HCL.HR

Recenzija

Doom Eternal

Poderi i rastrgaj

Hrvoje Smoljić

Pripremite se na recenziju s najviše ikad upotrebljenom riječi „nabrijano“. I prije nego što je izašao Doom 2016., a naročito nakon njega, svi znamo što očekivati od ove franšize – beskompromisno nasilje, hektolitre krvi i „gotta go fast“ brzinu kakve se ni Sonic ne bi posramio. Doom je baš kao i njegov protagonist, beskompromisan i potpuno apatičan na sve moderne senzibilnosti i pahuljice koje malo grublji ton glasa smatraju mikroagresijom. Upravo suprotno, franšiza u svakom smislu nastupa suptilno poput atomske bombe ravno u facu, a ni Doom Eternal nije ništa drugačiji. U skladu s tim, ako ste voljeli Doom 2016, Eternal nudi sve to, samo još veće, jače, i nabrijanije.

Šutljiv, nabrijan tip

Za početak – priča. Iako Doom nikad nije bio serijal koji se igra zbog priče, ona isto tako nikada nije bila u potpunosti odsutna već se uvelike odvijala u pozadini. U Doomu 2016 priča je uglavnom bila sramežljivo smještena na Marsu, a dobar smo dio objašnjenja dobivali isključivo u pisanom obliku. Zato je u Eternalu ID odlučio objeručke prihvatiti mitologiju serijala i prebaciti dio te pozadinske priče u prvi plan.

Rezultat toga je povećan broj animacija, relevantnih likova, ali i  raznolikih, zanimljivih lokacija koje Doom Slayer posjeti tijekom igre. Prezentacijom, ali i estetski me uvelike podsjetilo na Darksiders serijal gdje je svaki lik napravljen na način da izgleda i zvuči opako, a svaka lokacija ima neko epsko ime koje krije milijun godina misteriozne povijesti.

Doom Eternal objeručke prihvaća mitologiju franšize i djelomično je prenosi u prvi plan.

Ulozi su ovoga puta znatno viši jer su već na početku igre demoni uspješno izvršili invaziju zemlje. Doom Slayer chilla u svemirskoj postaji maštovitog imena Fortress of Doom koja služi kao HUB iz kojeg se teleportira uokolo po lokacijama iz vlastite prošlosti. Svaka misija u suštini predstavlja lov na ključne negativce ili predmete koji će mu pomoći da invaziji stane na kraj.

On je i dalje šutljiv i samozatajan, a igra odlično prodaje kult njegove opakosti kud god se okrenete. Uz činjenicu da za vrijeme kampanje lik bez pol pardona napravi neke uistinu impresivne stvari, svako toliko netko podsjeća da s njim nema šale. Trunka dodatne osobnosti mu je dana barem u pogledu malene sobice u Fortress of Doomu gdje saznajemo da i sam ljubi svoj lik i djelo, voli metal glazbu, oružja i oklope, igračke, a možda i kako je i sam gamer.

Doomguy je i dalje šutljiv, ali opak protagonist koji gazi sve i svakog tko mu stane na put.

Osobno mi je bilo iznenađujuće zanimljivo pratiti čitavu stvar, a razlog tomu je konačno konkretno zalaženje u podrijetlo Doomguya i mnogih, do sada velom tajni, obavijenih aspekata Doom univerzuma. Doduše, igra i dalje mnogo više toga nudi i objašnjava u zidovima teksta unutar menija, pa ako želite saznati više konkretnih informacija o Night Sentinel i Maykr frakcijama, čovječanstvu i demonima, morat ćete usporiti hipernabrijani gameplay i baciti se na čitanje. Koje nije nabrijano.

Ako ste sad ovo pročitali i nemate pojma o čemu pričam ili vas nije briga – ne brinite, Doom je još uvijek moguće doživjeti kao „bio jednom jedan opaki marinac koji je ubijao horde demona“ i dobro se zabaviti bez osjećaja kako ste nešto značajno propustili.

Nabrijan, psihotični tip

Bez obzira što mislili o pokušaju konkretnije priče u Doomu, nemojmo se zavaravati – ovdje ste zbog gameplaya. Iskreno, osobno nisam uopće vidio previše prostora za napredak formule viđene u Doomu 2016. koji je bio zaista odličan. Za potrebe recenzije nakratko sam uskočio natrag u tu igru te se podsjetio koliko je brza, napeta i dinamična. No, kada sam zaigrao Eternal, prethodnik mi se činio kao spora i predvidljiva mala beba.

