Tainted Grail: The Fall of Avalon originalno je na Steamu izašao u early access još prije dvije godine, i moram priznati da mi je od tada prilično prolazio ispod radara. A provukao se i našem uredništvu, jer ga inicijalno uopće nismo razmatrali kao opciju za recenziranje u ovom, priznajmo, prilično suhom mjesecu. Osim toga, u neposrednom periodu nakon Oblivion Remastereda – kome uopće treba neki nepoznati RPG, i to još jedan naoko sličan Elder Scrollsu, pored infuzije nostalgije koju donosi taj poznatiji naslov?

Tako sam i ja mislio, ali me Tainted Grail uspio odlijepiti od Obliviona i objeručke uvukao u svoj bogati mračni svijet. Da se razumijemo – ne tvrdim da je ovo bolja igra do Obliviona. Međutim, ako vam je svijet Elder Scrollsa postao previše poznat i želite kročiti u nešto neobično i strano, Tainted Grail bi vas mogao živog progutati.

Tamo gdje počinju legende

Tainted Grail je na prvi pogled lako zamijeniti za još jedan klon Elder Scrollsa. Vizualni stil, sučelje, pa i način kretanja svijetom prizivaju sjećanja na Skyrim i Oblivion. To bi, doduše, bila površna procjena. Iako osobno volim Elder Scrolls, njegov mi je svijet odavno postao poznat teren. Udoban, možda čak i pomalo predvidljiv. Tainted Grail, nasuprot tome, vodi u nešto puno mračnije, neizvjesnije.

Prvi način na koji to radi je spajanjem elemenata arturijanske legende s motivima nordijske mitologije, i to s više uvjerenja nego što biste očekivali. Već uvodna scena jasno poručuje da ovo nije još jedna high fantasy bajka, nego mračan svijet kakvog se ne bi posramio ni FromSoftware.

Tainted Grail na efektan način spaja arturijansku legendu i nordijsku mitologiju.

U ovoj verziji priče Artur i njegovi vitezovi bježe iz uništene domovine i osvajaju Avalon. Na tuđoj zemlji podižu novi Kamelot, no kraljevstvo od početka puca po šavovima. Sve počiva na Arturu – njegovoj volji, moći i  prisutnosti. Artur stoga s Merlinom pokreće ciklus reinkarnacije koji mu omogućuje da uskrsne svaki put nakon smrti i još jednom povuče Avalon s ruba propasti.

Tu na scenu stupa igrač. Glavni lik, kao u mnogim RPG-ovima, nema glas ni osobnost – osim one koju mu vi odlučite dati kroz dijalog. Njegov zadatak je prikupljanje fragmenata Arturove duše – raspršenih kroz umirući svijet kako bi omogućio novi ciklus reinkarnacije i dao Avalonu još jednu priliku za opstanak. Na papiru jednostavno. U praksi upravo suprotno.

Kralj Artur je fascinantan lik koji uvelike nosi priču igre.

Osim što je svaki fragment vezan uz moćan artefakt kojeg lokalno stanovništvo čuva kao zmija noge, stvar dodatno kompliciraju političke napetosti i opći osjećaj kraja svijeta koji visi u zraku. Glavne misije zbog toga često završe kao serija teških, moralno mutnih odluka bez jasnog odgovora i bez garancije da će vam se njihov ishod uopće svidjeti.

U tom smislu Tainted Grail najviše podsjeća na Witchera. Često vas tjera da donesete odluke s posljedicama koje ne možete odmah sagledati. Neke vas u konačnici zatvaraju iz cijelih priča, druge otvaraju puteve koje niste ni znali da postoje. Igra vas ne kažnjava, ali vam ni ne zahvaljuje – samo vas pušta da živite s onim što ste odabrali. Barem do sljedećeg prelaska, koji se zbog stvarno osjetnih razlika u posljedicama itekako isplati.

U Tainted Grailu ne donosite prave odluke – samo one s kojima se morate nositi.

Postoji tu i hrpa sporednih misija od kojih nisu sve jednako moralno sive, niti nose teret teških odluka, ali su često zanimljive i gotovo uvijek proširuju vaša saznanja o svijetu. A to je uvijek plus, pogotovo kad je taj svijet ovako dobro realiziran.

On je ovdje podijeljen na tri velike regije odvojene ekranima za učitavanje. Progresija kroz njih je linearna jer dalje ne možete dok ne pronađete fragment Arturove duše u prethodnoj. Iako zvuči ograničavajuće, svaka regija nudi više od 20 sati sadržaja i taman je toliko velika da vam dosadi – baš kad dođe vrijeme da krenete dalje.

Kao što rekoh, regije su odlično realizirane. Ne po pitanju tehničke raskoši, već kroz iznimno kreativan, mračan i atmosferičan vizualni stil. Upečatljive vizure iskaču na svakom koraku, a svijet je gusto posut točkama interesa. Čak i kad nisu vezane uz glavne ili sporedne misije, Tainted Grail uspijeva pobuditi onu iskonsku RPG žeđ za istraživanjem. Često ćete spontano nabasati na zanimljive lokacije, likove ili prizore koji skrenu vaš fokus i uvuku vas u nešto sasvim novo i neočekivano.

Excalibur s plastičnom drškom

A nije uvijek zanimljivost lokacija sama sebi nagrada. Tainted Grail je punokrvni RPG, i zabijanje nosa u svaki kutak Avalona najčešće se isplati – bilo kroz novu opremu, bilo kroz progresiju lika. Ako patite na to kao ja, ostat ćete iznenađeni količinom zaista maštovitih komada oklopa i oružja svih vrsta. Svakako je za pohvalu što oklopi koje nađete na početku igre vizualno znaju biti jednako impresivni kao oni s njenog kraja.

