Kad sam davne 2017. prvi put zaigrao Escape From Tarkov, vidio sam sjajnu igru zatrpanu lošim sustavima i nepromišljenim mehanikama. Adrenalin u tom formatu napucavanja bio je fantastičan, ali gotovo sve ostalo mi je bilo krajnje odbojno. Bez obzira koliko sam ganjao druge extraction pucačine, nijedna nije mi nije uspjela nadmašiti iskustvo iz Tarkova.

S Marathonom je bilo drugačije. Ponovno sam osjetio to uzbuđenje, ali bez nepotrebnog čekanja i frustracija. Takva je, u suštini, cijela igra – uzima najbolje iz extraction pucačina, bez učestalih grešaka žanra. No, je li to dovoljno da privuče i one koji su do sad ignorirali tu vrstu igara?

Negdje u nebesima… oni čekaju

Originalni Marathon izašao je 1994. i bila je jedna od prvih igara u kojima se ciljalo mišem. Priča je bila luda i zbunjujuća avantura o svemirskom brodu UESC Marathonu i njegovom poremećenom AI-ju Durandalu. Ako je želite sami iskusiti, besplatna je na Steamu. Uglavnom, Marathon je oblikovao dizajn i mehanike svake naredne Bungie igre. Mnoge značajke, poput vizualnih elemenata, oružja i narativnih motiva, potječu upravo iz Marathona. Čak su i zadnje riječi u originalnoj trilogiji “You Are Destiny.” No, premda je ova nova igra nastavak, smještena je puno stoljeće nakon originala, tako da je veza s izvornikom minimalna.

Priča je u velikoj većini extraction pucačina zanemariva, no ovdje moram zaista pohvaliti Bungie. Svijet Marathona je čudan, fascinantan te prepun zanimljivih likova, s misterijem u središtu koji zaista budi znatiželju. Ništa od toga ne utječe previše na sam gameplay, no hodajući pustom kolonijom teško je ne primijetiti te čudne znakove. Gdje su nestali svi – bingo? Roboti i sintetički Runneri hodaju površinom, no nema pravih, rođenih ljudi. Nema ni trupala. Atmosfera je vrlo jeziva, a to pojačava napetost, pogotovo ako igrate sami.

Svijet Marathona je čudan, fascinantan te prepun zanimljivih likova, s misterijem u središtu koji zaista budi znatiželju.

Iako su svi likovi s kojima surađujete isključivo AI likovi, glasovna gluma je i dalje ljudska. To se itekako osjeti. Likovi imaju izražene osobnosti te nisam uopće imao potrebu preskakati dijalog. Ako želite saznati više, tu je i cijeli Codex sustav s hrpetinom pozadinske priče i raznih zanimljivosti oko svijeta koje se postepeno otključavaju. S obzirom na to da većina ovakvih igara ima priču tanju od zubnog konca, ovakav promišljen i interesantan narativ je pravo osvježenje.

Smrt je prvi korak

Marathon stalno tjera igrače u teške, ali uzbudljive situacije. Ključna značajka extraction pucačina, gubitak opreme pri smrti, ovdje je također prisutna. No, dok neke igre nude sigurne spremnike za čuvanje barem dijela opreme, Marathon vam ne daje ni to. Ako umrete, zaista izgubite sve što ste imali na sebi. Svaka misija je zato ekstremno napeta. Ako pronađete jako vrijedan predmet, ili uđete s najskupljom opremom, uvijek postoji sitna misao u glavi: što ako umrem?

No, isto vrijedi i za sve ostale. Možete umrijeti u prve dvije minute misije, ali isto tako možete ubiti iskusnog igrača i pokupiti mu svu opremu. Taj poznati “gear fear”, tj. strah od gubitka opreme nije prisutan u Marathonu. Čak i ako potrošite sve što ste zaradili, i dalje možete uzeti besplatnu opremu i imati šansu za pobjedu. Bungie je nekako uspio uhvatiti euforiju osvajanja dobre opreme bez agonije gubitka iste. Smrt je ovdje samo prilika za novi početak. Oprema koju imate nije istinski vaša, vi ju samo posuđujete. Tu leži prava čar Marathona. Bez obzira na to koliko puta umrem, i dalje ću ponovno uskočiti. Umiranje se ne kažnjava previše, pauze između mečeva su kratke, a pobjeda i dalje donosi veliko zadovoljstvo.

Umiranje se ne kažnjava previše, pauze između mečeva su kratke, a pobjeda i dalje donosi veliko zadovoljstvo.

