U svojih 27 godina ne pamtim da je neki film bio toliko medijski i viralno razvikan kao što je to ove godine, a naročito posljednjih mjeseci, bio Star Wars: The Force Awakens (izvorno na engleskom jer „Ratove zvijezda“ ne priznajem kao korektan prijevod). Bilo je filmova koji su se promovirali na sva zvona, ali Star Wars je kao dugogodišnja franšiza pod Disneyjem dobio sasvim novu dimenziju krave muzare.

Iako se smatram fanom serijala, čitava halabuka koja se podigla povodom novog filma bila mi je iritantna. Odem u trgovinu i na billboardu vidim Vadera kako reklamira Samsungove TV uređaje za najugodniji doživljaj Star Wars sage u kućnom okružju – nešto što recimo nisam mogao vidjeti dok se Star Wars pod LucasArtsom smatrao završenom stvari, barem što se filmova tiče, iako je bio itekako živ na polju animiranih serija, primjerice. Nadalje, dođem iz trgovine, bacim pogled na Facebook i vidim da su svi prijatelji u ekstazi povodom dolaska novog filma, bili oni vrsni poznavatelji serijala ili ne.

Odlučim se potom izolirati od svega toga, a onda mi poput šamara dođe obavijest unutar Windowsa o tome kada kreće premijerno prikazivanje novog Star Wars filma. Ni za jednu drugu stvar, izuzev kojekakvih rođendana, Windowsi me nikada ne obavještavaju. A evo, čak i sada, netom prije pisanja ove recenzije, na TV-u me dočeka vijest kako je Star Wars bio tema propovjedi na jednoj misi u Berlinu. Stvarno, ne možeš više ni prdnuti, a da netko ne prokomentira kako je Sila snažna u tebi.

Čisto u inat toj razvikanosti, The Force Awakens sam pogledao nešto kasnije, uzaludno se  nadajući kako ću izbjeći gužve. Čuo sam komentare poznanika kako se na premijerama spontano pljeskalo na određene dijelove filma, što mi je smiješno jer ne vjerujem u to „spontano“ pljeskanje, znajući kako je dovoljno da jedan fanatik počne s time, a drugi samo slijede. Pogotovo mi je smiješno sada, kada sam odgledao film, među publikom koja nije imala nikakvih orgazmičnih reakcija – možda baš iz razloga što za njih nije ni bilo povoda.

Star Wars: The Force Awakens je dobar, kvalitetan film za kojega se isplati izdvojiti 20-30-40 kuna, i dva sata svog vremena. U žanru znanstveno-fantastičnih akcijskih filmova to je sasvim solidna zabava koja ima glavu i rep. Niti jednom tijekom filma nisam osjetio zamor, odnosno da su neke scene bile previše duge ili dosadne. S te strane, novi Star Wars je iznimno vješt u zaokupljanju vaše pozornosti. Međutim, ako ste dugogodišnji fan, velike su šanse da će vam dojmovi o početku nove trilogije biti vrlo podijeljeni.

The Force Awakens je iznimno vješt u zaokupljanju gledateljeve pozornosti jer nema zamornih ni previše dugih scena.

Čim ovaj film počnete dublje analizirati kroz prizmu svojih očekivanja, stvari se polako počnu tresti u temelju, ako ne i raspadati. Prvo – pozadinska priča koja je pojednostavljena utoliko što su negativci negativni jer imaju cilj isključivosti. Ili hajmo to reći ovako – u LucasArtsovoj viziji Sith / Imperij strana ima konotaciju negativnoga, ali nije takva samo zato što to joj priča tako nalaže. Mislim, svaki fan Star Warsa zna da Imperij nije ultimativno zlo jer univerzum i pod njim napreduje, makar i u militarnom smislu; da je univerzum u miru, makar i po cijenu jednoumlja. U novom Star Warsu tzv. The First Order je zao jer… je u opoziciji, valjda. Ili su komunjare. Ne zna se – nikada nije izričito objašnjeno.

Okej, uvijek postoji zov tamne strane Sile, ali čak ni to nije konkretno elaborirano u ovome filmu. Pravo je pitanje kako je gubitnička strana originalne trilogije 30 godina kasnije ponovno jača grupacija, i zašto Republika nema ujedinjenu militarnu silu nego ponovno koristi „pobunjenike“. Ako je The First Order prijetnja iz sjene, nevladajuća strana, protiv čega se bune ti pobunjenici?

Čak i kada pređete preko toga, svejedno vas očekuju neke stvari koje funkcioniraju u sklopu filmske logike, ali izvan nje baš i ne. Usred filma, gotovo niotkud, pojavi se glavni negativac, praktički usputno, bez ikakvog posebnog predstavljanja ili nedajbože gradacije napetosti. Razumijem tu odluku ako se time želi zadržati svojevrsna mističnost tog lika za buduće filmove; ali po meni je suludo, čak i za film koji dobrim dijelom kreće s novom pričom za novu generaciju publike, tek tako bez posebne najave predstaviti lika koji bi trebao predstavljati glavnu prijetnju nakon Darth Sidiousa i Darth Vadera.

Glavni negativac ostaje mističan za buduće filmove, ali način na koji je predstavljen u ovome krajnje je banalan.

