HCL.HR

Recenzija

Ori and the Will of the Wisps

OŽIVLJENA BAJKA

Svan Hlača

Kada sam prvi put saznao da će mi u ruke dospjeti Ori and the Will of the Wisps, svijet je bio drugačije mjesto nego što je danas. Svi smo još odlazili na posao, u školu ili na fakultete. Zemlja se nije tresla, odlazak u trgovinu nije podsjećao na gameplay kakve survival igre, a ja sam početkom veljače, kako bih se što bolje pripremio za ovu recenziju, zaigrao prvi nastavak serijala, Ori and the Blind Forest, i ponovno se u njega zaljubio. Igrajući ga sve sam se više zagrijavao i veselio nastavku misleći kako ću ga u najkraćem mogućem roku prožvakati te prijeći uzduž i poprijeko.

U tom trenutku odgovarala mi je težina igre, zagonetke te ne baš uvijek jasan smjer kojim igra vodi i tjera igrača da istraži cijelu mapu, otkrije svaku tajnu te, na koncu, obrne i najmanji kamenčić. Ništa manje se ne može očekivati od pravog metroidvania platformera kakav je Blind Forest, igra kojoj su još u razvojnom studiju tepali i nazivali je djetetom ljubavi nadahnutom Rayman i Metroid franšizama. Zadovoljno sam se više puta vraćao istim putem nakon što sam otključao neku dodatnu vještinu, a svakom se neprijatelju veselio kao da ga vidim prvi put. Osjećaj postignuća što sam ga imao igrajući na težoj razini punio me zadovoljstvom, a ponavljanje u slučaju loše odigrane kombinacije nije u meni izazivalo frustraciju.

I onda je došao trenutak kada je situacija veoma brzo eskalirala. Samoizolacija i potresi natjerali su me da budem u stanu i nešto kao radim, iako se nikako nisam mogao natjerati da radim išta. Ori je čamio instaliran na računalu, trebalo je napisati recenziju, a ja se nisam mogao natjerati da počnem igrati. Jednostavno, nije mi se dalo. Lakše je bilo sjediti i gledati reality splačine na TV-u, čitati vijesti i spavati nego dati vremena Oriju i pomoći mu vratiti prijatelja u život te spasiti njegovu šumu.

Težina igre me frustrirala, priča me nije zanimala, a činjenica kako se u neke dijelove treba vraćati mi zbilja nije dobro sjela. Više sam puta podivljao igrajući Orija nego što sam divljao na krive pickove tijekom drafta u MOBA-ama i loše buildove u RPG-ovima. Toliko sam se naživcirao da sam ga pustio par dana i sebi uzeo vremena da dođem k sebi i probavim sve što se oko mene događa. Počeo sam pisati prvi tekst koji se može sažeti u „kme, kme. kme. Ori, kme, ne mogu, kme“.

Međutim, Ori nije to zaslužio. Will of the Wisps je vrhunac onoga čemu akcijski platformeri, a i sve ostale igre, trebaju i moraju težiti i nije opravdano da joj zbog svojih frustracija ne pružim mogućnost da me ponovno začara kao što me začarao i prvi nastavak. I zaista, vratio sam joj se i zaljubio se kao što sam se zaljubio u prvi nastavak i nije mi žao vremena kojeg sam u nju uložio. Dapače, mislim da ovim teškim vremena svima treba malo Orija i njegove, kako je u recenziji prethodnog nastavka napisano, oživljene bajke.

Ekipa razvojnog studija Moon Studios odabrala je 11. 3. kao dan izlaska drugog nastavka sage o Oriju i po svemu sudeći, dobro su odabrali. Steam ruši rekorde po broju prijavljenih u isto vrijeme, a svima nam je potreban terapeutski povratak u Orijevu šumu. Nakon što je Blind Forest pomaknuo granice estetike 2D igara, Will of the Wisps ju ponovno postavlja i podiže ljestvicu “lijepoga” u videoigrama.

Nakon što je Blind Forest pomaknuo granice estetike 2D igara, Will of the Wisps ju ponovno postavlja i podiže ljestvicu “lijepoga” u videoigrama.

