Da radim listu stotinu igara koje bih preporučio baš svakome, avantura Brothers: A Tale of Two Sons iz 2013. na toj bi se listi našla bez previše razmišljanja. Priča o dvojici braće koji traže lijek za svog bolesnog oca jedna je od najdirljivijih priča u gamingu, uz to i igra predivne jednostavnosti. Priču je lako shvatiti iako ne razumijemo jezik kojim likovi komuniciraju, a sve se mehanike u igri izvode jednom tipkom.

Bilo bi tu suvišno proširivati gameplay novim stvarima i drago mi je potvrditi da su se s time složiti developeri prerade koja je pred nama. Nova verzija Brothersa identična je originalu i ništa iz tog originala nije dodano ili uklonjeno u smislu sadržaja. I dalje je to kratka avantura u trajanju od tri sata, s istom količinom animacija, istim razvojem priče, istim lokacijama, likovima, itd.

Remake je ovdje, po mom mišljenju, promašen termin jer je ova verzija Brothersa samo audiovizualna nadogradnja bliža remasteru. Kontrole su iste kao i prije, a jedina nova mogućnost je igranje u dvoje, na dva različita kontrolera. Nažalost, uvršten je tek lokalni multiplayer pa ovdje nećete pronaći onu Friend Pass ponudu kao kod kasnijih igara Josefa Faresa, da igru besplatno ustupite igraču s kojim želite igrati. Nema načina da Brotherse zaigrate s nekim putem interneta, osim zaobilaznim putem na Steamu (Remote Play Together).

Nema načina da Brotherse kooperativno zaigrate s nekim putem interneta.

Kad kažem da su kontrole iste kao i prije, to je i dobra i loša stvar u isto vrijeme. S jedne strane, igra je i dalje jednostavna za kontroliranje te ju bez problema mogu igrati i oni igrači koji nikad prije nisu držali kontroler. S druge strane, u preradi nije iskorištena prilika da se kontrole poboljšaju. I dalje je zbunjujuće kad se lik kojega upravljate desnom palicom kontrolera nađe na lijevom kraju ekrana, a onaj kojega upravljate lijevim analogom završi na desnoj strani. Moglo se, karikiram, pritiskom na R3 i L3 barem dodati opcija da braća u takvim slučajevima automatski mijenjaju mjesta, ili tako nešto.

Ništa se po pitanju zagonetki nije mijenjalo; nije uvršten nikakav sustav pomoći ako zapnete, samo možete uključiti opciju da vam igra istakne interaktivne točke. Također se po defaultu pokazuju siluete likova kad vam nešto zakloni pogled na njih. I to je što se tiče promjena vezanih uz gameplay sve što ovaj remake nudi.

Dodatnim je sadržajima nova verzija dosta siromašna.

Dodatnim je sadržajima nova verzija isto tako siromašna. Imate galeriju konceptualnih crteža koju pogledate jednom i to je to. Zanimljiviji je dodatak video komentar redatelja Josepha Faresa na snimku originalne igre. Fares je brbljav i strastven te ga je užitak slušati. Moram priznati da u komentiranju pomalo neočekivano otkriva neke svoje intimne stvari. Na primjer, priča o svom životnom iskustvu koje je utjecalo na igru, kako mu je majka imala brojne pobačaje te da su on i sestra u jednom trenutku sahranjivali svog nerođenog brata.

Faresov komentar pruža doista fascinantan uvid u Brothers, i koliko sam uspio vidjeti – ekskluzivan je za ovu igru, tj. do sada nije objavljen nigdje na internetu. Nažalost, i taj je sadržaj odrađen dosta površno. Za početak, video komentar nema nikakvih titlova. Nadalje, komentar traje skoro dva sata i uopće nema poglavlja, koja bi bila korisna. Da je ovo bio neki ozbiljan remake, Faresovi komentari uključili bi se u sam gameplay kako to rade sve druge igre, umjesto da imamo video koji se gleda.

