Kada provedete niz godina aktivno sudjelujući u industriji igara, stvari vam se počnu činiti bolno jasnima. Igre su danas tehnički bolje no ikada, ali dobar dizajn je nešto što prosti broj piksela ili programskih petlji jednostavno ne može nadmašiti. Kada govorimo o njihovim vlastitim igrama, čini se kao da Nintendo često razumije taj princip pa The Legend of Zelda: Breath of the Wild može biti vjerna korijenima 30 godina stare franšize, a istovremeno preuzeti brojne danas popularne mehanike i ispasti pravi draguljčić.

Prisjetimo se samo da je prva Zelda ikada bila igra otvorenog svijeta (prije više od 30 godina!), a Breath of the Wild se naširoko hvali kako je osvojila igrače svojim otvorenim svijetom i pristupom. Ja inače nisam najveći ljubitelj današnjih igara otvorenog svijeta jer čvrsto vjerujem da se taj žanr prečesto pogrešno miješa s tzv. sandboxom, a razlika bi po meni trebala postojati i biti vrlo jasna.

Jedno je svijet koji ima svoja pravila i zakone, ali osim svojom veličinom ne ograničava igrača eksplicitno, dok je drugo gotovo doslovno kutija puna pijeska u kojoj se ponekad igraju djeca, a ponekad nužde mačke.

VIDEO KOMENTAR #1

Čim je izašla, ova igra dobivala je mahom savršene ocjene od mnogih medija, a u ovom prvom video komentaru naš gl. urednik Igor htio je prokomentirati kako već u samom startu Breath of the Wild pokazuje neke manjkavosti koje je po našem sudu sprječavaju da dobije baš 100/100 ocjenu.

Ova Zelda se ugnijezdila negdje između tradicionalne linearne formule u kojoj smo rješavali zagonetke da bismo dobili neku mehaniku kojom bi riješili nove zagonetke i današnjih potpuno otvorenih i često ispraznih svjetova. Tradicija je bačena kroz prozor tako što su igračima praktički sve moći koje će koristiti kroz igru dostupne od samog početka. Nakon kratkog uvodnog levela koji je smješten u maketu otvorenog svijeta počinje zaista otvorena avantura i iznenađujuće je rijetko da dva igrača krenu svoju priču na isti način.

Nakon kratkog uvodnog levela koji je smješten u maketu otvorenog svijeta počinje zaista otvorena avantura i iznenađujuće je rijetko da dva igrača krenu svoju priču na isti način.

Inače bi to mogao biti recept za brzu propast, jer ako se od igrača očekuje da igra pedeset do sto pedeset sati, nedostatak novih mehanika bi mogao postati dosadan. U Breath of the Wild je to pak možda najsnažnija karika jer je problem riješen vrlo pametnim i impresivnim sustavima.

Usprkos svojoj golemosti, svako jasno različito područje svijeta vrlo organski predstavlja nove izazove za koje se često pronađe nova uporaba dosadašnjih mogućnosti koja vam prije nije pala na pamet. Primjerice bombe očito od početka mogu razbijati kamenje, ali ako ih stavite u nešto cjevasto na kraju čega je neki drugi predmet mogu ga ispucati kao iz topa što vam padne na pamet tek kada vam takvo što zatreba. Najbolje od svega, takve detalje otkrivate vlastitim eksperimentiranjem s igrinim mehanikama pa se svaki put kada nešto takvo uspijete dokučiti osjećate pametno i ponosno.

Određene detalje otkrivate vlastitim eksperimentiranjem s igrinim mehanikama pa se svaki put kada nešto takvo uspijete dokučiti osjećate pametno i ponosno.

A zbog tih raznih izazova, otvoreni svijet nije pusti pješčanik već svako putovanje, na kojima se provodi većina igre, predstavlja novu skupinu izazova. Dakle teoretski vi se od samog starta možete popeti na najviši vrh igre, ali vjerojatno ćete umrijeti od hladnoće i nećete imati dovoljno stamine da se popnete po litici, pa ćete morati trčati putevima kojima patroliraju opasne beštije. I dalje postoje načini da izvršite svoj naum, stamina se može povećati, a Link se može bolje obući i napraviti napitak ili poseban obrok koji će ga kratkoročno grijati. No, već time svijet nije više samo prazan dječji pješčanik nego se pretvara u jedan poseban level čija težina i izazovi potpuno ovise o pristupu igrača.

VIDEO KOMENTAR #2

Nakon prvog video komentara neki su naše objašnjavanje da igra nije savršena zbog par tehničkih detalja shvatili kao da ćemo igri dati nisku ocjenu, pa se Igor još jednim video komentarom nadovezao na prošli, ovaj put fokusirajući se više na detalje koji novu Zeldu čine apsolutno genijalnom igrom.

