Detective Pikachu bila je prva avantura smještena u svijetu pokemona. Izašla je na 3DS-u još 2016. godine i jedna je od rijetkih igara iz Pokemon franšize koju sam preskočio. Još uvijek se ne sjećam iz kojeg razloga. No, sada se napokon ukazala prilika da isprobam njezin nastavak Detective Pikachu Returns.

Malo sam strahovao da ću biti bačen u vatru odmah s radnjom novog naslova, bez ikakvog konteksta iz prethodnika. Srećom, odmah me u startu dočekao šarmantni detektiv Pikachu i uz šalicu njegovog omiljenog kofeinskog napitka me uveo u priču prethodnika. Ukratko, naš žuti krznati prijatelj s detektivskom kapom u prošlom je dijelu izgubio pamćenje, ali i svog partnera Harry Goodmana. No kada izgubiš na jedan kraj, dobiješ na drugi, pa je naš Pikachu upoznao Harryjeva sina Tima s kojim može komunicirati. I kad kažem komunicirati, ne mislim na tipično gestikuliranje pokemona, nego naš detektiv Pikachu stvarno govori. Naravno, pričati može raditi samo s Timom i drugim pokemonima, dok ostalim ljudskim sugovornicima njegov govor zvuči tipično “pika pika” nabrajanje.

Returns se događa par mjeseci nagon incidenta s kemikalijom R koji je u originalu činio pokemone agresivnima. Navedeni incident zaustavio je naš detektivski dvojac, no u gradu Ryme ponovno dolazi do čudnog ponašanja pokemona iza kojeg ovaj put ne stoji navedena supstanca. U početku se istrage čine prilično nepovezanima, no negdje na polovici igre uhvatit ćete da su inicijalna krađa dragog kamena te čudni ljudi u bijelom samo mali dio problema koji vreba nad gradom.

U početku se istrage čine nepovezanima, no negdje na polovici igre sve se ipak posloži u intrigantnu cjelinu.

Kao i obično, suzdržat ću se bilo kakvih dodatnih otkrivanja priče, no moram napomenuti da se pripremite na prilično mračne motive za jednu Pokemon igru. Mučenje i otmica samo su neke od težih tema koje se provlače kroz istrage te donose dosta unikatan pogled na svijet pokemona. U konačnici, priča je zasigurno najbolji dio igre te me držala zaintrigiranim do samog kraja.

Gameplay se na žalost i nije baš iskazao. Nije naročito zabavan, a ni izazovan. Jasno mi je da ova igra gađa na što širi dobni raspon publike, ali bih radije onda da su ponudili neki sustav pomoći za mlađu ekipu. Ovako smo dobili super jednostavan gameplay koji se svodi na razgovore sa svim likovima, skupljanje dokaza i naposljetku otvaranje fascikla gdje dedukcijom treba “pogoditi” točan odgovor. Što ako krivo odgovorite? Ništa, možete isprobati drugi odgovor. Pogriješili ste i drugi? Nema problema, pokušajte s trećim!

Gameplay nije osobito zabavan, a ni izazovan.

Ono čime sam bio najviše frustriran jest potreba za skupljanjem baš svih dokaza, iako se odgovori i prije vide, praktički iz aviona. Morao sam trčati gore-dolje po mapi da skupim sve potrebno i da napokon mogu ponuditi odgovor na pitanje u fasciklu. Odgovor koji sam naslućivao prije deset minuta!

Da malo začine slučajeve, dodana je i mehanika upravljanja pokemona u svrhu dohvaćanja novih dokaza. Primjera radi, s Pikachuom sam mogao skočiti na Growlitheova leđa te uz pomoć njegovog savršenog njuha pratiti pokemone po mapi. Ove sekcije su direktno vezane uz pojedinačni slučaj i nije ih moguće stalno koristiti. Samim time, prilično je jasno da čim otkrijete novog pokemona kojeg možete upravljati, istog ćete iskoristiti za istraživanje baš tog slučaja.

Slična stvar je i sa sporednim misijama, koje su u jednakoj mjeri prilično jednostavne za riješiti i ne donose nikakvo uzbuđenje izuzev zabavnih interakcija s pokemonima. Kad malo bolje razmislim, upravo je razgovor Pikachua i drugih pokemona pravo osvježenje u igri. Nemamo toliko često priliku čuti razmišljanje pokemona izuzev Mystery Dungeon serijala pa me uvijek obraduje kada čujem različite karaktere, stilove govora i sl. Primjera radi, Passimian zvučati kao buntovni tinejdžer koji se samo želi glupirati, dok je skupina Lotada totalno u svojoj furki plesanja i zabave.

Što se tiče same grafike, nije to neko svjetsko čudo, pogotovo ako uzmete u obzir da je ovo prilično statična avantura bez ikakve borbe ili akcije. Gledajući malo slike originalnog Detective Pikachua s 3DS-a, jasna je razlika u sjenama i teksturama, no izvan toga nema nekog većeg napretka. Ne pomažu baš ni animacije ljudskih likova koji većinom imaju svega 3-4 ekspresije lica. Ono što podiže čitavu audio-vizualnu izvedbu je prilično dobro animiran Pikachu, kao i zabavna glasovna gluma istog. Ne pričamo o nekoj izvedbi za nagradu, ali u odnosu na ostatak igre gluma sigurno odskače.

Upravo su me ta karizmatičnost likova i intrigantna priča gurala dalje u prelasku Detective Pikachu Returns. Osim toga, prilično fino spojena priča prošarana mračnim elementima učinila je  ovo pokemon iskustvo svježim. I na moje čuđenje, igra je potrajala finih 15-ak sati iako nigdje nisam zastao tijekom prelaska. Iskreno, veći bi izazov bio pokušati zapeti na određenom dijelu jer vas igra doslovno vodi za ruku većinu vremena. Čim bih skupio sve dokaze, Pikachu bi to odmah i poviknuo, ako slučajno sami ne shvatite. I onda mi dođe da se zapitam: igram li ja ovu igru ili se zapravo detektiv Pikachu igra sa mnom dajući mi upute što trebam stisnuti.