Dok nije oteta i kad ne čeka brkatu braću vodoinstalatere da ju spase od zlog Bowsera, princeza Peach je zapravo vrlo sposobna ženica koja zna trčati i vješto skakutati. Razne odjevne kombinacije odlično joj pristaju, a nerijetko će pokazati i da ima klikere za poneku mozgalicu. Dokazivala je to njena visost iz kraljevstva gljiva sve još od prastarog Super Mario Brosa 2, a zadnji put joj je čast za glavnu ulogu pripala prije gotovo pa dvadeset godina s Nintendo DS igrom Super Princess Peach. Bilo je to dosta davno, stoga ovaj put za nadoknadu Peach tumači deset uloga istodobno. Princeza Peach stupa na pozornicu – dobrodošli u njezin Showtime!

Od igara smještenih u Super Mario svijet ne očekujemo neku posebnu priču, ali kad dama u nevolji prestane biti u nevolji – stvari izgledaju bitno drugačije. U ovoj igri ta priča nije sad nešto pretjerano originalna, ali objašnjava okolnosti dosta dobro. Peach je odlučila posjetiti kazalište Sparkle i po običaju, ondje ju prati bataljun Toadova. U kazalištu je sve krasno, fensi i glamurozno do trenutka kad na pozornicu ne kroče razne nemani i duhovi. Zla čarobnica imena Grape glavna je negativka i ona upravlja beštijama iz druge dimenzije te zarobljava domaćine ove.

Domaćini kazališta su simpatična žuta stvorenja zvana theetovi koja su sad skroz prestrašena, te u njenom gljivastom visočanstvu vide jedini spas. Stoga teethovi zamole Peach da im pomogne iskorijeniti prokletstva koja su snašla njihovo spektakularno kazalište prostrano na pet katova. Princeza pristaje te joj u pomoć priskače zaštitnica kazališta Stella. Ne bi čovjek vjerovao, ali Stella je zvijezda. Ne mislim pri tome na zvijezdu u stilu Chrisa Pratta ili Setha Rogena, nego zvijezda kao nebesko tijelo… s očima i mašnicom.

Da bi kazalište vratila u normalu, Peach mora odraditi ukupno tridesetak predstava (čitaj: levela) i tu počinje čarolija. Postoji deset uloga u kojima će se Peach naći, a svaka od tih uloga ima svoja tri levela. Igrač je motiviran na skupljanje svjetlucajućih dragulja koji su u manjoj mjeri bitni za napredak, a standardnim novčićima iz Mario univerzuma moguće je otključati i razne dodatne haljinice za kraljevsku protagonisticu, te mašnice za njenu pomoćnicu, Stellu.

Kada bismo morali žanrovski odrediti Princess Peach Showtime! rekli bismo da se radi o linearnom platformeru smještenom u 3D okružje, ali s poprilično limitiranim prostorom koji se često odlučuje zadržati na isključivo 2D kretanju. Zamislite si Mario Odyssey, ali sve što vidite i kuda se krećete je sitno i skučeno. Sve je pojednostavljeno i kut kamere je samo jedan.

Zamislite si Mario Odyssey, ali sve što vidite i kuda se krećete je sitno i skučeno.

I onda se vraćamo na glavni štos s deset uloga, a one su redom: mačevalkinja, nindža ratnica, klizačica na ledu, kaubojka, kradljivica, kung-fu majstorica, detektivka, sirena, super heroina i slastičarka. Peach ide kat po kat, bira redoslijed predstava koje će odraditi, a između njih naleti i pokoja mini-igra, dodatna misija ili pak boss bitka.

U dobrom dijelu uloga ova igra djeluje kao više zasebnih igara. Peach upravljate pomoću desne analogne palice i svega dvije tipke: skok i posebna akcija. Potonja varira ovisno o ulozi. U ulozi mačevalkinje Peach drugom spomenutom tipkom vitla mačem i može izvesti serije udaraca sve dok svaki uzastopni zamah uspješno pogodi metu. U ulozi kaubojke ta tipka joj služi za bacanje užeta kojim može uhvatiti predmete i onda ih baciti na neprijatelje. U ulozi klizačice na ledu tom se tipkom izvode piruete. Jednostavno i lako shvatljivo.

