Čudan je to fetiš kad se čovjek uzbuđuje na brojke. Znate ono kad čujete da je Eurojackpot sto milijuna pa se tijekom brojanja svih tih nula izgubite u maštanju što biste s tolikim iznosom. Još je gore kad čovjeka uzbuđuju postotci ili matematičke operacije zbrajanja i množenja. A upravo se to događa tijekom igranja pucačine zvane The Division 2.

Prodaš trideset komada smeća i kupiš si poštenu pušku koju ćeš koristiti idućih 15 minuta prije nego nasumični neprijatelj isprdne bolju pljucu. Ali to je kratka strojnica, a vi koristite mitraljez i dva sata ste kombinirali opremu tako da vam rukavice, ruksak i gaće daju 10% dodatne štete baš za tu vrstu oružja, a ne neku drugu. U glavi si stvarate kompleksnu jednadžbu, vadite korijen iz treće jer kako drugačije izmjeriti je li bolje da oružje bude brže pri paljbi ili je bolje da puška puca sporije, ali da metak leti dalje. Onda se trgnete i shvatite da ionako ne znate matematiku te na kraju uzmete samo ono što ima oznaku +zeleno. Ali, potom shvatite da vam štitnici za koljena i držač oružja nisu od iste firme i zbog toga gubite -100 množitelja snage za svoje gadgete. Opet na početak računice!

To vam je The Division 2, u suštini. Manifestacija fetiša na što veće brojeve.

Nije sav taj fetišizam uzalud, dakako. Jao, koji je gušt kad složiš dobar loadout pa nižeš eliminacije jednim pogotkom. Cijelo to nabrijavanje na oružje i snagu u The Divisionu 2 ima dobru pozadinu jer je napucavanje izvrsno. Nemate osjećaj da pucate u prazno, tj. da neprijatelje samo punite olovom bez da im se išta događa. U ovoj igri njima pucaju oklopi, možete im izbiti granatu iz ruke tako da se sami njome raznesu, možete ih „zabetonirati“ posebnim oružjem i sl. Fenomenalan je osjećaj kad u ovoj igri zadnjim metkom u šaržeru zaustavite protivnika koji trči prema vama.

Neprijatelji su malo raznovrsniji u odnosu na prvi Division.

U odnosu na prvi Division, neprijatelji su u nastavku malo raznovrsniji. Ima tu bombaša samoubojica, ima nekih koji na vas idu motornom pilom, ima onih koji se napuše prije nego nasrnu na vas. Raznovrsnost se također primijeti u dizajnu levela i samoga grada. Dok smo u prvom Divisionu uglavnom ratovali po industrijskim zonama i podzemlju, drugi dio provodi nas kroz različite muzeje, trgovačke centre, banke, bunkere, hotele itd. Razlika se itekako osjeti, a najbolje se to vidi na završne tri misije, odnosno strongholda, u kojima prolazite nekoliko tematskih cjelina – npr. kroz garažu, dvorište, ured, krov itd.

Fun Fact: The Division 2 košta vas manje nego stvarni posjet nekom američkom muzeju.

Prilikom istraživanja Washingtona također nailazite na više živopisnih detalja. Gradom lutaju različite vrste životinja, građani ratuju s bandama, ulicama prolaze konvoji koji nose resurse i sl. Prostor kojim se krećete nije jednoličan nego je prošaran širokim alejama, parkovima, zabarikadiranim utvrdama, itd. Takve stvari Divisionu 2 pomažu da što duže drži svježinu u kombinaciji sa svojom repetitivnom petljom gameplaya: trči – pucaj – trči da pucaš još više.

Šarolik prostor pomaže igri da što duže drži svježinu pokraj svoje repetitivne petlje gameplaya.

Napisao sam ranije da je napucavanje izvrsno, ali to ne znači da nije moglo biti bolje. Još uvijek je prikaz akcije dosta blag – ubijate tisuće protivnika, a stvarno se morate potruditi da vidite kapljicu krvi. The Division 2 je igra koja se općenito ustručava od nekih stvari kod svoje fikcije. Dok američko društvo u stvarnosti pati od rasnih i vjerskih netrpeljivosti, The Division 2 se ne dotiče tih tema, vjerojatno kako ne bi nikome stao na prste; a s druge strane prodaje nam priču o građanskom ratu. Okej, ne žele Ubisoftovci politiku u svojoj butigi, ali ne aludiram samo na to. Jako mi je teško prihvatiti izmišljotinu s izraženom militarističkom temom u kojoj nema ratovanja tenkovima, avionima, brodovima i sl.

Ma tko kaže da tenkova nema? Samo se ne mogu kretati.

Neprijatelji jesu raznovrsniji nego prije, ali nakon desetak sati nemaju vas čime iznenaditi. Čak ni frakcija Black Tusk koja se pojavljuje naknadno ne donosi velika iznenađenja zbog kojih biste morali mijenjati svoj stil igre. Misije se stoga svode na jedno te isto – dođi, počisti, pritisni neku sklopku, pobij nekog snažnijeg neprijatelja i sve što se miče. Nema izazovnih obračuna sa „velikim šefovima“, nema epskih potjera, ne bježite iz zgrade koja će eksplodirati, ne vozite tenk po ulici, ne pljačkate vlak u pokretu, ne sabotirate neprijatelja tihim pristupom i sl. Samo povlačite sklopke.