Pejzaži kroz koje se Ori probija dobili su dodatnu dubinu i za razliku od prijašnjeg nastavka koji se odvijao u dvije, Will of the Wisps se može pohvaliti s tri dimenzije u čemu je veliku ulogu odigrao i Blizzard. Kakvu, sigurno se pitate? Naime, u vrijeme izlaska Blind Foresta, u Blizzardu je radio Jeremy Gritton. Iako za njega možda niste čuli, sigurno ste čuli za projekte na kojima je on radio – Overwatch, World of Warcraft, Starcraft 2, Diablo 3. Taj Jeremy Gritton je bio toliko oduševljen radom Moon Studija da im je ponudio svoje znanje i iskustvo te veoma brzo postao jedan od glavnih ljudi u razvoju igre Will of the Wisps. Upravo je on pokrenuo postupak prebacivanja svih likova iz dvije u tri dimenzije te ih ugradio u višeslojnu pozadinu. Nije možda pravedno prema ostalima koji su na igri radili, ali ovaj tekst bi debelo probio granice onoga što Zoran smatra ukusnim kada bih nabrojao svih 80 ljudi koji su radili na ovom projektu.

Moon Studio je sa skromnih 20 zaposlenika narastao na 80 tijekom razvoja, a povećanje u resursima te broju ljudi koji su na igri radili je vidljiv i u njezinoj kvaliteti. Nemojte me krivo shvatiti. Will of the Wisps nije potpuno drugačija igra koja na radikalno drugačiji način priča priču o Orijevim dogodovštinama i koja nema nikakve poveznice s prijašnjim nastavkom. Will of the Wisps je u mnogočemu sličan svojem starijem bratu, ali je u svim segmentima bolji.

Grafički prikaz igre dodatno je ispoliran te predstavlja značajan skok od onoga što smo vidjeli u prethodnom nastavku i, ruku na srce, djeluje kao jedna od najljepših igara ove i prošle godine. Osobno smatram da, u ovom žanru, možemo govoriti o igri Will of the Wisps kao o najboljoj igri godine. Nadam se da će biti tako s jedne strane, ali bih, s druge, bio iznimno ugodno iznenađen kada bi netko preskočio ovu nevjerojatno visoku letvicu.

Dizajn okoliša i likova snažno podsjeća na najveće klasike crtanih filmova, a usudio bih se reći kako se osjeti posebno jak utjecaj rada Studija Ghibli i velikana animiranog filma, Hayaa Miyazakija. Likovi koje Ori susreće su fascinatni i nesvakodnevni, veoma maštovito promišljeni i prikazani te na šarmantan način luckasti kada to trebaju biti. S druge strane, antagonisti, kojih u ovoj igri ima pregršt, su mračni i tamni, strašni i zlokobni te, unatoč crtanom stilu igre, veoma uvjerljivi.

Dizajn okoliša i likova snažno podsjeća na najveće klasike crtanih filmova.

Za potpuni dojam je zaslužna i glazba koja nastavlja smjerom koji je zadan u prvom nastavku serijala. Vrhunski orkestralni aranžmani se izmjenjuju ovisno o okruženju u igri i savršeno ocrtavaju atmosferu igre. Često sam se znao zaustaviti u igri i jednostavno poslušati ono što u tom trenutku svira i svaki bih put bio ugodno iznenađen i ganut onime što čujem. Stariji među nama će me razumjeti kada kažem da me glazba u ovoj igra vraćala u doba VHS-a. Točnije, u više sam se navrata sjetio Fantazije iz 1940. godine, Disneyeva klasika iz vremena kada je umjetnost radi umjetnosti bila važnija od popularnosti, a ljepota je sama po sebi bila nagrada umjetnicima. Jednostavno, volim u igri vidjeti detalje iz kojih se može iščitati genijalnost osoba koji su na igri radili, a u Ori and the Will of the Wisps se to zaista često može vidjeti.

Sam gameplay je također dodatno poboljšan, a na raspolaganju vam je cijeli niz dodatnih mehanika koje igru čine zanimljivijom i dinamičnijom, a što više vremena uložite u igru, to će se Ori fluidnije i suverenije kretati kroz prostor, a vi ćete zaboraviti na kontrole. Moon Studio je sjajno tempirao trenutke u kojima Ori dobiva nove sposobnosti te ćete uvijek imati dovoljno vremena da svakom ovladate prije no što dobijete novu.

Također, u igru je ubačen i mod Spirit Trials u kojem svoje rukovanje Orijem možete dodatno usavršiti natječući se s duhovima drugih igrača. Uz Spirit Trials, novina su i dodatni, sporedni zadaci koje Ori dobiva tijekom svojeg putovanja koji nemaju utjecaja na priču, ali igračima daju dodatni pogled na priču te otkrivaju informacije o svijetu u kojem se nalazite. U igru je ugrađen i novi autosave sustav koji veoma često zapisuje napredak te, prema mojem mišljenju, predstavlja napredak u odnosu na sustav koji smo imali u prvom nastavku.

U igru je ubačen i mod Spirit Trials u kojem svoje rukovanje Orijem možete dodatno usavršiti natječući se s duhovima drugih igrača.

