MercurySteam možda nije super-zvučno ime u gaming industriji, ali se radi o studiju koji stoji iza nekoliko meni iznimno dragih igara. Od davnog Scraplanda, preko Castlevania: Lords of Shadow, pa sve do ne tako davnog i hvaljenog Metroid Dreada. Ukratko, imaju solidan katalog koji ulijeva povjerenje da znaju što rade.

Takvo mi je nadanje bilo s igrom Blades of Fire, akcijskom avanturom koja je zapravo spiritualni nasljednik Severance: Blade of Darknessa, naslova koji se često spominje kao preteča modernih Souls igara. I da, Blades of Fire definitivno vuče inspiraciju iz tog žanra – od čega će se nekima dići kosa na glavi, a nekima… nešto drugo. Unatoč tome, Blades of Fire ipak ima i svojih specifičnosti koje joj daju vlastiti identitet; a jesu li te specifičnosti iskrice genijalnosti ili dim bez plamena, pročitajte u nastavku.

Mokre šibice

Blades of Fire definitivno NE uzima stranicu iz soulslike knjige kada je u pitanju narativ. Prije svega, igra ima pravocrtnu, jasno ispričanu priču koju prezentira kroz kombinaciju dijaloga unutar igre i animacija u ključnim trenucima. Iskreno, možda bi za samu igru bilo i bolje da je usvojila soulslike “poveži kockice sam” pristup pripovijedanju, jer ovo što ovdje dobivamo djeluje generički i ne pretjerano zanimljivo.

Premisa na papiru ima potencijala: radnja se odvija u kraljevstvu pogođenom kletvom koja je sav čelik pretvorila u kamen, a nad kojim vlada naizgled zla kraljica Nerea. Igrač, u ulozi umirovljenog ratnika i kovača Arana de Lire kreće na epsku avanturu kako bi stao na kraj toj istoj kraljici – s kojom potencijalno dijeli i nešto topliju prošlost. U avanturi ga prati mladi učenjak Adso, dok Aran nosi i božanski čekić koji može kovati oružja otporna na kletvu.

Zanimljiva premisa u konačnici nikad ne ostvari svoj puni potencijal.

Kao što rekoh – sve to zvuči zanimljivije nego što u igri izgleda. Sam uvod u igru je gotovo šablonski, emocionalno potpuno isprazan. Ima tu povremeno poneki zaplet i mitološka pozadina s drevnim rasama koja zaintrigira, ali ti momenti nikad ne dobiju dovoljno prostora da zaista zažive. Kad i sijevne neka zraka potencijala u građenju svijeta ili dijalogu, brzo je uguši predvidljivost, neugodna glasovna gluma i opći dojam da naracija postoji tek toliko da se ne kaže kako je nema.

Iskrsne ipak nešto

Loš dojam koji ostavlja narativ Blades of Fire barem djelomično popravlja na mehaničkom planu. Igru je po tom pitanju najlakše opisati kao neku vrstu souls-lite naslova gdje istražujete biome igrinog svijeta, borite se s raznolikom paletom neprijatelja i tu i tamo riješite kakvu jednostavniju zagonetku.

Igra strukturno koristi neke od dobro poznatih souls elemenata.

Točke za brzo putovanje ovdje ujedno služe kao sigurne zone – mjesta gdje možete odmoriti, popraviti postojeća i iskovati nova oružja, ali i gdje se vraćate nakon smrti. Naravno, svako odmaranje resetira predmete za liječenje, ali i sve poražene neprijatelje u okolini, što poziva na razmišljanje kad i kako se povući.

Zvuči poznato? I jest – no Blades of Fire ne pokušava biti puka kopija Souls igara, već kuje vlastitu formulu. Borbeni sustav najviše podsjeća na For Honor, ali je donekle razrađeniji. Osim što imate klasičnu mogućnost izbjegavanja, blokiranja i pravovremenog pariranja protivničkih napada, svaki vaš napad možete izvesti u nekom smjeru, a neprijatelji nisu obične vreće za udaranje.

Borba je mehanički relativno duboka i zahtjeva involviranost igrača.

Njihova ranjivost ovisi o vrsti oklopa i dijelu tijela koji ciljate pa tako glave u kacigama nećete napadati napadom odozgo, ali bi mogli napadom odozdo, u noge. Povrh tog, svaki neprijatelj može biti posebno ranjiv ili otporan na specifičnu vrstu oružja, a za neka oružja poput koplja možete birati želite li sjeći ili bosti što će opet biti (ne)efektivno ovisno o vrsti protivnika.

U suštini ne postoji univerzalno oružje ili univerzalan pristup za sve prilike te vas igra tjera da varirate svoje pristup ako želite biti uspješni. Ako Blades of Fire već uspoređujem s souls igrama, igra definitivno spada u kategoriju onih lakših i super je da i ta težina proizlazi upravo iz toga koliko involviranosti traži od igrača umjesto enormne količine štete koje nanose protivnici. Sve to skupa čini borbu dobro uštimanom i poprilično zabavnom, a raznovrsnost neprijatelja drži stvari svježima od početka do kraja.