Takav dizajn, da svijet nije prazna kutija već hrpa dinamičnih izazova i levela bez izbornika je ono što čini jedan otvoren svijet dobrim i Breath of the Wild to pogađa toliko dobro da zaista na svakom koraku osjećate dašak divljine i pustolovine. Još dojmljivije, preuzima neke suvremene mehanike poput zloglasnih tornjeva za otkrivanje mape i uspijeva od njih napraviti nešto zanimljivo, jer ne črčkaju mapu tisućama točkica, već samo otkrivaju zemljovid koji igrači sami pješice otkrivaju i upisuju na mapu. Povrh toga, igra je popunjena regijama i naseljima koja su u jednakoj mjeri fantastična i uvjerljiva te s pravilima koja jednostavno imaju smisla.

Igra preuzima neke suvremene mehanike poput zloglasnih tornjeva za otkrivanje mape i uspijeva od njih napraviti nešto zanimljivo.

Ako pada kiša stijene su skliske za penjanje, ako u ruci ili na leđima nosite željezni mač po nevremenu strefit će vas grom, ako baš bilo što drveno stavite na vatru zapalit će se. To je samo par primjera i znam da se čine banalnima, ali razmislite koliko drugih igara zanemaruje takve stvari, a onda uzmite u obzir da su navedeni primjeri namjerno jednostavni. Ti se sustavi dovode do detalja jer je to ključ igre, ono što daje svježinu svakom komadiću terena ne samo izgledom već i mehanikama, pravilima i izazovima te je svaki puta zabavno iznova otkriti ili osmisliti nešto.

Realno, znate da je većina igrača skužila da se topli zrak diže i stvaranjem požara ispod sebe mogu letjeti dalje koristeći improvizirani padobran, ali kada sami to prvi puta povežete osjećate se kao da ste potpuno razvalili igru. To je možda i najveća snaga Breath of the Wilda – to što čini da se igrač osjeća pametnim jer sam postiže zanimljive stvari u igri koristeći čistu logiku.

VIDEO KOMENTAR #3

Sat vremena gameplaya iz prošla dva video komentara nije ni približno dovoljno da se Breath of the Wild propisno predstavi onima koje je nisu zaigrali pa je Igor snimio i treći, fokusirajući se ovaj put na neke druge detalje u dizajnu gameplaya – poput sustava pripitomljavanja konja.

Slično kao što sam nedavno istaknuo u Personi 5, tako je i u ovoj Zeldi važno da je igrač nagrađen za sve što radi u igri. Ponekad će to biti zanimljiva nova oprema koje ima na stotine posebnih komada, ponekad su to vrijedni materijali za nadogradnju, pa se i skupljanje najblesavijih stvari u igri isplati jer ćete s vremena na vrijeme njima primjerice povećati svoj inventory. Ali zanimljivo je kako se igrača često nagrađuje i nematerijalnim stvarima jer je čitav svijet jedan veliki skup levela i ponekad je nagrada za zagonetku neki novi izazov. A kada vam netko za sav vaš trud zada još zadataka i vi se time osjećate nagrađeno, onda znate da ili ta osoba zna što radi ili možda morate pod hitno dati otkaz.

Vjerojatno to ovisi o mom jedinstvenom putu kroz igru, ali na trenutke nisam bio siguran da igra zna što točno radi s pričom. Vrlo je jednostavna, vi ste heroj Link koji je ubio oko na sto godina i sada mora doći k sebi i zaustaviti najveće zlo ikada, ali očekivao sam više od toga. Neki glavni likovi su prilično dobri, zabavni i sa prilično snažnim motivima, drugi su čisto vrlo zanimljivih uvjerenja i sve vas to uspije zainteresirati za detalje. Ali određeni glavni likovi dobiju daleko premalo ekspozicije te je njihova priča riješena zbrda-zdola i to se jako osjeti.

VIDEO KOMENTAR #4

Uvjeren u to da vam nije dovoljno pokazao igrine genijalnosti, Igor je snimio i četvrti pola-satni video komentar u koji je ovaj put ubacio i nekoliko loših fora za koje on potajno vjerojatno smatra da su dobre. A nisu.

Čak i bez obzira na to, očekivao sam puno više suptilne priče sakrivene u svijetu, ispričane kroz izazove. Priča je najviše prenesena kroz dijaloge u kojima nema opcije biranja odgovora, a njena dostava može biti na trenutke sirova iako u cjelini postavlja pristojan i dovoljno zanimljiv paspartu za pustolovinu koju igrači moraju cijelo vrijeme sami krojiti. S obzirom da ostatak igre u potpunosti ovisi o potezima igrača koji sve mora napraviti sam, to je po meni propuštena prilika. Recimo, igra ima preko stotinu malih dungeona i ne vidim zašto nisu mogli osim samo vrlo kratkih, slatkih i za napredovanje korisnih zagonetki u svaki sakriti neki poseban item koji bi nam otkrio više o lokalnoj priči svijeta.