Što se onda uopće smatra pobjedom u Marathonu? Možda je to pronalazak dobre opreme ili uspješno obavljen zadatak. Ponekad je to samo čisto preživljavanje. Zadaci tjeraju igrače na male, napete lokacije na mapama, a kada netko pozove ‘exfil’, on ostaje aktivan samo dok netko ne izađe, nakon čega se gasi. To znači da ne možete samo pričekati da netko izađe van i onda izaći nakon njega. Možete pokušati diplomatski pristup, no ovo nije Arc Raiders. U stotinu odigranih mečeva, samo sam četiri puta naišao na prijateljski nastrojenu osobu, a to je sve bilo na dan izlaska. Morate se boriti i morate riskirati opremu, što znači da je svaki meč maksimalno napet.

Ovakav zahtjevan i nemilosrdan karakter igre savršeno odgovara extraction pucačinama. No, takve igre nisu za svakoga. Početak igre je zato vrlo zahtjevan. Mnogi igrači će rano odustati i nikada neće doživjeti “klik” zbog kojega osjete privlačnost extraction žanra. Marathon nije za takve – ova igra je bez isprike namijenjena iskusnim extraction igračima koji su vidjeli potencijal žanra, ali znaju da nikad nije u potpunosti ostvaren. Zato mislim da će Marathon biti vrlo popularan unutar tog manjeg kruga igrača, ali nikad neće dosegnuti široku popularnost pucačina za mase. Mnogi smatraju kako je Marathon trebala biti isključivo PvE igra. Mislim da bi se i meni to više svidjelo, no takva kakva je, igra mi trenutno predstavlja najbolju zabavu extraction žanra.

Combat Evolved

Bungiejeve pucačine imaju određenu dozu ispoliranosti koja se osjeti u svakom aspektu korištenja oružja. Zvuk, animacije i same mehanike trzanja stvaraju osjećaj koji je točno onakav kakav treba biti. Pomicanje kamere nakon pucanja iz sačmarice, gromoviti zvuk snajpera, animacija punjenja pištolja, sve doprinosi tom nekom udobnom osjećaju. Čim sam prvi put ispalio hitac u Marathonu, osjećao sam se kao da znam što radim.

Kad su neprijatelji sami, čak će i bježati od vas.

Slična je situacija i s PvE protivnicima u obliku UESC robota. Umjetna inteligencija je prilično impresivna. Roboti sa štitovima će sporo hodati prema vama dok vam drugi roboti prilaze s boka, snajperi će ostati iza i otežati kretanje, a nevidljivi neprijatelji će vam kompletno zagorčati život. Kad su neprijatelji sami, čak će i bježati od vas. Iskreno, borba protiv PvE-ja me najviše podsjetila na prvu Halo igru, primarno zbog tih interesantnih ponašanja neprijatelja.

No, PvP segment je potpuno drugačija zvijer. Vrijeme do smrti je jako malo, što znači da je šansa za preživljavanje minijaturna ako vas netko iznenadi izvan zaklona, čak i s naprednim štitovima. Borbu protiv drugih igrača najbolje bih opisao kao kratke trenutke intenzivnog nasilja, isprekidane dugim tišinama i napetim iščekivanjem sljedećeg pojavljivanja protivnika.

Borbu protiv drugih igrača najbolje bih opisao kao kratke trenutke intenzivnog nasilja, isprekidane dugim tišinama i napetim iščekivanjem sljedećeg pojavljivanja protivnika.

Ovako brzo vrijeme do smrti može izazvati probleme s desinkronizacijom, no serveri rade na 60 Hz, tako da su takve situacije vrlo rijetke i nikad nisam imao osjećaj da me netko pogodio iza zaklona. Nekima neće odgovarati ovako brz TTK, ali su borbe radi toga puno eksplozivnije, a cijela igra napetija. Znate da vas netko može odmah skinuti ako ste izvan zaklona, pa uvijek morate biti na oprezu.

Za sada su dostupne tri mape, a uskoro dolazi i četvrta. Nije to neki impresivan broj, no svaka lokacija drastično mijenja doživljaj. Početna mapa Perimeter je mala i nosi čestu akciju. Dire Marsh ima puno otvorenih linija pogleda, tako da je sve sporije, ali i napetije. Posebno moram pohvaliti Outpost kao složeni, vertikalni labirint prepun neprijatelja koji će testirati vašu navigaciju i sposobnost preživljavanja. Kao da to nije dovoljno loše, svakih nekoliko minuta počinje padati vatra s neba.

