Ja sam jedan od velikih pobornika originalnog Death Strandinga. To je jedna od rijetkih igara novije ere koju sam odigrao više puta, a svako mi je igranje budilo jedinstven miks nostalgije i melankolije. Recenzija prvog DS-a i dan danas je najduža koju sam ikada napisao pa sam za recenziranje Death Strandinga 2 imao posebne pripreme. Počeo sam čitati knjigu o hodanju (E. Kagge – Hodati korak po korak). Kupio sam si ruksak od 30L te pješačio do trgovine gdje inače idem autom, napunio ga namirnicama te se napatio kao mali magarac dok sam to dovukao kući. Skoro pa sam Šimlešu počeo pratiti na društvenim mrežama.

Sve su mi to bili napori kako bih se pripremio za sljedeći uradak Kojimine mentalne gimnastike. A ovaj uvod pišem da vas pripremim za svoje mišljenje koje iznosim kao fan originala, ali i Kojiminih igara: da Death Stranding 2 nije jednako posebna, a ni puno bolja igra od svog prethodnika.

“HA” DIO IGRE

Počet ću prvo od pozitivnih stvari, da ne biste pomislili kako me Death Stranding 2 potpuno razočarao. Premda ovaj nastavak nema neki veliki, važni novitet, s hrpom manjih promjena definitivno je ugodniji za igranje nego prvi dio. Poneke su promjene izravni odgovori na kritike prvog dijela. Na primjer, sada su protivnici znatno raznovrsniji. Nisu svi BT-jevi isti nego sada imamo veće i brže vrste, insektoidne BT-ove, a kasnije i mech BT-ove. Ljudski protivnici se, kao u MGS5, dodatno naoružavaju nakon što im prvi put počistite bazu.

Premda ovaj nastavak nema neki veliki, važni novitet, s hrpom manjih promjena definitivno je ugodniji za igranje nego prvi dio.

Nadalje, glavni zadaci više nisu samo dostavljački. U jednom trenutku lovite klokana, a u drugom već spašavate civila s planine ili sabotirate neprijateljsku opremu. Eto, više ne možete reći da je DS simulator hodanja! Naravno da je dostavljanje tereta glavnina gameplaya, a i tu se poradilo na raznovrsnosti. Primjerice, jednu vrstu tereta moramo držati na hladnom pa dostavu morate tempirati za kišnog vremena ili po noći.

Obogaćene su i mogućnosti dodatne opreme, tj. objekata koje postavljate na mapi. Skloništa za kišu sada tako odbijaju napade BT protivnika, generatori mogu prepuniti baterije do 130%, žičare mogu koristiti zaobljenu putanju, itd. Arsenal oružja također je proširen pa imate bumerang, snajper, topove, strojnice, hologramske granate, itd. U sadržajnom pogledu Death Stranding 2 definitivno ima više svega naspram prve igre.

U sadržajnom pogledu Death Stranding 2 definitivno ima više svega naspram prve igre.

Vrlo korisne promjene nastupile su i u sučelju. Mapa je u DS2 potpuno trodimenzionalna i kudikamo jasnije dočarava teren. Na D-pad tipku (gore) dodan je zaseban meni za menadžment tereta, tako da brzinski možete skinuti sav teret sa sebe, ili ga pritiskom dvije tipke efikasno preraspodijeliti na leđima. Također postoji tipka za brzo odbacivanje svih predmeta koji su neuporabljivi. Brže se dolazi do predmeta koji vam je potreban ili objekta koji želite izgraditi. S takvim promjenama definitivno gubite manje vremena na logistiku, što znači da se više možete posvetiti samom putovanju.

Pozitivne promjene ne staju na tome. Sad možete skupljati teret i dok ste u vozilu, ali i koristiti oružje za drive-by napade. Nema više nepotrebnih animacija kod recikliranja predmeta. Možete slušati glazbu u bilo kojem trenutku (dok ste u području koje je umreženo i udaljeni od protivnika). Možete nadograđivati i sređivati vozila, npr. stavljati im oklop, različite gume i sl. Ubačeno je i jedno novo prijevozno sredstvo koje je jako zabavno za vožnju i otvara vam pristup prečacima na kakve prije niste mogli računati.