Kao prvo, navedeno možemo zahvaliti maštovitije dizajniranim, vertikalnijim levelima i novim opcijama za kretanje istima. U tom pogledu, Doom Slayer se za Eternal bacio u trening raznolikih olimpijskih disciplina. Još uvijek poznaje kretanje isključivo brzinom sprinta Usaina Bolta na 100 metara istovremeno rušeći rekorde skoka u vis s dobro poznatim duplim skokom. No, njih pojačava dash mehanikom koju može koristiti i usred skoka, njihanjem po ručkama te penjanjem po određenim zidovima.

Leveli i arene su mnogo vertikalnije i prepune mogućnosti za kreativan pristup sukobima.

Nadalje, igra kombinira navedeno s predmetima koji obnavljaju korištenje dasha u zraku, platformama koje lansiraju igrača u zrak, ali kasnije i kukom s kojom se moguće lansirati prema neprijateljima. Osim što navedeno borbu začinjava i ubrzava do neslućenih razmjera, pruža i donekle mirnije, platfoming segmente. Ako vam se kosa naježi od pomisli platforminga iz prvog lica, ne brinite jer oni su ovdje linearni i jednostavni do te mjere ih se prolazi kao na autopilotu.

Kao drugo, takozvani agresivni menadžment resursa viđen u prethodniku je ovdje odnesen na novu razinu. O čemu pričam? Naime leveli Eternala su jako škrti kada su u pitanju resursi poput municije, zdravlja, oklopa i slično. Umjesto toga, ubijeni neprijatelji su, ovisno na koji ih se način ubije, njihov glavni izvor. U prijevodu, što ih se više i brže ubija, to ste duže živi i opremljeniji da ih još više i brže ubijate. Animirani glory kill za zdravlje i super snažni udarac, motorna pila za municiju, zapaljeni protivnici za oklop.

Preživjeti u Doomu znači stalno ići prema naprijed ubijajući što više demona, što je brže moguće.

Iako je zbog navedenog sustava moguće kritizirati moderni Doom jer je njime značajno ograničio način na koji mu se pristupa, toliko je zabavan i dobro uklopljen u samu priču i agresivnu prirodu igre da me nije nimalo smetao. Da pojasnim, Eternal zna biti teška igra u kojoj nije moguće odabrati jedno omiljeno oružje i koristeći ga preći igru.

Naprotiv, vjerojatno nije moguće proći ni njen prvi level, a uspjeh je zajamčen isključivo uz konstantno i često frenetično kretanje i ubijanje demona svakih nekoliko sekundi. Njih je ovdje znatno više i mnogo su raznovrsniji nego u prethodniku pa su dodatan poticaj za korištenje apsolutno svih oružja u arsenalu Doom Slayera.

Sva oružja u arsenalu su korisna na svoj način i iznimno zabavna za korištenje.

Arsenal doduše, uz par izuzetaka koje ću ostaviti vam na otkrivanje, nije doživio značajne promjene u odnosu na prethodnika. I dalje su tu iznimno zabavne sačmarica i njena super inačica, nabrijana jurišna puška, bacač raketa, plazma puška, motorna pila, granate, demonski samostrijel i majka svih pušaka – BFG.

Ono što im daje začin jest činjenica kako je Eternal jedna od onih igara čije nadogradnje imaju nadogradnje pa igra valjda do svoje polovice iskače s tutorial prozorima kako bi vam sve detaljno objasnila. Svaka puška ima dva moda pucanja od kojih svaki ima po tri ili četiri zasebne nadogradnje, moguće je nadograditi oklop Doom Slayera, otključati po dva seta dodanih perkova i slično.

Eternal je prepun skrivenih područja koja često skrivaju korisne nadogradnje.

Sve nadogradnje osim onih za puške treba pronaći po opcionalnim i skrivenim puteljcima unutar levela što je bio veseli poticaj za njihovo istraživanje. Doduše, isti nisu pretjerano skriveni pa sam uz brzinski prolazak kampanje uspio otključati gotovo sve osim i isključivo kolekcionarskih predmeta koji nemaju gameplay svrhu.

Sve u svemu, igra uz te kolekcionarske i kozmetičke predmete, uvrnute šifre, različite težine i master inačice levela poziva na vraćanje u igru i pruža dovoljno raznovrsnosti da vas zabavlja i nakon kampanje. Za njen je prelazak potrebno 10-15 sati što je po meni idealno vrijeme trajanja budući da njen nemilosrdan tempo može uzrokovati zamor i repetitvnost na duže staze.

Nažalost, serveri za multiplayer nisu bili osposobljeni prije izlaska igre pa isti ne utječe na konačnu ocjenu. Ono što je bilo moguće vidjeti definitivno se čini kao poboljšanje u odnosu na goli minimum Dooma 2016. Radi se o 2v1 multiplayeru gdje jedan igrač igra ulogu Doom Slayera sa svim pripadajućim sposobnostima i oružjima dok druga dva igrača kontroliraju jednog od nekoliko ponuđenih demona s različitim sposobnostima i mogućnošću prizivanja manjih demona u pomoć.

