koje su proizveli ljudi kod kuće, takozvani homebrew.

No, da bi ga drugi mogli iskoristiti, prvo se trebaju ”spustiti” na izvorni firmware, 1.5, s kojeg se može ići dalje na bilo koji firmware, bio on službeni ili custom. Tako Dark Alex, ujedno i začetnik custom firmwarea, na svojoj web stranici izdaje svoj cfw m33 koji svakim svojim novim ”nastavkom” pruža znatno više noviteta nego Sonyev službeni.

I tako se s vremenom ilegalni community znatno povećao i u ovim trenucima vjerojatno nadmašuje broj nemodificiranih konzola, unatoč naporima Sonya koji je otežavao posao hakerima, no nekako uvijek nađu način da ih nadmudre. E sad, dolazimo do pitanja, zašto je ovo ključno? Koliko god ovo sve bilo super i fora nekima, napravilo je katastrofalnu štetu koja će se teško popraviti. Naime, programeri odustaju od PSP-a. Uostalom, razumijem ih. Zašto bi itko htio raditi igru koju će kupit možda 100 000 ljudi, a dowloadati vjerojatno deset puta više. Ovo nisu izmišljene brojke, tako je u jednom trenutku otprilike izgledao omjer za fantastični God of War. Ako pogledamo početak godine koji je bio zbilja dobar, Patapon, God of War: Chains of Olympus, Silent Hill ( sve recenzije možete pročitati na našem portalu klikom na linkove ), i protekla dva mjeseca te iduća dva, popis igara bi izgledao otprilike ovako: … Secret Agent Clank. To je to. Znate li kako je to imati konzolu, a da niti jedna igra koju se isplati odigrati ne izađe preko tri mjeseca, niti hoće u idućih tri? Znate ako imate PSP u svakom slučaju. I ne, zbilja ne pretjerujem, velik broj tjedana protekao je bez ijednog naslova, niti jedan naslov nije izdan, a ni neće biti u skoro vrijeme. Doduše, E3 je malo popravio situaciju predstavivši nam čak 3 nova naslova!

Iako je piratstvo prisutno i na ostalim konzolama, najraširenije je na PSP-u, iz jednog razloga, jednostavnost. Igre koje nisu prevelike ( može se naći igra teška i do 300 mb ) se skinu i samo prebace na PSP, te su spremne za igranje. Pirati su stvar prošlosti, to je bar jasno, što znatno povećava broj pojedinaca koji sami skidaju i dalje distribuiraju igre. No, kako je kod nas situacija s cijenama drugačija ( prilično loša i nepovoljna ), donekle je razumljiv postupak osobe koja ne može platiti 400 kuna za svaku igru koju poželi odigrati, ali stvar koju ne razumijem je kad neki glupi američki tinejdžer ide skidat igre koje kod njih koštaju oko tridesetak dolara. ”Hej aj hejt maj stupid perents hu won’t baj mi gejmz so ajm gona bi a hekr!!!” – da, zbog ovog glupog dječaka, kojem nadjenite ime po vašem odabiru, ja i pola svijeta nemamo što igrati na svojoj konzoli ( op.ur. dobro, i zbog par balkanaca ). Ali zato se konzola prodaje praktički sama od sebe. U Japanu je PSP dugo vremena bio na samom vrhu prodanih konzola, dakle ispred Wii-a, PS3-a i DS-a, ali glavno da Japanci imaju Monster Hunter i baš njih briga što druge igre ni ne izlaze. Kad se konzola tako dobro prodaje i to ne samo u Japanu već i u ostatku svijeta, čovjek bi pomislio da će Sony nešto poduzeti kad drugi izbjegavaju njihovu konzolu, no oni tek na E3-u nakon dva mjeseca gamerske suše najave tri nova naslova, od čega niti jedan originalan – Locoroco 2 i Patapon 2, te novi Ressistance. Osim ovih, vrijedni su spomena još samo Kingdom Hearts: Birth by Sleep, FF: Dissidia i Star Wars: TFU iako on izlazi na većini konzola. To je to. 6 igara. I što onda?

