Arkadno utrkivanje je gotovo staro koliko i sam gaming, a njegova filozofija oduvijek je bila jednostavna: stisni gas i zabavi se. Upravo na toj ideji nastale su arkadne utrke devedesetih, među kojima je bio i Screamer. Iako nikada nije ostavio ogroman trag u industriji poput nekih drugih serijala, njegov brzi i pristupačni koncept vožnje ipak je ostao zapamćen među ponekim igračima. Trideset godina kasnije, serijal dobiva reboot koji možda nema puno dodirnih točki s originalom ali svakako želi oživjeti tu istu ideju čiste brzine i zabave.

Moderni Screamer svoje temelje postavlja na single-player priči. Radnja se vrti oko legendarnog turnira zvanog Screamer, u kojem se pet timova po troje vozača sučeljavaju u kaotičnim utrkama. Svaki tim pratimo nelinearno, a svi imaju svoju pozadinsku priču i poneku skrivenu agendu koja objašnjava zašto su se uopće odlučili prijaviti na ovaj opasni turnir.

Popis likova u priči je dosta šarolik. Jedan tim čini poznati pop bend, drugi su astronauti pretvoreni u trkače, dok treći predstavljaju prljave biznismene željne vrha pod svaku cijenu. Igra se ističe anime stilom prezentacije, što ju odmah čini zanimljivijom od generičkih prikaza. Svaki tim ima barem nešto po čemu se ističe, pa oni koji vole barem malo narativa uz jurcanje i sudaranje automobila ovdje imaju dosta zapleta i raspleta.

Priča ujedno služi i kao svojevrsni uvod u mehanike igre, postupno otključavanje sadržaja i kozmetičkih dodataka. No. igra pritom ne forsira priču kao jedini način igranja, pa se s priče možete prebaciti na utrke i kroz druge modove te vlastitim tempom otključavati ostatak sadržaja.

Igra nudi poprilično solidan izbor modova. U središtu svega nalazi se The Tournament tj. već spomenuta story kampanja. Sastavljena je od velikog broja epizoda, a svaka tako donosi nove utrke i varijacije zadataka. Izvan kampanje, Arcade otvara prostor za opuštenije igranje i uživanje u klasičnim modovima. U Race modu igra daje potpunu kreativnost prilagoditi pravila od broja krugova i protivnika i različitih modifikatora utrka, ali i pripremljene utrke bilo da želite voziti protiv cijelih timova, samo vođa ili pak svi protiv svih.

Team Race je jedan od zanimljivijih modova jer stavlja naglasak na suradnju. Pa tako u utrkama u paru ili trojci cilj nije samo završiti što bolje plasiran, već i eliminirati protivnike što donosi dodatne bodove. Isti koncept prenesen je i u online kroz Ranked varijantu, za one koji žele ozbiljnije natjecanje s pravim igračima. Za igrače koji traže nešto drukčiji izazov tu su i specifični modovi. Overdrive Challenge tjera te da što duže ostaneš u Overdrive modu, posebnom stanju nalik na neograničeni boost, pri čemu sudar u ogradu odmah rezultira eksplozijom i završetkom utrke. Score Challenge kombinira utrke i zadatke u seriju utrka za što veći broj bodova i bolju poziciju na ljestvici.

Ni klasični arkadni formati također nisu ostali zanemareni. Tu je Time Attack koji nudi lov na najbolje vrijeme u 3 kruga, dok Checkpoint Mode testira koliko dugo se može izdržati prolazeći checkpointe prije isteka vremena. Većina modova povezana je s globalnim top ljestvicama, što dodaje dodatni motiv za ponavljanje i usavršavanje vožnje. Za kraj, multiplayer zaokružuje paket bilo kroz online utrke ili lokalni split-screen za do četiri igrača, što je uvijek dobar recept za kaos na kauču.

Svi modovi voze se na ukupno 32 staze raspoređene kroz četiri različita područja. Dizajn mapa stvarno je predivan i posebno su mi se svidjele noćne utrke kroz grad koje uz anime estetiku igri daju dodatnu dozu stila i vizualne privlačnosti. No, nije sve samo u izgledu jer raspored zavoja i širina staze imaju velik utjecaj na stil vožnje, pa se igrač mora stalno prilagođavati. Većina staza oslanja se na nagle zavoje i driftanje kao ključnu mehaniku. Razlike među područjima pritom su itekako primjetne pa na primjer gradske staze donose uže i zahtjevnije zavoje, dok su staze u šumskom području nešto šire i lakše za kontrolu.

Ugodno iznenađenje su i skriveni prečaci koje igra uopće ne naglašava, pa ih je moguće otkriti tek istraživanjem ili čistom srećom. Takav detalji stvarno lijepo nadopunjuju utrke i dodatno pomažu u preuzimanju vodstva ako protivnici ne znaju za njih. A iz nekog čudnog razloga AI protivnici nikad ne znaju za njih.

