Kad je izašao originalni The Outer Worlds, igrači su ga dočekali otvorenih ruku kao alternativu Bethesdinom Falloutu, koji se tada okrenuo multiplayeru. Šest godina kasnije, The Outer Worlds 2 može se promatrati kao alternativa Bethesdinom Starfieldu koji nije ispunio visoka očekivanja igrača. Tamo gdje je Starfield razočarao plitkim role-playing mehanikama i suhoparnom pričom, The Outer Worlds 2 dolazi s velikim ambicijama.

Dobra je vijest da TOW2 uglavnom ispunjava obećanja kao zanimljivi RPG. Dopušta ova igra da krojite priču i sudbinu svijeta u kojemu se nalazite, te gotovo uvijek pruža nekakav izbor. Najbanalniji primjer su zaključana vrata. U većini slučajeva TOW2 nudi minimalno dvije opcije: pronađi ključ ili ručno obij bravu. A često se mogućnosti dodatno proširuju pa ključ možda možete ukrasti ili pak potražiti alternativni ulaz kroz neki šaht ili ventilaciju.

Slično je i kad imate verbalne okršaje s likovima. Za neku argumentiranu izjavu morate npr. imati dovoljno bodova ili u govorničkoj sposobnosti ili u vještini vođenja. Međutim, nije to jedina prilika da sugovornika okrenete na svoju stranu. Možda ste pronašli dokument koji vam otvara nove opcije u dijalogu. Možda ste prethodno utjecali na nekog lika pa vam je on to zapamtio. A možda samo želite biti spletkaroš koji voli lagati ili biti neugodno izravan s ljudima. The Outer Worlds 2 pruža takve mogućnosti i njegovi interaktivni dijalozi imaju rijetko viđenu sposobnost da budu ozbiljni, konfliktni, emotivni i vrckavi – sve u jednom paketu.

Takva struktura od gameplaya i priče čini slagalicu u kojoj se igračevi odabiri talože jedan na drugi. U gameplayu je manje bitno kako ćete rješavati situacije, no priča se može značajnije izmijeniti ovisno kakve odluke donesete, tj. što budete mogli učiniti ovisno o vještinama i informacijama kojima raspolažete u datom trenutku. Kad u TOW2 donesete neku odluku, to ne rezultira s nekoliko promijenjenih rečenica u dijalogu, već se čitavi questovi restrukturiraju prema tome i satima kasnije će vas neki lik podsjetiti na to kakav ste potez povukli. U tom pogledu je Obsidian ovdje na vrhuncu svog zanata.

The Outer Worlds 2 kao RPG stoji jednu stepenicu više od većine drugih igara s role-playing elementima (khm, Starfield, khm). Naime, ovo je onaj tip igre u kojoj gotovo nitko ne nosi takozvani plot armor. Možete ovdje ušetati i izrešetati skoro sve likove ako ste takav psihopat (a igra ima perk upravo za psihopate). Isto tako vam mogu propasti čitave serije questova, suborci vas mogu trajno napustiti, i sl. Ti su suborci inače šarolikih pripadnosti i šanse su da neće svi jednako odobravati sve što napravite.

Kad smo već kod suboraca, zanimljivi su to likovi, ali nekako je izostala interakcija među njima. Znate kako u najboljim RPG-ovima imate takozvani “party banter” gdje se likovi u vašoj pratnji međusobno prepucavaju i interesiraju jedni za druge jer su svi totalno različiti? Ovdje toga skoro da i nema. Vrlo rijetko ćete u svom brodu naići da vam suborci međusobno razgovaraju. Isto tako, malo je neobično da se karakterističnosti i vještine suboraca ne mogu koristiti u krojenju priče. Na primjer, jedan od elokventnijih suboraca je Marisol koja u razgovorima “pojede” svoje sugovornike, ali vrlo rijetko uskače u dijaloge kad se događaju važne stvari.

Baš kao i u prvom dijelu, u TOW2 imamo različite frakcije kod kojih ostvarujemo reputaciju. Ovdje je to malo drugačije utoliko što nemamo osam različitih frakcija nego samo tri. Doduše, ima igra više od tri grupe, ali se samo za tri grupe ostvaruje reputacija i sustav je ovaj put kompleksniji. Reputacija sada utječe na samu priču utoliko što vam status kod određene grupe mora biti pozitivan da biste priču mogli odvesti u određenom smjeru. Konkretno, imate dvije frakcije koje su u ratu i jednu grupu koja nastoji iskoristiti tu situaciju za svoju dobit. Možete ići prema tome da pomirite zaraćene grupe, možete odabrati jednu stranu ili na sve strane potpaljivati sukobe među njima. U tom pogledu The Outer Worls 2 podsjeća na lijepe dane Fallout: New Vegasa, i to nije jedina sličnost s tom igrom.