Ako ste u prvom dijelu voljeli graditi ceste, Kojima za vas u DS-u 2 ima dodatnu poslasticu.

Ako ste u prvom dijelu voljeli graditi ceste, Kojima za vas u DS-u 2 ima dodatnu poslasticu. Ne samo da ceste možete izgraditi i onda nadograditi s dvije dodatne pogodnosti, sada možete podići i nadzemnu željeznicu. Željeznicom povezujete rudarske centre odakle u zamjenu za Chiralium kristale možete osigurati velike količine materijala za izgradnju objekata. Povezivanje cijele mape cestovnom i željezničkom infrastrukturom je izazov za sebe i definitivno mogu reći da mi je opet pružao zadovoljstvo. Kao da osjećam konkretno postignuće kad, uz malu pomoć drugih igrača, transformiram divlju mapu u nešto prohodno i “civilizirano”. Toga mi u igrama generalno fali – da jasno vidim svoj utjecaj na svijet oko sebe, tako da mi je DS2 u tom pogledu bio vrlo zabavan.

Ima igra i nekih promjena koje su načelno zanimljive, ali mislim da nisu ispunile pravi potencijal. Interesantno je što vas mogu snaći prirodne nepogode poput potresa, bujica, pješčanih oluja, požara, lavina i slično. Kad se to dogodi, morate se prilagoditi situaciji na terenu ili brzinski snaći da ne biste imali veliku štetu. Nažalost, te su elementarne nepogode uglavnom režirane i naići ćete na njih tijekom glavne priče, a jako rijetko u slobodnom putovanju.

Nažalost,  elementarne nepogode su uglavnom režirane i naići ćete na njih tijekom glavne priče, a jako rijetko u slobodnom putovanju.

Nadalje, postoji sad i nekakav RPG element otključavanja pasivnih vještina. Odrađivanjem misija dobivate tzv. APAS bodove kojima možete aktivirati različite bonuse za borbu, transport, skrivanje i društvenost. Dobijete npr. skeniranje pokreta, aktiviranje hitnog punjenja baterije, dodatnu stabilizaciju prikolica, itd. Sve te stvari olakšavaju igru, ali nije da baš treba strateški birati u što ćete uložiti APAS bodove. S jedne strane u bilo kojem trenutku ih možete preraspodijeliti bez ikakvog troška, a s druge strane ionako ćete do kraja igre popuniti skoro sva polja tih vještina. Tu je i sustav različitih kamuflaža (ala Snake Eater), ali nema nekog velikog značaja za gameplay.

I tu završavam s pozitivnim stvarima vezanim za gameplay. Ponavljam – Death Stranding 2 je ugodniji za igranje, ali to je jednim dijelom problematično. Vidite, glavna priča traje 35-40 sati, a prvih 30 sati je Death Stranding 2 redikulozno jednostavna igra bez pravih izazova. Igrao sam na Normal postavci težine (ispod još postoje Story te Easy) i igra mi je na toj razini doslovno bila dosadna. Da sam igrao s povezom preko očiju, protivnici mi ništa ne bi mogli. Hajde, prebacivanje na Brutal težinu donekle popravlja stvari, a i zadnjih desetak sati igra ipak postane izazovnija. Međutim, prvi je DS već bio lagana igra, a Kojima Productions je iz nekog razloga ovaj nastavak odlučio još više pojednostavniti.

Prvi je DS već bio lagana igra, a Kojima Productions je iz nekog razloga ovaj nastavak odlučio još više pojednostavniti.

Možete vi težinu staviti na Brutal, ali to neće vratiti kompleksnost kakvu smo imali u jedinici. Prva i najveća promjena je ta da u nastavku više nemate zabranu ubijanja protivnika. Kad ste u jedinici nekoga eliminirali, morali ste zbrinuti njegovo tijelo kako ne bi došlo do nekroze, tj. eksplozije. Da biste to izbjegli, morali ste koristiti gumene metke. U nastavku su sva oružja gumenog streljiva i nikoga zapravo ne možete usmrtiti – čak ni kad ga pregazite vozilom. Istina je da to smanjuje gnjavažu iz prvog dijela, ali isto tako je jedan izazov manje. I nažalost, tek prvi na listi uklonjenih izazova.

