Smatrate li pretjeranu akcijsku dramatičnost nepotrebnom i nepoželjnom u ratnim igrama, pogotovo onima koje prepričavaju događaje iz stvarnih ratova, imam nešto za vas. Men of War 2 je ratna strategija koja je iznimno fokusirana na gameplay, nešto što bi Arma serijal bio u usporedbi s Call of Dutyjem. Nastavak je to igre iz 2009. po svom nazivu, no prethodnik je bio svojevrsni spin-off ranijih igara ukrajinskog studija Best Way. Krasi ga mogućnost igranja s tri frakcije: američkom, sovjetskom i njemačkom na europskim frontama.

Riječ je o strategiji u kojoj nemate klasični sustav izgradnje baza iz kojih onda štancate svoj vojsku, nego pojačanja dovodite isključivo ako je to u tom trenutku moguće. Vaše jedinice su podijeljene u tri ešalona iliti postrojenja, gdje prvo postrojenje predstavlja osnovne jedinice, a svako iduće sve specijalnije vojnike ili vozila.

Kažem da je igra iznimno fokusirana na gameplay i radi primjera koje ću uskoro navesti, ali i zbog toga što se iskreno nadam da su developeri na to ciljali. Odmah da u startu komentiram kampanje, kojih ima tri s po nekih 6-8 misija i nisu baš za pamćenje. Filmski režiranih scena nema, postoje samo dijalozi pojedinih likova na početcima misija i ponekad tijekom istih, a glasovna gluma je u pojedinim slučajevima pristojna, dok u drugim totalno apsurdna. To najviše vrijedi za sovjetsku kampanju.

Režiranih scena nema, postoje samo dijalozi pojedinih likova na početcima misija i ponekad tijekom istih.

Što se toga tiče, pohvalio bih činjenicu da izvan skriptiranih dijaloga vojnici razgovaraju ruski, odnosno njemački prilikom reagiranja na vaše zapovjedi ili čisto deranjem na bojištu. To je, međutim, primjer fokusa na autentičnost i nešto što vrijedi pohvaliti. Lijepo je vidjeti sve te različite vrste pješadije i tenkova, odnosno vozila. Odore, zastave, oružja, tenkovi, sve što čini jednu igru smještenu u Drugi svjetski rat je tu. No, odore i zastave nisu ono što čini igru zabavnom… što još imaš?

Zgodno mi je bilo vidjeti da je takozvani fog of war dosta suptilan, a ponekad ga čak u potpunosti nema. Dakle, imate ogromne mape prošarane neprijateljskim, vašim ili savezničkim jedinicama, i vidite kilometrima daleko. Da se razumijemo, nemam ništa protiv te “magle bojišta” jer naglašava da ne možete znati što se odvija na nekom dijelu bojišta ako nemate nikoga tamo. Ipak, ovo ne smanjuje mogućnost neprijatelja da se sakrije u grmlje. On je tu, sakriven i možete ga “škicnuti”, samo neće biti crvene ikonice iznad njegove glave da ga oda. U pojedinim bitkama na velikim livadama ili plažama Normandije ta vidljivost definitivno pridodaje grandioznosti povijesnih bitki.

Kako sam maloprije spomenuo da je kampanja nezanimljiva, moram naglasiti da povijesne bitke spašavaju situaciju što se single-player dijela tiče. Misije su to u kojima se ni ne pokušava stvoriti neka priča, dijalozi i karakterizacija likova, nego je upravo naglasak na tim velikim bojištima gdje nastojite poraziti protivnika.

Umjetna inteligencija u ovoj je igri… zanimljiva, da se tako izrazim. Na trenutke je dosta čudna, recimo prilikom pathfindinga, odnosno odlučivanja kojim putem će likovi doći do željene lokacije. To je pogotovo evidentno kod tenkova koji će ponekad jednostavno proći kroz kućicu (i razbiti ju) umjesto da ju zaobiđu. Ne mora to biti kućica, nastradat će i drvo, mačka i zaklon koji je vašim vojnicima život značio… To je doduše prilika da vidite detaljnu destrukciju objekata, koje su kao i eksplozije, iako ponekad pretjerane, oku ugodne.

Umjetna inteligencija je na trenutke je dosta čudna, recimo prilikom pathfindinga.

Vaši vojnici će prilikom borbe često sami odlučiti da je po njihov život dobro da legnu na pod, ili neprijatelju ćušnu granatu, a kad nitko ne gleda, malo se i zakrpaju. Sve te naredbe možete dati i sami jer dno ekrana je krcato sitnim ikonicama raznih naredbi. Čučni, lezi, daj pet… sve. Čak im možete reći da pospreme oružje iz nekog razloga. Vašoj četi možete narediti u kojoj formaciji da hodaju, gdje da iskopaju rov, tenkovskoj posadi zabraniti da izviruje van tenka itd. Zanimljiva fora, koja doduše nije novitet u serijalu, je da možete preuzeti direktnu kontrolu nad svojim jedinicama, na primjer tenk kontrolirati sa WASD tipkama i pucati lijevom tipkom miša.

U single-player dijelu igre postoji pet razina težine pa izazovnosti ne fali, odnosno pristupačnosti novim i/ili mlađim igračima. I na normal težini zna biti poteško pa vam savjetujem da se ne zalijećete ako ste novi u žanru. Što se tiče multiplayera, postoje tri glavna moda: Battalions (PvE i PvP), klasični PvP mečevi i Combined Arms. Nema neke posebne razlike među njima, jer u svakom je riječ o osvajanju zastava, odnosno posebnih točaka na bojištu, čijim osvajanjem i njihovim držanjem dobivate bodove. Glavne su razlike u tome što u pojedinim modovima imate sustav ešalona kao u kampanji dok u drugima su vam odriješene ruke te igrate li protiv stvarnog igrača ili s njim protiv računalnog protivnika, uz naravno i veličinu konflikata (1×1, 2×2…).

U single-player dijelu igre postoji pet razina težine pa izazovnosti ne nedostaje.

Grafički Men of War 2 ne izgleda očaravajuće. Možda je to najprimjetnije na modelima pješadije, dok vozila izgledaju pristojno. Tehnički stabilna i generalno se čini kao gotov proizvod, što eto u današnje vrijeme valja istaknuti. Pohvalio bih i fiziku u igri, objekti se lijepo urušavaju, a teren “pamti” svoje rane.

U konačnici, Men of War 2 je nastavak koji dostavlja ono što se od njega i očekivalo. Fizika destrukcije, ogromna i pregledna bojišta, loša glasovna gluma… i nadasve temeljit gameplay u kojem možete zapovjediti vojniku kojom rukom da se počeše. Multiplayer donosi dosta sadržaja, a single-player se dio najbolje dokazuje u povijesnim bitkama. Glavnoj kampanji ipak fali malo američke drame i strastvenog vikanja.