Rat između dvaju grupa je u suštini okosnica cijele priče u TOW2. U sustavu zvanom Arcadia pojavljuju se svemirske pukotine koje prijete uništenjem galaksije. Misterij je zašto se to događa, ali bez obzira na razlog i povod tome, zaraćene ideološke grupacije u Arcadiji imaju različite ideje kako bi se uništenje galaksije moglo i trebalo spriječiti. Vi dolazite kao vanjski agent, ili kako vas često zovu – nepredvidiva varijabla, kako biste se pobrinuli da ne dođe do apokalipse. I premda je to već stereotipni zaplet, upravo te ideološke grupe cijelu stvar drže zanimljivom.

Auntie’s Choice je kapitalistička frakcija koja se bori da ljudi uvijek imaju slobodu izbora, a pod tim se misli odabir koje će njihove proizvode ljudi kupiti. Kod njih nema dogovora bez neke materijalne koristi i nema budućnosti bez prilike za jačanje konzumerizma. S druge strane je Order of the Ascended, religijska skupina znanstvenih fanatika koji vjeruju da se sve može objasniti matematički. Kod njih se budućnost može predvidjeti jednadžbama, sve se može izraziti u postotku i ljudi mogu biti sretni kad su im brojevi posloženi.

Kroz ove dvije frakcije TWO2 suprotstavlja različita društvena uređenja, ideološka uvjerenja, itd. Pritom igra ne donosi neku jako duboku raspravu, ali zna zaglaviti u “politici” pa vam servira teme poput mirovnih pregovora i tome slično. Takvo što zna biti mrvicu zamorno, ali TOW2 nije jako suhoparan pa katkad ubaci koju dobru šalu u svoj miks. U jednom se trenutku tako pitate je li za religiozne znanstvenike heretik onaj koji nije dobar u matematici.

Sve u svemu, priča je u TOW2 vrlo dobra po svojoj fleksibilnosti i zanimljivim grupama s kojima surađujete. Doduše, ne mogu reći da mi je bila osobito napeta ili misteriozna. Osim toga, malo sam već alergičan na suptilnu mizandriju kod ovogodišnjih Obsidianovih igara. Ovdje to nije toliko izraženo kao u Avowedu, ali moglo bi vas zasmetati. Doslovno u prvih deset sekundi igre hrabra žena odalami uspaničenog muškarca i onda slijedi odabir težine gdje taj muškarac predstavlja Normal mode, a Hard mode je za žene.

Mislim, stvarno nisam imao namjeru iščitavati išta takvo u igri, ali u Obsidianu kao da vole omalovažavati muške likove u svojim igrama. Dođete tako u prvi grad gdje gostionicu vodi ženski lik, a muškog ćete naći kako čisti WC. Jer to, eto, nije mogao robot. Naravno da najvažnije frakcije u igri vode žene i da su na vodećim pozicijama uglavnom žene i da su žene te koje stražare na ulazima gradova. A kad se i nađe neko muško, onda je taj najčešće izdajnik ili neki njonjo.

Po pitanju gameplaya The Outer Worlds 2 slijedi format prve igre. Imamo niz kompaktnih mapa na kojima se nalazi nekoliko odvojenih lokacija. Sami planeti koje posjećujemo jesu mrvicu veći, ali ne toliko da bismo ih mogli nazvati otvorenim svjetovima. Nema ovdje neke posebne dinamike ni nasumičnosti, sve je režirano i ništa se ne događa bez vas. Lokacije se uvijek istražuju pješke, što u 2025. djeluje malo zastarjelo, moram priznati. Na raspolaganju imate vlastitu letjelicu, ali nema nadograđivanja iste niti stvarne potrebe da joj se vraćate osim ako želite promijeniti suborce ili otputovati na drugi planet.

The Outer Worlds 2 uz to odbacuje neka ograničenja i obveze koji su tipični za RPG naslove. Ovdje ne trebate brinuti o količini stvari koje pokupite jer vam je inventory neograničen. Ne morate voditi računa o opremi svojih suboraca niti e razmišljati o njihovim vještinama – samo je jedna aktivna, a ostalo su pasivni bonusi. Malo je to razočaravajuće, ali mogu reći da ne utječe negativno na borbu. Štoviše, ovdje sam više uživao nego u Avowedu gdje su suborci imali više moći za aktiviranje. Ovdje nema pauziranja akcije za izdavanje naredbi i kako su oružja uglavnom dalekometna puno se više koristi okoliš za skrivanje u zaklon.

Doduše, malo lažem kad kažem da nema pauziranja akcije. Postoji kružni meni koji možete pozvati za brzu promjenu oružja ili gadgeta. Iz prethodne igre se vraća Tactical Time Dilation iliti usporavanje vremena za preciznije ciljanje, no dodane su i neke nove stvari koje su korisne i zanimljive. Postoji npr. gadget koji vam privremeno daje štit, a tu je i dodatak kojim neprijatelje možete vidjeti kroz zidove – čak i ako su nevidljivi, a ima i takvih. Samim time, sustav borbe je blago proširen, a lijepo je vidjeti i da se gadgeti koriste i izvan napucavanja za povremena rješavanja zagonetki ili izazove kretanja po toksičnom okolišu.