Borba je izazovna i ne prašta pogreške ili naivnu igru. Iako poneke boss borbe imaju mehanizam kojim ih lakše pobijedite, svaka je na neki način drugačija i nudi novi izazov koji će vas natjerati da se približite zaslonu, rastegnete prste te se uhvatite s njim u koštac. Ono što treba posebno istaknuti jest i mogućnost biranja sposobnosti kojima Ori raspolaže pa ćete ga moći prilagoditi načinu igre koji vama odgovara. Nekome će više odgovarati brzi i laki udarci, ali ja sam se nekako naviknuo igrati s teškim napadima koji su spori, ali zadaju puno više štete protivnicima. Doduše, imao sam problema s nekim neprijateljima, ali sam se veoma brzo naviknuo i usavršio poteze.

Iako je Will of the Wisps u svakom elementu bolji od svoj prethodnika, u nekima je ipak malo manje bolji od ostalih. Jedan od tih “slabijih” elemenata je ipak i priča. Iako je emotivna i primjerena svijetu u kojem se odvija, ne mogu ne zapaziti kako je ipak riječ o klišeju i priči koja se ničime ne ističe. U redu, u nekoliko mi se trenutaka stisnulo grlo i osjetio sam suzu kako nadire, ali nedovoljno da bih rekao da sam nakon ove igre drugačiji nego što sam bio kada sam ju krenuo igrati.

Prekrasna audiovizualna prezentacija i zaista fluidan gameplay pomažu nešto slabijoj priči da se ne ističe i, na koncu, pozitivni segmenti igre debelo, ali baš debelo, premašuju sve eventualne nedostatke koje bismo, kada bismo baš jako htjeli, mogli nabrojati. Čak i tada, kada bih zaista htio tražiti neke negativne segmente igre, bio bi to odraz moje, vanjskim čimbenicima uzrokovane, frustracije, a ne neke objektivne manjkavosti u igri.

Kao što sam na početku pisao, Ori and The Will of the Wisps nije igra koju ćete moći apatično igrati u želji da što brže potrošite vrijeme koje vam je dano. Niti je igra koju ćete moći igrati ležerno, upaliti jednom tjedno na sat ili dva, malo se iživiti i prestati kada vam dosadi. Konzumirate li ju na taj način, radite veliku nepravdu i njoj i sebi jer joj ne dopuštate da vas u potpunosti obuzme te odvede u prekrasni svijet u kojem je svaki segment rađen kako bi vas oduševio i ganuo. Dopustite si zalutati u Orijevoj šumi i vjerujem da ćete naći prijeko potrebni odmor od onoga što se trenutno oko nas događa. Uronite u ovaj živući san, oživljenu bajku i barem na trenutak zaboravite na sve.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.

Moon Studio je prvim nastavkom serijala o Oriju pokazao da zna napraviti izvrsnu igru. Recept nisu mijenjali, ali su ga dodatno začinili te isporučili jednu od potencijalno najboljih igara godine.

90 Naša ocjena
  • prekrasna grafička prezentacija
  • impresivna glazbena kulisa
  • napredak u svim segmentima
  • fluidan i dinamičan gameplay
  • neupečatljiva priča

Svan Hlača

Ljubitelj RPG-a, kako virtualnih, tako i pen and paper tipa. Dežurni dungeon master. Najbolje godine dao filozofskom fakultetu - igrama i serijama. Gorljivo tvrdi kako je Freddie Prinze Jr. najbolji glumac svoje generacije.

Komentari (7)

  • Kris10

    30.03.2020 - 15:59

    Super igra. Po meni najbolja stvar sto su napravili jest sto su dodali autosave jer u jedinici je ono bilo veoma frustrirajuce.

  • Demon90

    30.03.2020 - 16:22

    Kad se sjetim prvoga i činjenice da sam u onom drvetu kad voda navire umro na desetke puta prije nego sam usavrsio kontrole

  • Robotz

    30.03.2020 - 20:03

    Hollow Knight mi je bolji ali i ovo je odlicna igra.

  • Artyom

    30.03.2020 - 21:04

    Jedinica je bila čisto remek djelo, ovaj nastavak je mnoge segmente još dodatno poboljšao. Top top top igra!!!!!

  • rsye

    31.03.2020 - 00:44

    Prelijepa igra

  • Aldin219

    31.03.2020 - 09:39

    Remek djelo audiovizuane prezentacije. Gameplay mi je jos malo clunky na par dijelova ali zanemarivo. Fenomenalna igra, jedna od mojih omiljenih

  • Dajsikeks

    31.03.2020 - 14:51

    Igra je 10/10, za prste polizat koliko je dobra

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?