Ljudski protivnici više vas ne mogu “nanjušiti” izdaleka koristeći skenere kao u prvom dijelu, nego vas primijete tek u vidokrugu. Područja s BT protivnicima je znatno manje nego u prvoj igri, a generalno im je lakše pobjeći kad vas pokušavaju povući. Više puta sam čak uspješno izvodio slalom vozilom između njih. Veće količine materijala sada možete prebacivati s jednog kraja mape na drugi pomoću svoje letjelice DHV Magellan, bez ikakvog troška. Pojednostavljena je i oprema pa više nema stavljanja individualnih komada oklopa ili grijalica na sebe – sad imamo exoskeletone za odvojene namjene.

Područja s BT protivnicima je znatno manje nego u prvoj igri, a generalno im je lakše pobjeći kad vas pokušavaju povući.

Možda i najveći eliminirani izazov je u smanjenju neprohodnosti terena. Mapa jest bolje koncipirana, tako da je najizazovniji dio u sredini pa vam nudi teži put koji traje kraće ili jednostavniji (okolni) put koji vam uzima više vremena. Međutim, u prvih 30 sati obavljate dostave na kraćim rutama nego u prvoj igri, a sam teren je takav da bez većih problema možete projuriti kroz njega. Povremeno se nađe neki kamen na koji zapnete, ali puno, puno rjeđe nego u jedinici. Baterija vozila isto tako ne predstavlja toliko problem jer ju možete prepuniti ili nadopuniti baterijom na svojim plećima (koja se automatski može puniti na kiši).

Krajnji rezultat ovoga gore je taj da se igrača gotovo ničime više ne prisiljava da hoda. Konačna statistika mi je otkrila kako sam u igri propješačio 84,5 kilometara, a na kotačima odvozio 240 kilometara. Naravno da sam mogao ići pješice – nitko mi to nije branio. Ali nije to poanta. Problem je što korištenjem vozila zaobilazite brojne izazove, a igra vam to slobodno dopušta. Nabasate na protivnika – lagano se odvezete dalje ili ga pregazite. Naiđete na provaliju s koje nije lako sići – izgradite odskočnu rampu i izbjegnete fall damage vozila. Počeo je Timefall pljusak – teret vam je ionako na suhom u kamionu. Jednostavno je igra narušila balans vlastitog gameplaya dopustivši igračima slobodniju vožnju.

Jednostavno je igra narušila balans vlastitog gameplaya dopustivši igračima slobodniju vožnju.

Da igra nije predviđena za takvo igranje vidi se na glazbi. Znate ono kako pred kraj misije / dostave počne svirati licencirana glazba (odabrao ju Hideo Kojima)? Isto je i ovdje, samo u vozilu ne stignete poslušati ni prvu trećinu pjesme jer ste već stigli do cilja i pjesma se prekida. Možete ju poslušati i kasnije, ali nije to neka utjeha.

Opet kažem, neke od stvari koje su eliminirane ovim izmjenama predstavljale su gnjavažu u prvoj igri. Međutim, po takvim je stvarima Death Stranding bio drugačiji od hrpe drugih igara otvorenog svijeta. Nije to bila igra u kojoj si bez razmišljanja mogao brzinski doći od jedne točke do druge. I mogu razumjeti da je to neke igrače živciralo. Ono što ne mogu razumjeti jest zašto su u Kojima Productionsu s Death Strandingom 2 išli niz dlaku upravo tih igrača koje nastavak vjerojatno neće ni zanimati. Kao da su igru pojednostavili za sve one kojima se prvi dio nije sviđao, a time su uklonili dio posebnosti originala.

