Evo jedne mirne, tihe igre koju možete zaigrati kasno navečer, dok vam roditelji / žena / djeca snivaju dražesne snove. Napravite si čaj, upalite kakvu mirisnu svijeću… i upustite se u avanturu šetanja po šumi. Potočić žubori, ptičice lete, preskačete pokoje srušeno deblo ofarbano žutom bojom… Ma romantika! I onda netko od vaših ukućana glasno zahrče, a vas zbog toga u igri ubije ogromno čudovište… Pobrinite se da čaj koji pijete bude kamilica.

The Road Ahead adaptacija je filmskog serijala A Quiet Place koja vas stavlja u ulogu Alex, stotinjak dana nakon početka invazije vanzemaljskih beštija. Igra je to iz prvog lica, u kojoj nemate mogućnost boriti se protiv nadmoćnog protivnika, nego od njega bježite ili se skrivate. Ako niste upoznati s dotičnim filmovima glavna premisa je invazija nepoznatih vanzemaljskih bića koja su iznimno agresivna pa ubiju što stignu. Ili pak, što čuju, jer im je sluh najrazvijenije osjetilo. A tko zna, možda i nisu inače agresivni, samo im sve zvuči kao ASRM. Kad malo bolje razmislim, i ja bih bio agresivan da mi sve zvuči kao ASMR. Bilo kako bilo, ljudska populacija se drastično smanjila, a preživjeli su se adaptirali na život u kojem ne smiju ni pisnuti.

Ovo je jedan od horora koji ima mogućnost da koristi vaš mikrofon tako da vam buka okoline može utjecati na gameplay.

Također je ovo i jedan od onih horora koji ima mogućnost korištenja vašeg mikrofona pa je to razlog zašto sam naveo da bi vas mogao dočekati Game Over ako vam netko u susjednoj sobi hrče. Srećom, to je samo opcija koju možete sami uključiti u postavkama, a još je bolje to što je iznimno prilagodljiva. Neovisno o vašem izboru težine igre, možete namjestiti razinu osjetljivosti mikrofona na zvukove vaše okoline, tj. prag tolerancije istih.

No i bez te mogućnosti uključene stres je u ovoj igri zagarantiran. Naša Alex inače pati od astme, što komplicira vaše izglede za preživljavanjem. Konstantno ćete morati paziti na njezinu razinu stresa, a uzruja se bome lako. Osim bliske prisutnosti čudovišta, svako nošenje nekog iole težeg objekta podiže razinu stresa, kao i bivanje u zaprašenim prostorima, pa čak i svako prelaženje preko kakve zapreke ili penjanje po ljestvama (mrvicu).

Protagonistica Alex inače pati od astme, što komplicira izglede za preživljavanjem.

Smiriti ju možete na dva načina, ili preko jednokratnih inhalatora, koje možete nositi sa sobom i iskoristiti kad vam zatrebaju, ili konzumirajući tablete za smirenje – tamo gdje ih nađete. Ne dao Bog ih možete ponijeti. Inače i jednih i drugih okolo ima, očito, više nego bi čovjek pomislio. Dogodi li se pak, da nemate ni jedno ni drugo a panika ju hvata, morate ju smirivati pravovremenim pritiskom na tipku onda kada se opcija pojavi.

Radi se ovdje o igri koja vas na trenutke snažno vuče za ruku. Linearnog je karaktera, uz povremeno grananje puteva, no i kad ponudi više opcija, imate osjećaj da vas vodi za ruku. Pritom mislim na činjenicu da vaš lik ne može ni skočiti kada igrač to želi, nego samo na određenim skriptiranim mjestima. A ta mjesta su, kako to biva, ofarbana kričavo žutom bojom, koja ponekad prenasilno ubija uvjerljivost scene. Imate situaciju gdje u jednom prisjećanju nosite gajbu piva i trebate ju odložiti na stol, a to mjesto na stolu je, pogađate, ofarbano. Ili deblo nasred ceste, a vi ga možete preskočiti samo na sredini.. gdje je ofarbano.

Ranije sam spomenuo da je čudovištima sluh najrazvijenije osjetilo. Iskreno, ne znam koja druga su im još prisutna, no vid sigurno nije. Vidjeti vas ne mogu, ali morate biti iznimno oprezni pri kretanju. Sprintati nećete često, vjerujem samo jednom, no ni normalni hod neće biti toliko čest. Naime, postoje dvije “brzine” hodanja – normalna i ona jako oprezna, kojom u teoriji neutralizirate šum hodanja preko grančica, lokvice, stakla itd.

Postoje dvije “brzine” hodanja – normalna i ona jako oprezna.

Moram priznati da mi je to zanimljivo implementirano u igru, jer se ne sjećam neke druge u kojoj sam toliko gledao u pod. Svako toliko ćete možda šutnuti praznu kantu boje ili nečega, i srce će vam poskočiti. Usput, ti tragovi boje u kantama su crveni, tako da misterij žute farbe i dalje stoji. Jedan šum neće rezultirati instantnom smrću, no više uzastopnih grešaka hoće. Tako i prolongirano hodanje po lokvama vode, unatoč sporom kretanju, može biti pogubno. Vrata otvarate i otključavate “ručno”, dakle povlačeći miš / analognu palicu jako oprezno, a isto vrijedi i za ventile.