Ne želim da se to shvati pretjerano negativno jer tek slijede neki problemi koje sam uočio, iako ni oni sami nisu neoprostivi niti uništavaju igru. U usporedbi s ostatkom serijala, ovaj nastavak je ogroman borbeni skok naprijed i onda još kolut, dvije zvijezde i trostruki salto. Ali kao netko tko puno pažnje posvećuje mehanikama i pikanterijama borbe u igrama koje borbu nude, nakon dugo vremena uz ovu Zeldu i dalje se osjećam čudno i najradije izbjegavam sukobe. Osim bossova, oni su bili prejednostavni, ali zanimljivi i ugodan povratak tradicionalno velikim dungeonima sa interesantnom borbom kao šlagom na kraju.

Ugodno sam iznenađen i s brojem novih mehanika te kako često igrači moraju sami otkriti da se udarci mogu izbjegavati, kontrirati, odbijati i taktizirati – sve je to prilično dobro na papiru. No, na bojišnici je situacija malo drugačija, jer je sve nekako kruto i drveno s neintuitivnim kontrolama na koje se treba naviknuti i animacijama koje traju nekoliko sličica predugo da bi bile tečne i precizne. Gotovo je nužno držati tipku za ciljanje protivnika jer se slobodna kamera presporo okreće, ali kada to učinite kamera se zaključa pod neugodnim kutom.

A pomalo bizarno, ne možete vrtjeti ciljnik između protivnika, nego morate pustiti tipku, pritisnuti ju ponovno i nadati se da će igra sama izabrati onoga kojeg u tom trenutku najviše mrzite, pa je borba u grupama vrlo neugodna.

Oprema je također pod upitnikom, jer iako ima nekoliko vrsta oružja i štitova s očitim prednostima i manama, praktički se svedu na ona brza i precizna te ona spora sa širokim udarcima, a i to u praksi ne znači puno ponekad. Vrlo sam zadovoljan kako su igrači natjerani koristiti razne napitke i jela koja inače običavamo gomilati za onu posebnu priliku koja nikada ne dođe i to se vezuje uz razne druge mehanike poput kuhanja i lova koje čine zabavnu pripremu.

S istim tim ciljem stalnog isprobavanja i mijenjanja, dobar dio oružja se raspadne nakon nekoliko udaraca, ali s obzirom da nisu pretjerano uzbudljiva to samo vrlo brzo postane vrlo naporno.

Nezgodno je pritom što igra prašta iznenađujuće malo. Čak i dobrano nadograđenog igrača običan protivnik može ubiti s jednim udarcem ili dva uvrh glave. Stvari spašava jako velikodušan autosave, ali ponekad je teško ne osjećati se prevareno ako je za pad u bitci od par minuta zaista kriva samo sekunda i jedna od nezgodnih značajki borbe. Sve dubljim zalaženjem u igru taj je problem sve manje prisutan, više se toga prašta, a i malo je tipova neprijatelja i stalno se ponavljaju pa brzo naučite njihove poteze. Nije možda idealno uravnoteženo, ali barem stvara snažan osjećaj razvoja i postignuća, ali do njega se dolazi uz nekoliko živčanih slomova u zasjedi.

I sada ono što cijelo vrijeme odgađam spomenuti jer me strah uopće ulaziti u raspravu o tome. Igra je predivna i svako malo nekim prizorom oduzima dah, ali mora se priznati da su neke stvari tehnički prilično slabe. Teksture su najveći problem jer su općenito niže razlučivosti od današnjih standarda, a lako je pronaći neke koje su baš ružno razvučene. Osim toga na dijelovima mape s malo raslinja je vrlo primjetna kratka vidljivost s objektima koji se pojavljuju ni iz čega i jednako iščezavaju pred očima, a primijetio sam i neugodne padove performansi kada je puno efekata na ekranu, uglavnom u velikim požarima prilikom borbe. Također, igra praktički uopće ne koristi anti-aliasing metode, u 2017. godini.

Usprkos tome moram istaknuti zaista impresivno dinamično osvjetljenje, lijepe čestične efekte i dobro obojane modele te grafički stil, pa je Breath of the Wild ipak jedno od mome oku, s klasično snažnim soundtrackom i uhu ugodnijih iskustava u posljednje vrijeme. No kažem, kada bi netko sitničario imao bi što priložiti kao dokaz.

Zelda je ipak jedan od najpopularnijih i najkvalitetnijih serijala unatoč igrama koje su imale i većih problema od ovih navedenih kritika. Ne treba zaboraviti da je po većini stvari Breath of the Wild velik iskorak kako u serijalu tako i u žanru te izvrstan primjer što ne valja s trenutnim trendovima u igrama i kako ih popraviti. No, nije savršena igra niti igra bez greške, samo je jedna zanosna pustolovina koja guta sate i dane, oduzima dah iza svakog drugog ugla i sigurno će se pamtiti dugo vremena po svemu dobrome što je napravila.