“KA” dio igre

Ljubitelji Kojiminih igara znaju da se one u jednakoj količini gledaju koliko i igraju. Death Stranding 2 nije iznimka pa igru prati pozamašna priča koja se izravno nastavlja nekoliko mjeseci nakon završetka prvog dijela. Sama Stranda nalazimo uz američku granicu s Meksikom, gdje živi svoje najbolje dane u društvu male Lou, bebe koju je oslobodio iz tube u prvoj igri. Njihovu idilu prekida prijateljica Fragile koja Samu nudi novi posao i svoju uslugu babysitterice. Zanimljivo je ovdje da igrač ima mogućnost biranja što će Sam odlučiti. No, ako odbije posao, igra se samo vrati na početak animacije i postavi isto pitanje. Znači, imate ponuđen izbor kojeg zapravo nemate.

Nakon što Sam obavi posao dolje u Meksiku, dogodi se nešto što mijenja tijek igre. Nakon toga priča zapravo kreće, ali se više ne vrti oko Sama nego oko misterioznog porijekla njegove bebe Lou. Na jugu se pojavljuju vrata koja su teleport do drugog kontinenta, stari poznanik vraća se iz mrtvih, a Samu se opet javljaju sjećanja nekog tipa s kojim se povremeno mora sukobljavati na onoj strani postojanja.

Puno toga se događa unutar te priče, ali se isto tako ne događa ništa značajno prvih 25 sati prije nego je sve zbijeno u završnici.

Puno toga se događa unutar te priče, ali se isto tako ne događa ništa značajno nakon uvoda do 25. sata, nego je sve opet zbijeno u završnici. Priča je u početku jako spora, predstavlja dosta novih likova i sve spada pod nekakvu rutinsku operaciju gdje vam je cilj isti kao i u prošloj igri – spojiti cijeli kontinent (Australiju) na mrežu kako bi istina nekako isplivala na vidjelo. Likovi koji su dio vaše posade predstavljaju nekakvu “X-Men” postavu i periodično vam se povjeravaju kad dođe trenutak za to. Svi ostali koje susrećete na terenu su hologrami i nisu nimalo zanimljivi kao likovi.

Kvaliteti priče ne pomaže Kojimina navika da sve stvari previše objašnjava. U Death Strandingu 2 to posebno bode u oči jer se jedna te ista stvar ponekad objašnjava po tri ili četiri puta. Na primjer, Sam je takozvani Repatriate, što ukratko znači da se vraća među žive nakon smrti. Jednostavno za shvatiti, ali igra ima potrebu da vam jedan lik četiri puta objasni što je Repatriate. Prvi put ga možda niste slušali. Drugi put ga možda niste razumjeli. Treći put ste možda zaboravili što to znači?

Mislim, svjestan sam da je ovo priča čije pojedinosti zaboraviš ako uzmeš malo dužu pauzu, ali ovo stvarno djeluje kao da se igrače smatra glupima ili senilnima pa im stalno treba sve iznova objašnjavati. Silno se igra trudi oko toga. Imate Corpus koji će vam objasniti svaki pojam pojedinačno, imate sažetak priče po poglavljima gdje vam je tekstom opisano što se sve upravo dogodilo… Kao da su igru dizajnirali za generaciju kojoj raspon pažnje traje pet sekundi prije scrollanja na sljedeći video.

Nažalost, nije se popravila ni druga Kojimina boljka – ona da u promotivnim materijalima spoila najbitnije dijelove priče. Ako ste pogledali prva tri trailera za DS2, moja sućut – vidjeli ste barem 70% događaja iz same priče. Isto tako ste čuli monologe i dijaloge doslovno iz zadnjih sat vremena igre! Da stvari budu smješnije, ja kao recenzent ne bi smio prikazivati ništa iz zadnjih deset sati igre, a gospon Kojima je posljednji trailer sastavio većinom od scena iz same završnice Death Strandinga 2. Naravno da toga niste svjesni dok ne zaigrate igru, ali problem je što se iznenađenje tih scena umanjuje kad shvatite da ste isječke ključnih trenutaka već vidjeli – u službenoj promociji igre! Ne bi to trebala biti prihvatljiva praksa, ako mene pitate.