Da li prodati konzolu? Vremena su teška, novaca se nema, zateže se remen, ili čekati u nadi kako će doći jedan naslov koji će potaknuti druge proizvođače na proizvodnju naslova za malu konzolu, i pokrenuti svojevrsnu renesansu prijenosnog gaminga? Chains of Olympus je bio izvanredna igra, no očito nije potaknuo proizvođače na ništa, a hoće li to biti jedan od šest već navedenih, preostaje nam da vidimo.

Igre izašle za PSP

Naravno, tekst ne može biti gotov bez dvije tri riječi o onom za što je i namijenjena, igrama. Unatoč trenutnom stanju, i naslovima na kapaljku, konzola je imala killer naslova koji su zbilja opravdali očekivanja i okovali nas za male ekrane uz koje smo potpuno zaboravili da je riječ o prijenosnoj konzoli. Za razliku od igara za DS koje su nedostatak hardverske moći same konzole nadoknadile inovativnošću i originalnošću, naslovi za PSP su se oslanjali na sjajnu vizualnu i audio prezentaciju koje su u kombinaciji s već od prije poznatim imenima gaming industrije pružili puno više od ”samo prijenosne igre”. Tako smo mogli saznati što je Daxter radio za vrijeme Jakova odsutsva u sjajnom akcijskom platformeru Daxter koji je po mnogim i najbolja igra izašla za konzolu. Sjajna grafika, odličan gameplay, i na kraju krajeva Daxter učinili su ovo pamtljivim igraćim iskustvom.

Syphon Filter: Dark Mirror i njegov nastavak Logan’s Shadow ponovno su oživjeli staru franšizu sa jedinice i vratili joj svu slavu, te ju još samo povećali s dvije odlične igre koje su pružile neviđenu grafiku za prijenosni gaming, te online multiplayer mod koji se može mjeriti sa onim s velikih konzola.

Metal Gear Solid: Portable Ops otkrio je bitan dio priče MGS sage i uveo velik broj noviteta poput već prije spomenute mogućnosti downloadanja likova i korištenja u sjajnoj singleplayer kampanji te u napetom multiplayer modu. Također se razlikovao od dotadašnjih nastavaka po tome što je uveo suborce po prvi put koje se moglo zarobiti i pridodati vašem timu. Ovaj Kojimin eksperiment je bio veoma uspješan i cjelokupan rezultat je jedna vrhunska igra.

Locoroco je zasigurno najoriginalniji naslov konzole, ako ne i najbolji ( osobni favorit ). Čudnolika okrugla stvorenja koja će svoj planet osloboditi tako da unište svoje neprijatelje pritom pjevajući zarazne i pamtljive melodije svakome će navući osmijeh na lice. Ako posjedujete PSP, ovu igru se ne smije propustiti, osim ako ste emo. Još su tu i ne tako davno izašli naslovi poput Patapona, God of War: Chains of Olympusa i Silent Hill: Originsa koje se svakako ne smije zaboraviti.

Ovo su sve redom sjajne igre koje su nezasluženo prodane u tako malo primjeraka, i šteta je vidjeti da se trud programera ne nagradi znatno većom brojkom. Kakva je trenutna situacija sam već opisao, no nadajmo se da će se ubrzo promijeniti zato jer vlasnici PSP-a žele igre, a tko ih (nas) može kriviti?

Završna riječ

Kada se sveukupno pogleda, PSP, unatoč svim svojim dobrim stranama , nije opravdao pompoznu titulu najbolje prijenosne konzole svih vremena. Gomila neiskorištenog potencijala i glupi potezi Sonya samo su odmogli PSP-u na putu do vrha.Trenutni nedostatak igara može još samo povećati prednost DS-a za koji i dalje izlaze originalne i nove igre, a ne reciklaža istog materijala. Može se činiti da je prekasno, no držim da se PSP može vratiti i da nije rekao zadnju riječ u ratu prijenosnih konzola.

Disklejmer: Tekst je naknadno objavljen, a originalno napisan prije više od 4 mjeseca, stoga ne sadrži informacije o najnovijem izdanju PSP konzole, PSP-u 3000. Više o tom izdanju saznajte na našemu forumu.

A kako ste vi zadovoljni svojim PSP-om? Draži vam je Nintendov DS? Ostavite nam komentar u boxu ispod ili posjetite forumski topic u kojemu također pričamo o Tri godine PSP-a.