Recenziranje igara čini se kao zabavan hobi. Dobiješ igru, prijeđeš ju i onda opališ po parsto slova po tipkovnici. Zaokružiš sve ocjenom, izraziš svoj konačni sud i… onda više tu igru ni ne pogledaš. Jer dolazi nova stvar za recenzirati. Stižu nove gameplay sekcije, novi bugovi koje developeri obećavaju ispraviti čim prije… Ponekad se zapitaš bi li više uživao da nije sve kao po traci… A onda, s vremena na vrijeme, pod ruke dođe igra kao što je Neva.

Igra je to koja pokušava mrvicu nadići standardnu kategorizaciju, ubaciti nešto umjetničkih nota te samim time baca izazov na mene kao “sudca”. Ako je ova igra odlučila izaći izvan okvira standardnih igara, jesam li i ja kao recenzent dužan izaći izvan normaliziranih okvira pisanja recenzije? Neki bi rekli da ne treba – ubaci je u košaru sa svime ostalim. No, ja sam odlučio ipak ići ovaj put drugačije. Neva, tebi u čast, ovu recenziju pišem kao putopis iz nepoznatog svijeta iz perspektive Albe, naše glavne junakinje koju upravljam.

UVOD

Pratim let ptice iznad prekrasnog krajolika. Sve izgleda tako spokojno i mirno. Kao da je cijeli svijet pod njenim krilima. No, atmosfera se odjednom mijenja. Sve postaje tamnije, a ptica počinje padati. Velikom se brzinom strmoglavila do obližnjeg brežuljka pa s Nevom i njenom majkom krećem do tog mjesta. E da, ovo su moje dvije družice u ovoj pustolovini, Neva i njena majka. Ne znam ime majke, no mi Neva savršeno pristaje kao ime male vučice s magičnim moćima.

Dok gledam jadnu pticu koja je očigledno izgubila borbu s ovim svijetom, odjednom vidim kišu ptica koje padaju s neba. A nakon toga dolaze mračna stvorenja. Ni ona nemaju neki naziv, pa ih jednostavno zovem Odbačeni. Odbačeni su crne boje, kao od nafte kreirani, bez nekih načina komunikacije. Gramzljivo napadaju sve što je živo i asimiliraju ih u svoj otužni mali crni svijet. Nevina majka odmah kreće u napad, no sila Odbačenih je prevelika. Pokušavam ih i ja zaustaviti, bezuspješno, moj mač jednostavno biva uništen. Da spasi svoje mladunče, majka se žrtvuje i odbija sve Odbačene.

Jadna Neva pokušava svojom njuškom probuditi majku, no ja dobro znam da ništa od toga. Znam da moramo nastaviti dalje. Dajem posljednji zagrljaj majci, znajući da sad ja moram pripremiti Nevu za ovaj svijet i sve što dolazi s njim. I tako krećemo u našu avanturu.

LJETO

Jednako kao i Nevi, ovaj mi je magični svijet potpuno novi. No, brzo hvatam neke osnovne konce. Učim obični skok, dupli skok te izmicanje. Pa i osnovne udarce mačem. Neprijatelji su u startu prilično jednodimenzionalni, kreću prema meni pravocrtno i lako ih je zaustaviti. Ako i slučajno izgubim neki od tri cvijeta zdravlja, lako ih napunim udaranjem protivnika ili regeneracijom na magičnim mjestima.

Ni skakanje mi nije posebno izazovno u startu, više kao da je ovaj svijet bio spreman da me nauči osnovama kretanja. Ipak, izgleda da Neva ima problema i s tim osnovnim akcijama. Pri prvom pokušaju većeg preskoka između platformi, pada dolje. Dolazim do Neve, uz jednu tipku je tješim te svojim primjerom pokazujem da pokuša ponovno. Neva dolazi do litice, oklijeva, no na moj povik dobiva hrabrosti te uspješno savladava prepreku.

Puno je ovakvih trenutaka kojima pratim rast i razvoj vučice Neve. Usput također vidim i dosta neforsiranih interakcija. Bilo da se Neva igra sa životinjama koje srećemo po putu, njuši novo cvijeće ili se brčka u vodi. Meni je to sve simpatično jer ipak je to još mali vuk koji se tek upoznaje s čarima ovog svijeta.