Pomislili biste da priča ništa ne valja, a onda vas na kraju izuje iz cipela.

Dakle, priča je spora, s previše objašnjavanja i previše je spoilana ako ste gledali trailere. Pomislili biste da ništa ne valja, a onda vas na kraju izuje iz cipela. Više je tu slojeva i treba dosta vremena da se otkriju i poslože. Ali, kad sve sjedne na svoje mjesto, kad se tajnovito klupko napokon krene odmotavati, završnica ove priče je među najluđim stvarima koje je Kojima ikad smislio. Osjeti se u nekim trenucima kao da pokušava složiti kompilaciju “Best of Kojima” zapleta i poruka.

Naravno da vam neću spoilati, ali moram reći da bi fanovi Metal Geara mogli lagano pišnuti u gaće na nekim dijelovima. Završni fajt u ovoj igri je nešto toliko ludo da gledate i vlastitim očima ne vjerujete što vidite. Nema smisla, cringe je, ali garantirano to nigdje još niste doživjeli na takav način. Ma čitava ta završnica sastoji se od preokreta na preokretovom preokretu. Razbijaju se četvrti zidovi, kreću plesne točke – ma ne znaš tko pije, a tko plaća – valjda mi plaćamo da Kojima pije? Nemoj Hideo, ovisnost je to! Samo vodu!

Završni fajt u ovoj igri je nešto toliko ludo da gledate i vlastitim očima ne vjerujete što vidite.

Pohvala za priču ide i sjajnom negativcu. Ovaj možda predstavlja i najveći trn u cipeli od svih Kojiminih antagonista do sada. Nepredvidiv je, zaluđen i tragičan, što je dobitna kombinacija uz činjenicu da zapravo nije živ. Lako ga je mrziti jer je sebični gad, a na kraju shvaćate što ga je učinilo tako ogorčenim. Što se tiče glume, možda je odradio bolji posao i od glavnog glumca, a to je za dodatnu pohvalu jer je gluma u DS2 općenito na vrhunskoj razini.

Veliki doprinos emocionalnosti priče ponovno ima glazba. Malo se tu recikliraju neke stvari iz prve igre, ali najvećim dijelom ćete ipak čuti novu i posebno skrojenu glazbu koja je zaista fantastična. Skladao ju je francuski umjetnik Woodkid, čiji su rad gameri upoznali još 2011. godine kultnim trailerom za Assassin’s Creed Revelations. Woodkid ovdje zamjenjuje bend Low Roar podjednako tužnjikavim pjesmama, ali grandioznijih izvedbi koje često uključuju orkestar te zbor. Tematski te pjesme savršeno nadopunjavaju ono što u priči same igre nije izrečeno. Posebno mi se svidjela “Any Love of Any Kind”, pjesma koja govori o traganju za radosti u svijetu gdje se nasilje pretvara u ludilo.

Audiovizualno je ovo skoro pa perfektna igra.

Audiovizualno je ovo skoro pa perfektna igra. Likovi doista izgledaju kao živi ljudi, do te mjere da tijekom igranja nisam ni obraćao posebnu pozornost na njih. Jednostavno se “uživite” kao da gledate film i tek poslije, kad pogledate snimku, proleti vam misao da to stvarno izgleda izvanredno za jednu videoigru.

Okoliš je u Death Strandingu 2 pretežno mrtva priroda, ali svejedno ima svoje ljepote te je bogatiji nego u prvom dijelu. Češće vidite životinje na mapi – klokane, nojeve, šišmiše i sl. Isto tako češće susrećete druge dostavljače, iako uvijek samo dvojac u blizini dostavnih centara. Priroda nije pretrpana detaljima i to je prihvatljivo jer je mapa jako čitljiva pa stotinjak metara dalje možete spaziti predmet za pokupiti. Općenito je vidljivost u daljinu povećana pa s planine možete vidjeti na drugi kraj mape. Impresivno je do kuda pogled seže u ovoj igri, bez ikakvog primjetnog iskakanja objekata ili vidljivih učitavanja.