Točka usijanja

Igra je poprilično zahtjevna po pitanju minimalnog hardvera, a zahtjevi eksponencijalno rastu s povećanjem postavki, ali i težine na kojoj se igra iako je po pitanju čiste grafičke razlučivosti otprilike na razini prethodnika. Srećom, kada se pronađe optimalna kombinacija postavki za zadovoljavajuć framerate, igra ga dosta stabilno drži i u najvećem kaosu sa desetinama demona na ekranu odjednom.

Ono gdje je Eternal miljama daleko je u već spomenutom dizajnu i raznolikosti levela. Iako su arene u kojima se odvijaju borbe strukturalno slične, barem se odvijaju u vizualno raznolikim okolišima s nekim zaista impresivnim vizurama. Ponekad bude prava šteta što je tempo igre toliko kaotičan da bude zaista teško zastati i upiti svijet oko sebe.

Glazba je zaista odlična, ali i nabrijanija nego u prethodniku – ako je to uopće bilo moguće postići. Iako padne u pozadinu kad počnu letjeti glave, svaka sekunda predaha vraća je u prvi plan, pripremajući igrača na novu rundu sveopćeg kaosa.

Sve u svemu, Doom Eternal je i dalje jedinstvena i beskompromisna pucačina starog kova u modernom ruhu koju definitivno treba zaigrati. Ako ste frustirani jer ne možete ili nećete moći izaći iz kuće zbog koronavirusa, Doom je idealna, najjeftinija terapija koju si možete priuštiti.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.

Moderni FPS nije učinio ništa da otupi Doomovu oštricu u Eternalu koji sve žetone stavlja na neprestanu, nabrijanu, ali prije svega ekstremno zabavnu akciju.

88 Naša ocjena
  • strahovito brzo i zabavno napucavanje
  • arsenal naoružanja i broj nadogradnji
  • inteligentan sustav agresivnog menadžmenta resursa
  • zabavna i raznovrsna kampanja
  • platforming na autopilotu
  • pomalo repetitivno na duge staze
  • većina priče je i dalje u tekstualnom obliku

Hrvoje Smoljić

Strastveni igrač svega što je RPG. Kada se ne troši u nekom MMO-u, u konstantnoj je potrazi za novim gaming iskustvom koje će mu proždrijeti dušu.

Komentari (9)

  • XLBanana

    17.03.2020 - 15:47

    Nisam ne ocekivao manju ocenu.

  • Brajan D.

    17.03.2020 - 16:02

    A što se tiče boss battleova, ih sada ima više nego u prethodnik?

    • Hrvoje Smoljić

      @Brajan D., 17.03.2020 - 16:09

      Ne očekuj previše. Otprilike jednak broj kao prethodnik

  • KhorneFlake

    17.03.2020 - 16:39

    Brojim dane. Nadam se posle prve seanse da ću slijedeće na YT naći gamerip muzike, pošto, izgleda, album neće odmah izaći s igrom, šmrc.

    • zlakob

      @KhorneFlake, 17.03.2020 - 17:49

      također se to ceka 😀

  • kebbab

    17.03.2020 - 20:43

    Ajde sada za tri dana lupajte icjenu 1 😅

  • SanKa

    18.03.2020 - 14:22

    ajde super, strahovao sam malo…

  • Saren

    20.03.2020 - 12:59

    Evo, igram vec nekih 5 sati do sad. Igra je dobra i tko je volio Doom iz 2016 i ovaj ce mu sjest samo tako, sto se repetitivnosti tice malo jest prisutna, ali opet bar ne po meni toliko da kvari dojam igranja. Za ovaj nastavak nekakav mi je feeling da je sve brze i fluidnije nego sto je bilo u Doom 2016. Kretanje, napucavanje sve je barem meni bolje ovdje naspram jedinice. Neprijatelji su i dalje izazov (zavisi o tezini, ja igram na Ultra Violence) i znaju smradovi dobro te naprasiti ako nisi brz, doduse vise sam puta do sad umirao zbog blesavih precki (platforming) pa nisam doskocio na drugi kraj kako sam trebao, no opet u Eternalu je i platforming laksi, to sam posebno prezirao u jedinici. Stvarno nemam zamjerki novom Eternalu, kako sam rekao svatko tko je fan brzih pucacina i pogotovo Dooma iz 2016-te – ovo si morate nabaviti. Preporuke sta se mene tice.

  • Demon90

    @Tommy86, 17.03.2020 - 18:15

    Što je tu “unfair” pa recenzenti uvijek dobivaju igru unaprijed

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?