Jedina istaknuta razlika ove verzije nad originalom je u prezentaciji. Prerada Brothersa bogatija je detaljima u grafičkom prikazu, a i glazba je nadopunjena novim skladbama u orkestralnoj izvedbi. Lijepo igra izgleda i nema sumnje oko toga koja je verzija oku ugodnija. Najveće promjene vide se na modelima likova, čiji izrazi lica jasnije prenose njihova emotivna stanja. Izgled jednog specifičnog lika u potpunosti je promijenjen, rekao bih na bolje.

Prerada Brothersa bogatija je detaljima u grafičkom prikazu, a i glazba je nadopunjena novim skladbama u orkestralnoj izvedbi.

Glazba je i u originalu bila izvrsna, ali ova mi je još bolja. Dok je original već u startu imao turobne melodije, remake ima širi raspon različitih skladbi pa se baš primijeti tranzicija između razigranih nota s početka avanture te ozbiljnih tonova u drugoj polovici igre.

Igru sam igrao u PC verziji i rekao bih da je hardverski zahtjevnija nego bi trebala biti. Nagomilali su tu razne efekte koji zamućuju sliku i sjedinili opcije koje bi trebale biti odvojene. Na primjer, kromatska aberacija nalazi se pod kvalitetom post processing efekata, a uključivanje DLSS-a ujedno uključuje i Frame Generation tehniku na novijim RTX karticama, htjeli vi to ili ne. Probao sam igru i na Steam Decku gdje je rubno igriva u 25-30 fps-a, što mi je poražavajuće za igru u kojoj kamerom uglavnom ni ne upravljate. Najgori padovi frameratea događaju se prilikom cutscena, koje su iz nekog razloga valjda zamišljene za izvođenje u 30-fpsa ili manje.

Naišao sam samo na jedan dio igre u kojemu mi je lik zablokirao, a rušenja nisam imao. Nažalost, česta je pojava da se pri izmjeni scena teksture sporo učitavaju, što je dobro poznata boljka Unreal Enginea. Ponekad sam se tako zapitao ima li svo to uljepšavanje u ovoj preradi uopće smisla ako su zakašnjela učitavanja tekstura time više izražena.

Nadam se da ovu recenziju nećete krivo shvatiti. Originalni Brothers: A Tale of Two Sons svojedobno sam ocijenio s 90 i kod te ocjene stojim i dan danas. Izvrsna je to igra s lijepom porukom, posebna čak i desetljeće kasnije. Međutim, ne vidim zašto je ova prerada bila potrebna i čime je njezino postojanje opravdano. Da, dobro je da kultna igra sada izgleda i zvuči ljepše, ali je hardverski postala kudikamo zahtjevnija bez ikakvih konkretnih poboljšanja u gameplayu i bonusa za fanove.

Najbanalnija stvar koju su mogli dodati jest nekakvo otključavanje alternativnih kostima za braću, pa možda nekakve filtere ili fotografski mod, galeriju za preslušavanje glazbe… takve stvari. Jedini pravi bonus sadržaj ovdje je redateljev komentar koji bi bolje bio izveden kao video na YouTubeu – barem bi imao titlove, makar i automatski generirane, ako ništa drugo.

U trenutku pisanja ove recenzije ne znam koliko će koštati Brothers: A Tale of Two Sons Remake. Prvi dio košta 15 eura i nadam se da ga nikad neće povući iz prodaje unatoč tome što sada postoji raskošnije izdanje. Za pretpostaviti je da će remake koštati dvostruko ili trostruko više, a u pogledu sadržaja i poboljšanja nipošto ne nudi duplo više od originalne igre.

Da me netko sada pita isplati li se zaigrati Brothers: A Tale of Two Sons rekao bih: apsolutno – i ako ćete prvi put igrati tu igru, najbolje bi bilo da danas odaberete ovu noviju verziju. Ako s druge strane posjedujete original iz 2013., rekao bih da već imate ono što je najbolje kod te igre.