Nevjerojatno je da se iz glavnog menija u igru ulazi za samo jednu sekundu (!) – ne stigne se čovjek ni pripremiti za igranje!

Tehnički je igra jako dobro potkovana. Igrao sam na običnoj PlayStation 5 konzoli u Performance modu i nije bilo niti jednog vidljivog usporavanja, sve je išlo glatko i brzinski. Mislim da je čak nadmašen Marvel’s Spider-Man 2 što se tiče brzine učitavanja. Nevjerojatno je da se iz glavnog menija u igru ulazi za samo jednu sekundu (!) – ne stigne se čovjek ni pripremiti za igranje! Nikakvih rušenja nisam imao, a tek je u rijetkim situacijama tijekom 40-satnog odigravanja došlo do nekih anomalija u fizici, što će do izlaska vjerojatno biti popravljeno.

KAMEHAMEHA ZAKLJUČAK

Death Stranding 2 mi je tijekom igranja ostavljao toplo-hladno dojam. U početku sam se pitao što se događa jer mi je igra bila dosadna. Tamo negdje oko trećeg sata netko je spomenuo autocestu i onda me uhvatilo. Kojima kaže da u ovom svijetu postoji sindrom ovisnosti o dostavljanju i mislim da sam ga usput opet pokupio. Zatim sam uvidio da mi igra uskraćuje izazovnost te mi je interes za igranjem potonuo. A onda nastupi tih zadnjih deset sati tijekom kojih je DS2 najbolji i najluđi. Sve zajedno je to neujednačeno iskustvo, ali na kraju ga vidim kao pozitivno.

Priča sa svojim manjkavostima svejedno nudi zanimljive komentare na nama aktualne teme. Ako ste fan Kojiminog rada još od 1998., upirat ćete prstom na TV kao DiCaprio u onom memeu ili poput Kapetana Amerike ponosno govoriti kako ste razumjeli tu referencu. Prezentaciji i tehnički gotovo da i nemam nekih prigovora, DS2 je po tome igra koja čvrsto stoji iza tražene cijene.

Ovaj je nastavak donio puno korisnih stvari i za gameplay. Nema sumnje da je dosta toga poboljšano i prošireno. Nažalost, ne mogu reći da mi je uz sav taj napredak dvojka bolja od prvog dijela. Originalni Death Stranding je bio igra u kojoj se sve uroti protiv tebe i tvoje dostave, avantura u kojoj se napatiš kao magare dok nešto postigneš. Bilo je živciranja s time, ali po tome je igra bila specifična. Žao mi je što je to u nastavku nestalo. Death Stranding 2 je onaj tip igre koja vam već u prvoj misiji da automatsku pušku i kaže: rešetaj ako hoćeš. Nekome će to možda biti dobra promjena, ali čisto sumnjam da su igrači kojima bi se to svidjelo uopće namjeravali igrati ovaj nastavak.

Ne znam kamo će i hoće li Death Stranding nastaviti nakon ovoga, samo se nadam da će eventualni treći dio označiti značajniju promjenu smjera. Volim ja tegliti materijale da bih izgradio cestovnu infrastrukturu, ali iskreno rečeno želim nešto više od toga. To što me igra i dalje zabavlja, unatoč svojim propustima, ne znači da je automatski bolja od svog prethodnika, kako bih očekivao.

Na kraju zato kategorija 80. Death Stranding 2 jest kvalitetna igra po većini mjerila. Samo nema ono što smo kod Kojiminih igara prije imali – značajan napredak sa svakim sljedećim nastavkom. Sjetite se koliko su različiti bili MGS 1, 2 i 3 u svoje doba – svaki je imao nešto novo po čemu je bio poseban. Death Stranding 2 je onaj tip nastavka kojim su riješeni prigovori na prvi dio, što je sa sobom donijelo neke nuspojave, a teško da će privući igrače koji nisu voljeli jedinicu. Vrijedan je igranja, samo ne očekujte da vam nadmaši prvi kontakt s originalom.