Krv, metci i banane – podnaslov je to koji sasvim pošteno opisuje My Friend Pedro. Ako vam to išta znači, ovaj neozbiljni hibrid twin stick pucačine i platformera najlakše bih opisao spojem Hotline Miamija i Max Paynea. Ako ste tu dvojicu ikada imali prilike zaigrati, onda vjerojatno znate i da se radi o odličnim igrama. No znači li to nužno da je i Pedro automatski odličan? Naravno da ne, ako ćemo biti realni. Premda je My Friend Pedro ograničen u svoje dvije i pol dimenzije, “slow motion” akrobacije i dalje imaju potencijala biti dobra zabava. Nekih pola sata do sat vremena.

U centru pozornosti ovdje je zapravo govoreća banana imena Pedro koju naš bezimeni lik iz nekog razloga zamišlja. Ona nas ujedno i vodi kroz ludi pothvat koji se većinom sastoji od pucnjave sa stilom, a svi vrijedni trenutci zabilježeni su s kojekakvim grimasama te lude banane koje izvodi svakim ulaskom u kadar. U sličnom konceptu kao ranije spomenuti Hotline Miami, i ovdje je sugerirano da čitave levele prođemo u jednom žestokom combou.

Da takvo što izvedemo ponuđene su nam i razne mogućnosti poput usporavanja vremena, kotrljanja u obliku loptice, izbjegavanja nadolazećih metaka piruetom kao neki zvrk, i možda ono najbitnije – mogućnost da istovremeno pucamo u dva različita pravca. Tu su još nabacani i neki rekviziti poput noževa, stolova, lopta, skateboarda, bačvi i eksplozivnih kanistera koji se mogu iskoristiti kada ste puni inspiracije.

Nije lako pronaći trenutak inspiracije kad ne znate što se sve zbiva.

Nažalost, ti trenutci inspiracije su mi tu bili iznimno rijetki slučajevi jer bih s kontrolama često ostao zbunjen. S toliko tipki koje treba paralelno pritiskati i tempirati, te alata koje u frakciji sekunde moram žonglirati, često bih se našao s prstima u čvoru, a uz to bih na mogućnost izbjegavanja metaka potpuno i zaboravio. To mi je naravno utjecalo na manjak zabave, jer je Pedro bio dobar tek i samo onda kada bi sve krenulo po mojem.

S obzirom na to da se radi o kombinaciji dva žanra, onog koji se prvenstveno igra s gljivama, te drugog u kojem se većinom samo skače, nije lako steći osjećaj za to gdje i kada bi se vaši prsti trebali nalaziti na kontroleru, a igrati bez njega je pak nešto na što ne želim ni pomišljati. Iako je riječ o konceptualno veoma izravnoj igri, na trenutke čak i to zna biti previše. Još uvijek se trudim shvatiti zašto je to tako ispalo, ali prilično sam siguran da to nije poželjno.

Tek kada mi je ta koordinacija legla kroz prelazak nekoliko levela mogu reći da stvar postane solidno zabavna, ali tu se sada već igra i bližila kraju. Levela zapravo ima dosta, štoviše čak 40, ali su u prosjeku veoma kratki. Vidite, svaki se da završiti u roku od dvije do pet minuta zbog čega sve to zajedno i ne traje baš dugo.

My Friend Pedro mi nije nudio nikakve očite razloge zbog kojih bih se ja odlučio i barem pomisliti na ulaganje truda u igru. Sama priča je toliko površna i u banani da mi ju se ne isplati ni spominjati, a time me ni u jednom trenutku nije uspio zainteresirati za to što će se sljedeće dogoditi ili gdje ću sad pak završiti.

Sama priča je toliko površna i u banani da mi ju se ne isplati ni spominjati.

Većina situacija u kojima se ovdje nalazite zapravo donekle nalikuju svojevrsnim zagonetkama. Na primjer, znate da vas u sobi čekaju dva naoružana huligana. Možete se zaletjeti unutra, prevrnuti stol i igrati kukavice. Ili možete usporiti vrijeme, baciti tavu da leti zrakom i od nje raditi odbijance koji uvijek znaju kamo zalutati. Ipak, mene izravan pristup u kojem pucam prvo i razmišljam kasnije od samog početka pa skroz do kraja nikada nije izdao.

Osim naravno, što bi kasnije dobio lošiji rejting. Tu mi negdje zapravo leži i glavni problem. Za razliku od npr. Hotline Miamija u kojem možete otključati nagrade u obliku maski koje vam modificiraju način pristupa, u Pedru ne dobivamo baš ništa. Cijeli sustav ocjenjivanja performansi tu je jedino da se natječete s drugim bolesnicima na internetu, a svatko zdrav bi trebao znati da to ima veoma malo smisla kad su rekordne tablice pune varalica.

Kada bi dostizanje određenog rejtinga donosilo neko novo oružje ili u najmanju ruku barem otključavalo sljedeću lokaciju, vjerojatno bi me i potaknuo da mu pristupim s malo više pažnje. Ovako je sve nekako bilo… nebitno. Mislim, Pedro je i dalje pošten frend za imati. Tko ne bi volio imati govoreću bananu koja leti? Nije sramežljiv osigurati nam mogućnost da, ako treba, većinu vremena provedemo igrajući ga usporeno, jer zna da mu je taj dio najbolje prošao za rukom. Ima tu nečega čarobnog dok u “slow motionu” prolazite cijeli nivo, skačući kroz piruete sa zida na zid dok metci lete točno tamo gdje trebaju.

Ali, ta mi je zabava bila tek prolazna. I bome je brzo proletjela. U drugoj polovici Pedro kao da pak zaboravlja što ga čini zabavnim jer platformerske segmente počne gurati ispred napucavanja. Izbjegavanje mina i lasera dok sam skakao po letećim kockama me naglo izbilo iz doživljaja holidvuskog “gun-fua” kada mi je sinulo da je stvar već odavno prešla u dosadno i repetitivno. A tu je još bila i ta prokleta kanalizacija koju iz nekog razloga svaka igra mora imati. I Pedro je to dobro znao, njemu je bilo smiješno. Meni nije bilo.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.