Pretpostavimo da kao fan možete preći i preko toga, sigurno ste od novog početka očekivali nešto novo čim ste vidjeli novi lighsaber, makar ste se opekli na prequel trilogiji. Ovdje se možda nećete opeći, ali se zato teško othrvati dojmu da su u Disneyju htjeli samo „još Star Warsa“ pa su igrali na sigurno, a igranje na sigurno znači dostavljanje svega onoga što je fanovima već poznato. S tog aspekta, The Force Awakens je doista film vjeran Star Wars tradiciji i duhu cijelog serijala, čak i više nego je to bila prequel trilogija. Ali ako ćete gledati dublje od toga, to znači i da je The Force Awakens preslika jedne poznate priče s novim glumcima i nekoliko obrnutih situacija kakve smo već vidjeli.

Bez nekog velikog spoilanja, to vam je još uvijek univerzum u kojemu se povjerljivi podaci šalju preko droida, univerzum koji ima holograme, letjelice i multikulturalne krčme, ali ne i GPS, mogućnost identificiranja lokacije robota, ili negativce koji trče umjesto da brzo hodaju. Dobro, to je jednim dijelom i čar Star Warsa kakvoga je George Lucas zamislio 60-ih godina prošlog stoljeća dok nije bilo ni Interneta ni osobnih računala. S time nemam problema. Međutim, ono što me smeta jest to da film, ako se drži neke tradicije, nije konzistentan s poznatim „mitovima“ Star Warsa.

Konkretno, pod tim mislim na korištenje lightsabera i Sile, koje je umijeće, vještina koja se uči. Tako je bilo u originalnoj trilogiji, tako je bilo u dijelovima koji su joj prethodili. U novom filmu se, međutim, dobiva dojam da novi klinci tradicionalno oružje Jedija i Sitha mogu sasvim kompetentno koristiti već pri prvom susretu s njim. Luke Sykwalker je primjerice morao proći rigorozan trening kod Yode da bi se uopće usudio suočiti sa Sithom, i tada je svejedno bio poražen. U ovom filmu dva lika, koja usput rečeno sumnjaju u postojanje Sile, bez problema postanu spasitelji svoje strane bez da ih itko pouči kako ju koristiti.

Opet, shvaćam kako je to redatelj možda smatrao zamornim segmentom nakon ranijih filmova, pa čak i priče o midiklorijanima. Ali ako vas je u prequelima smetao onaj nonšalantni skok Anakina u Darth Vadera, vjerojatno će vam smetati i brze transformacije novih likova u buduće heroje. Doduše, moram priznati kako je to ovoga puta glumački bolje odrađeno, te na same glumce nemam nikakvih prigovora. Nekima će određeni glumci biti antipatični svojom pojavom, ali po izvedbama mislim da je to sasvim solidno. Nitko od tih glumaca zbog ovoga neće dobiti Oskara, ali to se nije ni očekivalo od angažmana u ovakvom blockbusteru.

Nekima će određeni glumci vjerojatno biti antipatični svojim pojavama, ali po izvedbama mislim da je čitava postava odradila solidan posao.

Film je na trenutke vrlo predvidiv, što također može zasmetati filmofilima. Mene kao fana serijala ipak više smeta što se njime igralo na sigurno pa čitav scenarij dobrim dijelom podsjeća na četvrtu epizodu serijala. Otišlo je to dalje od toga da se fanovima zadovolje očekivanja, a toga ste posebno svjesni ako ste, primjerice, igrali KOTOR igre. Smatram da Star Wars franšiza ima toliko toga za ponuditi i ispričati da je naprosto razočaravajuće kada dostavi nešto već viđeno umjesto da istražuje i proširuje mitove interesantne poznavateljima materije.

Ali da je po mome, Star Wars vjerojatno ne bi zaradio upola koliko će ovako zaraditi. Sva ta romantičarska razmišljanja „što bi bilo kad bi bilo“ nemaju dovoljno jako uporište u konačnoj računici. To u prvom redu treba imati na umu kada idete gledati The Force Awakening. Romantičarska kritika da su 3D efekti ovdje totalno nepotrebni i ubačeni kako bi se na ulaznicama može zaraditi duplo više; na neki način i nije konstruktivna kritika za ovaj film. Jer jedno je kad fan očekuje nešto promišljenije i ozbiljnije, a drugo je kada zarada leži u onome što nema pretenziju biti promišljeno i ozbiljno.

Ako ćemo iskreno, unatoč fantastičnoj dubini materijala, Star Wars filmovi po svojim segmentima nikada nisu bili vrhunska ostvarenja sedme umjetnosti; više su cijenjeni kao cjelina, tj. serijal, nego individualno. Originalna trilogija svojedobno je bila revolucionarna u mnogim pogledima, ali se danas već zaboravilo u kojim točno. Prequel trilogija zapravo nije toliko loša koliko ju se često blati – prvi dio je bio blago razočaranje, za drugi smo imali nadu da će se popraviti, a kod trećeg se već znalo kamo sve to ide pa smo iz pristojnosti odgledali do kraja. Početak nove trilogije po mom mišljenju se smjestio negdje između to dvoje– dovoljno da franšizu drži relevantnom, i bez namjere da nekakvim dodatnim filozofiranjima riskira odbijanje publike kojoj je Star Wars privlačan čisto zato jer je dio popularne kulture koja je po defaultu kul stvar za kulerski mainstream.