Misije se i dalje svode na jedan te isti format bez nekih iznenađenja.

Koliko god se ekipa iz Ubisofta trudila da me uvjeri u izmišljotinu ove igre, sav trud im je uzalud. Lijepo od njih što mijenjaju izgled baze i naselja ovisno o igračevim akcijama tijekom igre, no sve je to dosta umjetno. A teško je od igre bez karaktera tražiti da donese nešto specifično i originalno. Nijedan od sporednih likova nema nekakvu karakterističnost zbog koje bih ga zapamtio, a moj glavni lik ionako je bezličan prašinar koji samo šuti. Nitko mi u igri nije došao i rekao nešto u stilu – vidiš ovu ulicu, tu smo se mi igrali kao djeca i zato mi je sada važno da ju očistimo od ološa; tu smo jeli mekčiken prije, ej sto godina nisam jeo u Meka i netko za to treba platiti. O svojim protivnicima u igri informacije dobivate kroz materijale koje uopće ne vidite sve dok ne zalutate negdje u menijima. Tu i tamo mogu se vidjeti neki pokušaji pričanja priče pomoću prostora, ali to je rijetkost.

Posljednje počivalište onih koje je dotuklo to što Division 2 nema priču.

Bi li igra bila bolja kad bi priča bila smislenija i uvjerljivija? Definitivno. No, je li priča uopće potrebna Divisionu? Pa iskreno baš i ne. Najveće zadovoljstvo u Divisionu 2 pruža ona spomenuta petlja – pucaš, pokupiš jače oružje i opet pucaš. Svejedno je zapravo po čemu i po kome. A igra u tom pogledu nudi sasvim dovoljno materijala, odnosno sadržaja. Do tridesetog levela trebat će vam isto toliko sati.

Pri tome je sve skalirano tako da vas se ni u kojem trenutku ne sili da igrate nešto što ne želite. Glavne misije imaju razmak od dva levela između sebe, ali možete im pristupiti i s nižim levelom pod uvjetom da ste u dobroj ekipi. Kad niste na glavnim misijama onda imate sporedne misije, sporedne aktivnosti, ispunjavanje projekata, odlazak u Dark Zonu, Conflict (PvP) mod, klanske zadatke, skupljanje vrijednosnih predmeta i sl.

Sadržaja ima sasvim dovoljno i još će ga biti.

Sadržaja ima sasvim dovoljno i još će ga biti (svim kupcima igre bit će besplatan), tako da se tu ne možemo požaliti. Igrača isto tako ne fali pa nema ni problema prilikom traženja ekipe za igru. Spajanje u tuđe sesije je brzo i prilikom igranja zapravo nema mnogo ekrana s učitavanjem koji bi prekinuli akciju. Tek na nekoliko mjesta u misijama tim se mora okupiti na istom mjestu kako bi se akcija mogla nastaviti.

Bilo bi fora da su stavili igru unutar igre…

Nažalost, s tehničke strane nije sve sjajno. Tu i tamo se naleti na neki bug, a kad se to dogodi najčešće je u pitanju problem koji zaustavlja napredak u igri. Npr. nađete se u misiji u kojoj trebate nešto uništiti, a igra uopće ne reagira na vaše pucanje. Nekada ne pomaže ni povratak na zadnji checkpoint nego cijelu misiju baš morate krenuti ispočetka. Utjeha je ta što se na ispravljanju bugova aktivno radi te se kroz zadnjih 15 dana već mogao vidjeti pomak. Primjerice, jedan je bug mnogima ograničio vrijeme korištenja gadgeta na 15 sekundi, što je meni izazvalo brojne frustracije u jednoj misiji. No, taj je problem u međuvremenu popravljen.

Tu i tamo naleti neki bug, a kad se to dogodi najčešće je u pitanju problem koji zaustavlja napredovanje u misiji.

Ostatak tehnikalija je na vrlo dobroj razini. Konkretno za PC verziju, mislim da je ovo najbolje optimizirana Ubisoftova igra unazad nekoliko godina, s hrpetinom grafičkih postavki i podešavanja. Division 2 neće vas zaslijepiti ljepotom svoje grafike, ali zna na trenutke izgledati odlično. U svakom slučaju izgleda vibrantnije i detaljnije od prvog dijela. Samo ne gledajte likove dok pričaju izvan cutscena jer biste mogli primijetiti da uopće ne otvaraju usta.

Ono kad ti ne stane sve u špajzu.

The Division 2 ima potencijal da vas zabavi na duže vrijeme – i na nekoliko mjeseci; ali pod uvjetom da je to vaš đir, tip igre u kojoj ste sretni dok se puca. Velikih iznenađenja nema pa ako očekujete kompetentnu priču onda ste na krivoj adresi. U Washingtonu se uživa jedino kroz priču o tome kakav si loadout složiš od nasumično generiranog loota. Meni je to nabrijavanje na statistiku apsurdno – to su samo umjetni brojevi koji ništa ne znače. A evo me debelo iznad 40 sati u igri – i još mi nije dosta, još mi se igra.

Jednom sam rekao da Ubisoftove igre od igrača rade istrenirane majmune i još uvijek stojim kod toga. Ali ovo je vrhunski trening, a k tome još i zabavan dok se pleše, odnosno puca. Isplati se svake lipe – sve dok točno znate što kupujete.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.