The Road Ahead se ne oslanja na jumpscare mehanike, što je svakako za pohvaliti, ali moram priznati da konstantnu razinu stresa održava i na pomalo umjetne načine. Dok mirno i staloženo plešete oko čudovišta ispunjavajući zadatke koji vam omogućuju da napredujete u igri, odnosno da dođete na novo područje u nadi pronalaska spasa, konstantno će vas igra nastojati zaplašiti napetom glazbom. Ja sam uvjeren da sam i prilikom stajanja na mjestu dobivao onaj zvuk brzog trzaja po violini kao da sam upravo tada učinio nešto riskantno.

Tempo kretanja kroz igru je genijalan. Pod time mislim na postupno upoznavanje igrača s novim mehanikama tijekom cijele igre. Na početku od opreme osim inhalatora imate i ručnu bateriju te improviziranu stvarčicu koja mjeri razinu vaše buke. Inhalatora i baterija ima sasvim dovoljno, no kako napredujete njih je sve teže i teže pronaći. Osim grančica, lokvica i sl. kasnije naletite na medvjeđe zamke, pa na žice koje treba naučiti deaktivirati.

Tempo kretanja kroz igru je genijalan.

Potom vam se ručna baterija pokvari, pa nakon određenog vremena borbe s mrakom koji do tada nije bio toliki problem, naletite na novu soluciju u vidu signalnih baklji, no one su bučne… Čak mi je simpatično bilo što u jednom objektu pri kraju naletite na onaj tip vrata koja se sama zatvaraju, pa ako se trebate vratiti, morate opet oprezno otvarati ista. A najnapetije je kada recimo morate zavrnuti neki ventil (pojave se pred kraj), a seronja ne cvili jedino kad ga okrećete točno određenom brzinom. Onda se neprijatelji adaptiraju skeniranjem svakog vašeg poteza nekakvim visoko frekventnim sonarom, itd, itd.

Za prelazak igre potrebno je 8-9 sati, no vjerujem da nažalost to neće biti dovoljno vremena da zavolite rijetke likove i počnete zapravo brinuti za protagonisticu. Predložak ove franšize je inače takav da ne stavlja u fokus neku generalnu bitku čovječanstva protiv stranog agresora, nego predstavlja dosta prizemljeniji pogled na običnog čovjeka i njegovu borbu za vlastiti život. Što je dobro samo po sebi, ali ne mislim da ćemo ove likove pamtiti dugo nakon završetka igre. Osim toga, svi zapleti vezani za njih dosta su predvidivi.

Ne mislim da ćemo ove likove pamtiti dugo nakon završetka igre.

Ako želite malo veću povezanost s ljudima koji su (pre)živjeli, predlažem vam čitanje mnogih dokumenata na koje ćete naići kroz svoje putovanje. Budući da je razgovor opasan, većina komunikacije bi se odvijala pišući po istom komadu papira, a osim razgovora možete naići i na neke emotivne monologe i razmišljanja, poput ljudi koji su postali stihoklepci maštajući da će jednog dana zapjevati te napisane pjesme.

Što se tiče priče, ne mislim da obogaćuje franšizu na bilo koji način. Ništa novo nećete saznati o samoj invaziji, vanzemaljskim bićima ili načinu na koji ih se može istrijebiti. Dobijete samo priliku iskusiti borbu za vlastiti život kroz prvo lice, što nije užasno samo po sebi, no ostavlja žal za nekakvim novim spektakularnim saznanjem. Ipak, sami kraj je dosta napet, a završnica zadovoljavajuća.

Grafički je ovo pristojno lijepa igra, a imajući na umu da je dosta linearna i statična možda se moglo očekivati i mrvu više od toga. Izgled i zvuk glavnih neprijatelja vjerni su filmskom predlošku, dok se na samim animacijama moglo ostvariti mrvicu više. Tehničkih problema nisam iskusio, pa je sve to dosta pozitivno imajuću u vidu da je riječ o igri od razumnih 30 eura.

Dakle, riječ je o jednom solidnom hororcu skrivanja od nadmoćnog protivnika s dodatnim zapletom zdravstvenih mana glavnoga lika. Na većinski linearnom putu do spasa pomoći će vam žuta farba, a odmoći svaka lokva koju niste pravovremeno vidjeli. Priča ne donosi ništa što u filmovima niste vidjeli, nego vas samo postavlja u slične cipele. Unatoč predvidljivoj radnji, više-manje konstantna pratnja vanzemaljskih beštija će vas držati napetima do samoga kraja, a savršeno tempirani noviteti u igrinim mehanika pomažu da se održi pozornost kroz svih osam sati očekivanog trajanja. Za one odvažnije tu je opcija korištenja mikrofona.