Sustav progresije i opreme je dobro osmišljen u smislu da ima direktan i osjetan sinergijski učinak na borbu i igrinu težinu. Igra zapravo odbacuje tradicionalni sustav progresije jer ovdje nemate iskustvene bodove. Nema niti oklopa, kaciga, dragulja, ili drugih predmeta na kakve smo navikli u sličnim igrama. Ovdje imate samo oružja, a ni njih ne nalazite “na ulici”. Umjesto toga, sve ih zapravo izrađujete sami, a napraviti jače oružje je jedina putanja progresije u igri.

Kovanje oružja mehanika je u koju igra ulaže velike nade – i u mnogočemu opravdano. Kao i u većini crafting sustava, nacrte i materijale potrebno je pronaći istraživanjem svijeta. Za svako novo oružje birate oblik i vrstu materijala za dršku, oštricu, štitnik za ruku i druge dijelove. Svaka komponenta ima direktan utjecaj na to koliko oružje nanosi štete, koliko je izdržljivo, koliku količinu stamine troši te koliko udaraca može blokirati.

Kovanje snažnijeg oružja jedina je putanja progresije u igri.

Nakon što sve odaberete, oružje ne nastaje pritiskom na gumb već slijedi minigra u kojoj ga doslovno morate iskovati. Način na koji udarate metal određuje konačnu kvalitetu oružja, točnije koliko puta ga možete popraviti prije nego postane neupotrebljivo i zauvijek izgubljeno. Sama mini-igra loše je objašnjena i poprilično zbunjujuća, ali kad pohvatate kako funkcionira postaje fora dodatak gdje i taj crafting postaje više temeljen na vašoj vještini.

Ipak, kako se radi o relativno dugotrajnoj igri, ni ovaj crafting sustav, takav kakav jest, nema snagu držati interes na duže staze. U početku je fora, no kako vrijeme odmiče tako proces kovanja postaje repetitivan i usporava tempo igre. Istina, jednom kad izradite dovoljno kvalitetno oružje, možete ga automatski reproducirati bez ponovnog igranja mini-igre, ali svaki pokušaj izrade nečeg novog ili poboljšanja postojećeg vraća vas na petominutno kucanje čekićem koje ubija inače solidan ritam igre.

Put kroz zgarišta

Istraživanje u Blades of Fire u početku djeluje kao prava mala avantura – ne nužno zato što je igra dizajnom revolucionarna, nego jer svijet jednostavno izgleda privlačno. Ne puca tu na nekakvu suludu razinu vizualnog realizma nego se više oslanja na upečatljiv umjetnički stil. Svakako pritom igra i na kartu nostalgije vraćajući nas u zlatne dane Xboxa 360 i akcijskih avantura koje su tada “žarile i palile”. Ništa što vidite u igri nije neviđen prizor, ali je prikazano s dovoljno šarma da mogu reći da ima svoj vlastiti identitet.

Blades of Fire izgleda kao moderna interpretacija Xbox 360 igre.

Nažalost, što više vremena provodite u tom svijetu, to stvari sve više pucaju po šavovima. U početku se čini kao da će Blades of Fire ponuditi onu vrstu isprepletene, intuitivne strukture razina kakvu smo voljeli u prvom Dark Soulsu, no vrlo brzo to ispadne samo iluzija. Checkpointi su ponekad razbacani nelogično, prečaci vode natrag na točke koje ste otkrili prije samo par minuta, a pokazatelji interaktivnih elemenata okoliša toliko su suptilni da graniče s nevidljivima.

Nerado priznajem, ali jednom prilikom sam zbog toga proveo više sesija lutajući po istoj zoni, uvjeren da sam nešto propustio – samo zato što igra jednostavno nije jasno komunicirala kamo treba ići dalje. Umjesto zadovoljavajućeg “aha!” trenutka, dočekali su me samo umor i frustracija. Što igra dalje odmiče, to ovakvih trenutaka ima sve više, a struktura istraživanja iz atmosferskog i obećavajućeg postaje sve češće zamorna i pomalo dosadna.

Isprepletenost svijeta često ne ide igri u prilog i rezultira nepotrebnim lutanjem.

Za one koji odluče zagrepsti ispod površine i pokušati istražiti baš sve što igra nudi, Blades of Fire ima prilično pozamašnu količinu sadržaja. Trajanje igre lako može premašiti 60 sati, pogotovo ako pokušavate prikupiti sve nacrte, iskovati većinu oružja i istražiti svaku regiju do zadnjeg kamena. Srećom, barem s tehničke strane stvari su solidne. Igra na PlayStationu 5 radi vrlo stabilno, bez pada performansi i bez ikakvih problema vrijednih spomena.

Toplo-hladno

Blades of Fire ostavlja dojam igre koja zna što želi biti, ali nema uvijek kapacitete da to i ostvari. Svakako cijenim trud da se unese vlastiti štih u već dobro poznatu formulu – posebice kroz sistem borbe i kovanja oružja koji zaista imaju potencijala biti temelj nečeg većeg. No čim se udaljimo od te srži, sve oko nje postaje previše poznato, previše generično i na momente dosadno.

Kad se sve zbroji, Blades of Fire je korektna igra koja može zabaviti, ali teško da će ikome ostati u pamćenju. Ako vas žulja želja za akcijskim RPG-om s old school šarmom i spremni ste progutati pokoju frustraciju pričekajte dobar popust i dajte joj šansu. U protivnom, ova vatra vas vjerojatno neće ugrijati.