Marathon se primarno može igrati solo ili u troje. Ako igrate u paru, morat ćete ili uzeti jednog nasumičnog igrača ili se suočiti s timovima od tri igrača. Trenutno se testira duo mod i nije mi jasno zašto on nije bio dostupan od početka.

Igranje s punim timom u troje je esencija Marathona.

Igranje s punim timom u troje je esencija Marathona. Ako zapucate na PvE protivnike, očekujte da će vam netko prići i eliminirati vas. Nema previše trenutaka tihe napetosti, već ćete većinu vremena biti u otvorenoj borbi. Samostalno igranje je kompletno drugačija stvar. Marathon je solo nešto nalik hororu preživljavanja. Šuljanje je glavna metoda uspjeha, a zato nikad ne znate kad će vam netko iskočiti. Patrole UESC robota pretvaraju se u pravu prijetnju kad ste sami, a dobre taktike su nužne za pobjedu. Pomalo iznenađujuće i meni samome, u Marathonu preferiram solo igru. Iskustvo je puno zanimljivije, dinamičnije i napetije.

Šest je igrivih likova, tzv. Runnera. Svaki od njih ima posebne vještine i taktičke sposobnosti koje mogu promijeniti tijek borbe ako se dobro iskoriste. Svi su korisni na svoj način, a kada dobro sastavite tim, možete biti gotovo nezaustavljivi. Posebno je koristan Thief koji dronom može krasti opremu drugih igrača, direktno iz njihovih ruksaka. Postoji i dodatan Runner, zvan Rook. Ako ga odaberete, nećete moći raditi zadatke i prisiljeni ste ući solo u mečeve protiv timova od tri igrača. Rook primarno služi za skupljanje opreme i dodaje dinamiku mečevima. Ipak, Rookovi tek kasnije ulaze u mečeve, pa čak i ako jedan tim uništi sve ostale i dalje ih Rook može srediti.

Bijegom do bogatstva

Glavni sustav napredovanja u igri ide kroz frakcije. Dostupno je šest različitih korporacija i svaka od vas nešto traži. Rješavanjem zadataka podižete reputaciju i otključavate novu opremu, ali i pasivna poboljšanja poput bržeg trčanja, otpornosti na statusne efekte, itd. Možda se ovo čini nebalansirano, i mrvicu jest, ali na kraju dana, metak u glavu je i dalje metak u glavu – trčali vi brzo ili ne. U Marathonu, za razliku od Tarkova, i novi igrač ima šansu pobijediti iskusnog, ako je dovoljno sposoban. Razlika između najboljih i najgorih štitova je samo par metaka, što u većini slučajeva nije dovoljno da preokrene borbu.

Zadaci koje dobivate od korporacija će vas često tjerati da idete na prometna mjesta ili da trčite nekoliko puta preko cijele mape. Kako drugi igrači obavljaju iste zadatke, PvP sukob je neizbježan. Konstantno ste stavljeni u neugodne situacije i morate izaći iz zone komfora kako biste uspješno riješili zadatke, ali nagrade su itekako vrijedne truda i patnje.

Konstantno ste stavljeni u neugodne situacije i morate izaći iz zone komfora kako biste uspješno riješili zadatke.

Jedini problem s tim nagradama je što sam ih zapravo dobivao previše, pa sam morao prodati hrpu stvari, a sama prodaja je užasno spora. Za svaki predmet ili stog istih predmeta mora se držati gumb dok se ne proda. Možda ovo zvuči kao cjepidlačenje, no kada morate prodati stotinu predmeta kako biste očistili trezor, to se čini kao izgubljeno vrijeme.

Kako igrači napreduju, tako se i mijenja cijeli ekosustav igre. Prvih par dana svi imaju jeftinu opremu, ali već sad viđam puno bolje stvari na Runnerima. Extraction igre su jednostavno takve. Zato će Marathon svaka tri mjeseca kompletno resetirati sve sustave progresije. Jedino što će ostati jesu kozmetički predmeti. Smatram kako će ovo vjerojatno odbiti dobar dio igrača. No, danas su sustavi progresije u multiplayer igrama neophodni. Ezoterični koncepti poput igranja radi zabave su naizgled isparili, a kompletan reset progresije znači da ništa nije trajno.

Marathon će svaka tri mjeseca kompletno resetirati sve sustave progresije, što će vjerojatno odbiti dobar dio igrača.

Naravno, Marathon je live service igra, što znači da će svako resetiranje biti drugačije, a već dobivamo novu mapu i Ranked mod, samo dva tjedna nakon izlaska. Teško je reći hoće li igra opstati nakon nekoliko resetiranja, ali mogu reći da sam unio tridesetak sati u igru i samo sam jednu od šest frakcija doveo do maksimalne reputacije. Ako se želite posvetiti Marathonu na duže staze, imate sasvim dovoljno razloga da se dugo zadržite uz tu igru.