Staze uz predivni dizajn upotpunjuju sami vozači sa svojim automobilima, koji vizualno djeluju raznoliko i lako prepoznatljivo. Modeli vuku svoju inspiraciju iz cyberpunk anime iz 80-ih i 90-ih. Sve dostupne opcije prilagodbe isključivo su kozmetičke i nemaju utjecaj na performanse. Iako razlike među vozilima postoje razlike, one se u najvećoj mjeri zadržavaju na toj vizualnoj razini. U vožnji su te razlike znatno suptilnije, pa većina automobila ostavlja sličan dojam na stazi. Tek nakon isprobavanja više različitih modela primijeti se da pojedini ipak nude nešto drugačiji osjećaj, iako su se meni iskreno takvi primjeri činili rjeđi.

Dok su razlike među vozilima prilično suptilne, vozači su ti koji rade pravu razliku. Svaki dolazi sa svojim setom aktivnih i pasivnih sposobnosti, od jačih napada do poteza koji ne troše resurse, što direktno utječe na stil vožnje i otvara prostor za konkretnije taktiziranje na stazi.

Glavni adut gameplaya je ECHO sustav, usko povezan s pričom, koji se dijeli na Sync i Entropy. Sync se puni preciznom vožnjom, prvenstveno driftanjem bez sudara, pri čemu važnu ulogu ima twin stick kontrola tj. na lijeva analogna palica služi za skretanje, dok se desna koristi za drift, što vožnji daje specifičan i lakši način za kontrolu vozila. Dodatni Sync dobiva se i pravovremenim promjenama brzina na poluautomatskom mjenjaču, koje iako nisu nužne, nagrađuju igrača kratkim ubrzanjem.

Prikupljeni Sync koristi se za snažna ubrzanja i aktiviranje štita, a trošenjem se puni Entropy traka koja omogućuje napade točnije nagla ubrzanja koja uništavaju protivnička vozila. Nema klasičnih oružja ili dodataka vozilu kao u dosad poznatim naslovima pa se sve svodi na brzinu i taktičko planiranje napada jer se lako dogodi da se napad i promaši. Cijeli sustav dodatno nadograđuju sposobnosti vozača, koje unose još jednu razinu taktike u sam tijek utrke.

Vrijedi se još jednom osvrnuti na anime dizajn i tehnički dio igre. Isprva sam mislio da bi gomila efekata i vizuala mogla zagušiti doživljaj, no sve je zapravo odlično posloženo i vizualno vrlo privlačno. Igra nudi cutscene i animirane dijaloge među likovima, a za izradu likova i animacija zaslužan je Polygon Pictures, japanski studio koji je radio na animacijama za kultni Ghost in the Shell 2: Innocence, što daje ozbiljnu referencu. Na PlayStationu 5 haptic feedback stvarno podiže vožnju na višu razinu pa se tako svako mijenjanje brzine, drift i sudar osjeti u rukama, što igri daje dodatnu živost.

Glazba savršeno prati kaos na stazi i pojačava uvjerljivost, a glasovna gluma, čijoj se ekipi pridružio i Troy Baker, likovima daje karakter. Svaki vozač govori svojim jezikom, što na prvu zvuči kaotično, ali s vremenom se lako uhvati ritam. Nije mi iskreno baš bila jasna ta odluka ali pretpostavljam da je to odabrano zbog anime estetike i šarenih likova pa tako dodaje razinu raznovrsnosti igri.

Nakon odvožene utrke, mogu zaključiti kako se Screamer vratio u znatno agresivnijem i modernijem izdanju. Pretvorio je svoje utrke u brzi, kaotični miks brzine, sudara i efekata. Sadržaja ima dovoljno da zadrži igrača, modovi nude solidnu raznolikost, a anime stil i impresivna priča daju igri vlastiti identitet. U trenutku kad je scena arkadnih utrka prilično tiha, Screamer dolazi u pravi čas. Dok serijali poput Need for Speed već neko vrijeme lutaju bez jasnog smjera, Screamer bez previše filozofije nudi ono što nedostaje, a to su brze, direktne i stilizirane utrke s novim borbenim sustavima.

Za Milestone je ovo očiti izlazak iz zone komfora, s obzirom na to da su se dosad bavili uglavnom motociklističkim utrkama s realnijim principima vožnje. Ipak, njihovo višegodišnje iskustvo u žanru vidi se u čvrstoj vožnji, pouzdanim kontrolama i besprijekorno ispoliranom paketu. Iako igra nije bez mana, dovoljno je samouvjerena u ono što radi da ostavi snažan dojam na igrača.