Peach upravljate pomoću desne analogne palice i svega dvije tipke: skok i posebna akcija.

Međutim, neke su uloge, odnosno igre, puno zanimljivije od drugih. Ovaj naslov je itekako svjestan toga, pa su developeri neke od boljih uloga nagurali na početak, a one igre s nešto slabijim idejama i brojnim drugim problemima otključat ćete tek nešto kasnije. Dobar dio igara djeluje dosta slično, samo je eto ta jedna akcija bitno drugačija i igra na momente to uspijeva ušminkati lijepim kulisama i oku ugodnim vizualima.

Problemi se javljaju kad igra pokušava ubaciti malo konkretnije promjene i servirati nešto što napušta formu klasičnog platformera s jednom unikatnom akcijom po ulozi. Tako su uloge sirene, detektivke i slastičarke daleko najdosadniji dio paketa i ne uspijevaju biti to prijeko potrebno vezivno tkivo koje će zadržati vašu pažnju dodatnom dozom raznolikosti između ovih onih boljih, platformerskih uloga.

Problemi se javljaju kad igra pokušava servirati nešto što napušta formu klasičnog platformera.

Peach u ulozi sirene tako pliva uokolo i pjeva ribama koje joj onda čiste put i miču razne barikade. Ne znam kako vam ovo zvuči, ali vjerujte mi da zabava tu nije biti prva asocijacija. Da, kretanje je bitno drugačije u ovoj ulozi, ali nema tu neke mašte i kvalitetnog gameplaya, kao da ideje nisu do kraja realizirane i kao da se pod svaku cijenu željela održati jednostavnost.

Uloga slastičarke tek je nešto malo bolja jer Peach ima zadatak ukrašavanja torti. Dijelovi između dekoriranja raznih slastica se svode na hodanje uokolo i dok se pozornica trudi zadržati svježinu i nabacati što veću količinu zanimljivih kulisa i raznih zanimljivosti – sve skupa je to pomalo monotono. Rastegnuto je u smislu napredovanja i teško da ćete ikad poželjeti odigrati više od tri predstave za redom bez gašenja konzole.

Teško da ćete ikad poželjeti odigrati više od tri predstave za redom bez gašenja konzole.

Stvari postaju još mrvicu iritantnije kad shvatite da igra, unatoč tome što je suludo lagana, uvijek ima svega barem jedan do dva skrivena predmeta koje nikako nećete pronaći iz prve, nebitno da li u stažu imate i sve Super Marije, Raymane ili Crasheve. Naime, shvatit ćete gdje je skriveni predmet tek kad ga promašite i nema vam nazad, a ako ga doista želite pokupiti – morat ćete iznova odigrati cijelu predstavu. Nemogućnost vraćanja u prostoriju prije je stupanj linearnosti koji je teško tolerirati u platformeru koji sadrži skupljanje skrivenih predmeta, makar ono bilo i opcionalno.

Činjenicu da je igra izuzetno lagana nećemo uzimati za zub s obzirom na to da je ciljana publika tu vjerojatno bila nježniji spol, pa možda i nešto mlađa ekipa koja nije nužno odrasla uz Marija. To mi ima smisla. Međutim, osvrnemo li se na samu provedbu ideja smišljenih za ovu igru – nisam više siguran da li bi ova igra ikoga mogla oduševiti. Kao Nintendov proizvod djeluje neuravnoteženo, na momente čak nedovršeno, a ne pruža gotovo pa ništa inovativno osim samog vizualnog pristupa u kojem je cijeli svijet pozornica.

Sve u svemu, uloge nindža ratnice, klizačice na ledu i kradljivice dragulja vjerojatno su najbolji dio paketa, dok su sirena, slastičarka i detektivka zbilja dosadni i nemaštoviti dijelovi ove avanture, koji se uz sve postojeće probleme još i razvlače. Naprosto im nedostaje tečnosti iz zabavnijih uloga čiji će vam leveli proletjeti za čas. Taj nesklad, u kombinaciji s tehničkim problemima poput povremenog trzuckanja, daju naslutiti da bi ovoj igri koja odgoda itekako pomogla da se približi razini očekivane Nintendo kvalitete.