Grafika 29. stoljeća

Marathon se itekako ističe svojim vizualnim stilom. Umjetnički smjer igre kombinira kričave boje, jednostavnu arhitekturu i ogromne natpise, stvarajući futurističku estetiku 29. stoljeća. Iako je bilo nesporazuma oko plagiranja, situacija je riješena, a umjetnica koja je prvotno kreirala neke dizajne ima službenu zaslugu kao savjetnica za vizualni dizajn.

Umjetnički smjer igre kombinira kričave boje, jednostavnu arhitekturu i ogromne natpise, stvarajući futurističku estetiku 29. stoljeća.

Pažnja prema detaljima je također impresivna. Srušeni Runneri ostavljaju tragove krvi, a krv pluta na vodi. Vegetacija je kompletno interaktivna, tako da ako vidite kako se trava sumnjivo pomiče, što znači da se tamo skriva nevidljivi neprijatelj. Isto tako, trupla Runnera se degradiraju. Naletite li na svježi leš, to znači da niste sami.

U igri nije prisutan nikakav raytracing sustav, tako da su stvari poput refleksija dosta jednostavne, ali zato su i performanse jako dobre. Framerate je dosljedan, visok i nisam doživio gotovo nikakve tehničke probleme.

Korisničko sučelje kombinira mnoštvo boja, serifne i sans-serifne fontove te razne grafičke elemente. Na prvu izgleda kao da je sve nasumično pobacano, ali to nekako odgovara samom vizualnom stilu. Trebat će vam nekoliko sati da pohvatate sučelje, ali zapravo je jednostavnije nego što na prvi pogled djeluje.

Zvučni efekti su odlični, no puno je bitnija sama funkcionalnost zvuka, pogotovo u ovakvoj igri gdje svaki potez može dovesti do smrti ili pobjede. Pucnjevi se čuju preko pola mape, a neprijatelji se jako precizno mogu locirati slušanjem koraka. U situacijama gdje sam imao osjećaj da me netko prati, dovoljno je bilo stati i poslušati kako bi stekao prednost nad neprijateljem.

Maratonci trče počasni krug

Rijetko kad dođe jedna igra koja vas samo “zgrabi”. Marathon mi je jedna od tih igara. Taj adrenalin radi gubitka opreme i euforija radi pronalaske rijetkih predmeta su glavni razlog zašto je ovaj žanr i dalje relevantan. No, smrt u Marathonu nekako uspijeva biti samo mala prepreka.  Čak i kad sam neprestano umirao, jedina želja mi je bila ponovno uskočiti i nabaviti nešto dobro. Ili barem pokušati.

Teško je odmah procijeniti završnu kvalitetu live service igre, no Marathon je do sada imao jako dobar start. Unutar dva tjedna smo dobili dvije zakrpe, što pokazuje za developeri slušaju i sposobni su brzo raditi promjene, a sama jezgra igre je vrlo jaka. Svaki aspekt igre dizajniran je da igrači budu u neugodnim, ali i zanimljivim situacijama. Sam osjećaj napucavanja je među najboljima u žanru, a neprijatelji i vještine igrača su pametno dizajnirane tako da borba bude nepredvidiva i dinamična. Progresija je dobro izbalansirana i nagrađuje igrače bez da ih čini premoćnima. Audiovizualna prezentacija je sjajna, umjetnički stil fascinantan, a svijet i likovi jako zanimljivi, iako će velik dio igrača ignorirati takve stvari. Uz hrpu questova i izazova, 40 € je prikladna cijena za ovakvu igru.

Međutim, extraction pucačine pripadaju vrlo uskoj niši. Ova igra nije namijenjena ležernim igračima, već jednoj maloj, okorjeloj podskupini FPS obožavatelja. Dobar dio obožavatelja Bungiejevih igara neće ni dotaknuti Marathon zbog PvP elemenata, a sam prag ulaza u igru je visok. Sumnjam da će ova igra ikada imati široki krug publike i stotine tisuća aktivnih igrača. Kao i sa svim live service igrama, teško je prognozirati kakav će tijek igra imati. Tko zna – možda će za dvije godine Marathon biti neigriv, a traženje meča će trajati 15 minuta. No, u ovoj recenziji ne predviđamo budućnost, nego prenosimo dojmove iz sadašnjosti. A u ovom trenutku Marathon je jedna od najboljih extraction pucačina koje može zaigrati.