Iako igru promatrate iz prvog lica, developer je u samom finišu razvoja implementirao i pogled iz trećeg lica, upravo zato jer su igrači htjeli vidjeti svog lika i svu silu te impresivne opreme u akciji. Premda je potez hvale vrijedan, pogled iz trećeg lica eksplicitno se vodi kao opcija za pristupačnost, a ne kao punokrvan način igranja. Šteta, jer je uz malo dorade mogao je biti i više od toga.

Količina maštovite opreme u igri je za svaku pohvalu.

No, hajmo natrag na opremu. Svaki komad iste dolazi s smislenim i lako razumljivim atributima koji su povezani sa strahovito opsežnim stablom napredovanja. Navedeno vam u tandemu dopušta da se specijalizirate za različite discipline. Želite biti spellblade koji u jednoj ruci koristi mač, a u drugoj razorne magije? Nema problema. Necromancer koji u svakoj ruci barata jednom magijom za prizivanje podanika? Može. Berserker sa sjekirama koje sišu život iz protivnika? Da, ima i toga. A ako želite kombinirati sve navedeno, igra vam dopušta i brzu izmjenu oružanih loadouta usred borbe – jednim klikom.

Istini za volju, borba je, slično kao u Oblivionu ili Skyrimu, mehanički relativno jednostavna. Temelji se na stamini, a svako oružje poznaje samo slabiji i jači napad. Napade je moguće blokirati, izbjegavati i parirati, ali vremenski prozor za potonje je toliko nepouzdan i neprecizan da sam u većini slučajeva radije posezao za izbjegavanjem. Raznorazne magije tu su izvedene nešto bolje jer svaka ima glavni i alternativni efekt ili se može napuniti za razorniji rezultat.

Borba prsa o prsa je zadovoljavajuća, ali mehanički jednostavna.

Iako ponekad djeluje drveno, borba prsa o prsa ispada kao najzabavniji i najispoliraniji aspekt igre. Borba na daljinu, posebice lukom i strijelom, ostaje frustrirajuće nepouzdana pa napadi često promašuju i kad jasno vidite da su pogodili.

U globalu to nije nepremostiv problem ako kombinirate stilove, ali oni koji bi voljeli igrati isključivo kao mag ili fantasy Robin Hood mogli bi ostati kratkih rukava. Uz sve to, borbeni sustav nije dovoljno raznovrstan s obzirom na dužinu igre. U zadnjoj trećini postaje zamoran, posebno jer ste do tada već pronašli većinu zanimljive opreme koja je dotad držala stvari relativno svježima.

Igri ne manjka tehničkih problema – naročito u završnici.

Da ne ispadne da se u Avalonu samo mačuje i baca čarolije – ima tu i nešto mirnijih aktivnosti. Alkemija, craftanje, vlastita kuća, pa čak i ribolov. Ništa od toga nije posebno duboko, ali sve zajedno dobro dođe kao predah u trenucima između važnijih misija. Jedino što vas može zakočiti su šturi tutoriali koji brojne sustave objasne na pola ili nikako. No ovo je jedna od onih igara gdje joj takva šturost ponekad i ide u prilog – jer kad sami shvatite kako nešto funkcionira, osjećaj postignuća je kudikamo bolji nego da vam je igra sve servirala.

Nažalost, tijekom igre se otkriju i neke druge stvari – bugovi i tehničke mušice koje nije uvijek lako zanemariti. Tainted Grail tehnički i dalje ostavlja dojam kao da nije potpuno izašao iz early accessa.Već spomenuta nepouzdanost kod dalekometnih napada samo je vrh sante leda. Protivnici se znaju zablokirati u okolini, ključni NPC-evi ponekad jednostavno prestanu reagirati, a framerate redovito posrne u gušće naseljenim područjima ili za vrijeme skriptiranih događaja.

Možda najbolji pokazatelj u kakvom je stanju igra je postojanje “unstuck” tipke koja i igrača teleportira ako zaglavi u okolišu, što se, iskreno rečeno, zna dogoditi vrlo često. Kao dio igre koji je najkraće vrijeme proveo u early accessu, spomenuti treći čin u miks ubacuje i problem rušenja igre što sve skupa ostavlja gorak okus na inače poprilično dobar paket.

Kažu da nakon kritike uvijek treba završiti s nečim pohvalnim, a ovdje je to bez dileme glazba. Danski izvođač Danheim mi je bio poznat i otprije i uvijek sam se pitao zašto se njegova mračna nordijska etno elektronika ne koristi češće u igrama. U Tainted Grailu konačno je našla svoj savršeni dom jer strahovito pridonosi igrinoj atmosferi, bilo da gledate režirane scene, lutate kroz maglom obavijene šume ili tamanite bandite.

Vrijednost za novac

Završiti ovakvu recenziju uvijek je najteži dio. Ne zato jer nemam što za reći, nego zato što sam već u tri kartice teksta rekao više-manje sve što sam imao. Pa umjesto da sad pokušavam sve rezimirati u pametnu rečenicu, osvrnut ću se na cijenu. U vremenu kada su igre sve skuplje, Tainted Grail košta 44 eura i unatoč brojnim tehničkim mušicama nudi desetke sati stvarno kvalitetnog sadržaja, atmosferu koja vas zgrabi i svijet u koji se želite vraćati. Upravo zato se nadam da vam neće proći ispod radara. Jer ovo je jedan od onih rijetkih RPG-ova koji ne pretendira mijenjati žanr, ali bi vam svejedno mogao ostati u glavi puno duže nego što očekujete.