Prolazimo kroz prvu šumu, pada noć. Skokovi više nisu toliko lagani, neprijatelja je sve više, a krenula je i prva potjera. Neće mi ovo biti zadnja, vjerujem, no svaka je izazovna na svoj način. Bilo da bježimo od ogromne količine Odbačenih, od propadajućih platformi ili životinja čija su tijela preuzele mračne sile.

Tijekom noći pronalazim i prve zagonetke vezane uz Toteme. Mozgalice nisu nemoguće kompleksne, već dovoljno izazovne da dobijete osjećaj uspjeha. Naravno, što više hodam ovim svijetom, zagonetke postaju kompleksnije, ali vjerujem da bi bile pristupačne i manje vještima. Isto ne mogu reći i za borbu.  Borba je s vremenom postajala izazovnija i nije lako opraštala greške. Srećom, ovaj svijet nudi dvije težine. A s vremenom i Neva nauči neke napade kako odrasta, te su oni krucijalni u nekim boss bitkama.

JESEN

Kako ulazim u jesen, tako vidim kako je i Neva porasla. Ne samo da je viša, nego se i svojim ponašanjem izmijenila. Puno je odvažnija, nekada možda malo i previše, no prepisujem to njenim tinejdžerskim danima. Kako je jesen prošarala svijet, vrijeme je da vam ispričam i o prekrasnim krajolicima kojima smo hodali.

Sve je izgledalo poput pomno osmišljenog umjetničkog filma. Svaka scena smisleno približava ili udaljava kameru da naglasi određenu sekciju. Prednji i stražnji elementi po mapi daju dubinu ovom 2D svijetu. Svaki dio puta prožet je određenim bojama koje su savršeno ukomponirane s elementima magle, tame ili refleksije vode. Pokušajte uhvatiti lošu sliku tijekom putovanja ovim svijetom. Meni iskreno nije uspjelo. Svaki kadar je izgledao kao unikatno umjetničko djelo.

Slična stvar je i s glazbom. Ptice cvrkuću u ritmu pjesme, ali samo na dijelovima gdje ih vidiš. Kada produžite do močvare, glazba će i dalje svirati, no ovaj put uz savršeno ukomponiran žablji kreket. I unatoč svim bojama, prekrasnim animacija i glazbi, tijekom cijelog svog puta nismo vidjeli nikakva usporavanja. Čak ni na vremešnom hardveru Nintendo Switcha.

ZIMA

Kako ulazim u zimu, Neva je već sada velika vučica te me nosi na svojim leđima kroz snježno okovani svijet. Događanja u ovom dijelu postaju posebno intrigantni, no to je priča za vaš vlastiti putopis. No ne brinite, neću vam zaboraviti spomenuti svoju očaranost narativnim dijelom. Nijednog trenutka ova naša avantura nije pokušala biti snobovska i zamršena, nego je prilično laka za pratiti. I kao takva je donijela neke prekrasne poruke o odrastanju, prolaznosti života i očuvanju onoga što nas okružuje.

Najbitnije za spomenuti – Neva ne posjeduje retka teksta izvan uputa za korištenje novih napada. Čitava priča ispričana je kroz radnju, a ne kroz dijaloge. Jedino se povremeni uzvik “Neva!” prolomio kroz krajolik da označi neku bitnu situaciju, dozove krznatu prijateljicu ili upozori na opasnost.

PROLJEĆE

I na kraju sam došao do proljeća. Putovanje je bilo prekrasno, no sada kada gledam unatrag, i vrlo kratko. Trajalo je otprilike pet sati, uz povremena lutanja u potrazi za skrivenim cvjetovima te divljenju viđenome. Istina, nema to istu cijenu kao neka druga iskustva, no svejedno osjećam kao da nam je nezaboravno izmaknulo za par dodatnih sati. Postoji par skrivenih područja, no izvan toga nedovoljno da se sve poželi ponoviti još jednom.

Tako ću s prvim virtualnim cvjetovima i završiti svoj putopis. Iako je ovaj put bio kraći od očekivanog, moram priznati da je pred mene stavio neke vrlo prekrasne krajeve i magične trenutke kojih ću se uvijek rado sjetiti. Ovaj putopis je moja ostavština vama, u nadi da ćete krenuti mojim stopama i iskusiti ovaj čudesni svijet, makar morali pričekati prve popuste na let u ovu magičnu oazu.