Napucavanje je u TOW2 odlično jer su oružja raznovrsna i zadovoljavajuća za korištenje. Nije ovo tip igre u kojemu jednim oružjem možete riješiti baš sve sukobe – treba se ipak prilagođavati situaciji. Mislim da je igra izazovnija naspram prvog dijela i da je pronađen pravi balans što se tiče standardne postavke za težinu. Napravljene su dobre promjene u sustavu liječenja pa se tako ne možete liječiti više od dvaput uzastopno (eventualno uz razvijeni Medical skill), a ako imate trovanje onda ste dodatno ograničeni. S druge strane, suborci vas mogu oživjeti na Game Over ekranu ako imate Trauma Kit, ali pod uvjetom da je barem jedan od njih na nogama.

Kako TOW2 daje slobodu pristupanja, skrivanje od protivnika je također opcija. Sad imate i opciju stvaranja i bacanja uređaja koji ometaju i mame protivnike, tako da se možete lakše provući neopaženo. Međutim, igra ipak favorizira napucavanje jer će vas nagraditi XP-om za svakog eliminiranog protivnika, a neće vam dati XP ako se prošuljate kraj njih. U tom kontekstu TOW2 nije na razini Deus Ex igara, primjerice.

Najjači adut u gameplayu kod TOW2 jest implementacija vještina i mana u ono što možete učiniti. Obsidian je ovdje ponudio stvarno brojne varijacije pa možete kreirati likove s kojima će vam prolazak kroz igru stvarno biti drugačiji. Primjerice, ja sam igrao kao “srećković”, tj. s traitom koji mi je dao 5% kritične šanse i spašavao me u određenim situacijama. U jednoj takvoj sam izbjegao totalnu katastrofu naredbom “pritišći sve tipke po redu pa što bude”. Da nisam odabrao tu karakteristiku srećkovića, bio bih prisiljen vidjeti totalno drugačiju posljedicu u priči.

A tek sustav mana… jao! Bilo je to prisutno i u prošloj igri, ali su mane sada kudikamo brojnije i zanimljivije. I mogu vam jako utjecati na način igranja. Meni je odabir mane totalno otežao igru, ali tako mi treba kad nisam čitao sitna slova! Došao mi prijedlog za manu: katica za sve. Primijetila je igra da stavljam bodove u više različitih vještina pa mi kaže: ako želiš da tvoj lik bude vješt u svemu pomalo, dat ćemo ti svaki level više bodova za potrošiti. Ali, pazi: nećeš biti ekspert ni u čemu! I ja si pomislim: više bodova svaki level? Odlično – daj! Eh, ali mi je igra prešutjela da će mi tom manom određivati kad mogu nadograđivati koje vještine. I kad sam trebao bit izvrstan inženjer da nešto riješim, nisam to mogao biti. Znao sam pomalo o hakiranju, pomalo o obijanju brava, pomalo sam bio nindža, pomalo znanstvenik, ali kad se trebalo pokazati da sam stvarno vješt u nečemu – uzalud mi je bilo sve to “pomalo dobar”. A mane su trajna stvar – jednom kad ih prihvatiš, nema predomišljanja!

Da se ne uplašite, mane većinom ne morate prihvatiti, ali vam igranje mogu učiniti zanimljivijim jer svaka donosi određene pogodnosti. Na primjer, imate manu kleptomanije – omakne vam se da automatski ukradete neku stvar (za što morate platiti kaznu i to vam negativno utječe na reputaciju), ali uz nju ukradene predmete možete prodati po boljoj cijeni. Neke su mane toliko paprene da dobijete upozorenje kako nisu preporučene u prvom odigravanju – toliko vam mogu promijeniti iskustvo igranja. I to mi je genijalna stvar jer postavka težine u TOW2 nije samo koliko dugo morate pucati po protivnicima i koliko štete oni nanose vama.

Novost u odnosu na prvi dio jest da TOW2 možete igrati s pogledom iz trećeg lica. I moram priznati da je to iznenađujuće funkcionalno te ima puno više smisla nego u Awovedu. Imate dvije razine udaljenosti kamere i možete postaviti ciljanje preko lijevog ili desnog ramena. Dobar dio igre zapravo sam igrao iz trećeg lica i svidjelo mi se jer je to bio jedini način da zapravo vidim svog lika kad ga nema u cutscenama. Nažalost, vidi se da pogled iz trećeg lica nije primarni za ovu igru pa se kamera prebacuje u prvo lice kad god prolazite kroz uske prostore ili odrađujete neku animaciju hakiranja i sl. Osim toga, prilično je čudno što neki efekti nestaju iz igre kad se prebacite na treće lice. Primijetio sam to na snijegu, pahulje jednostavno prestanu padati ako ćete igrati u trećem licu.

The Outer Worlds 2 je bio prilično stabilan što se tiče tehničkog dijela utoliko što nisam imao nikakva rušenja igre. Međutim, jesam naišao na raznorazne bugove i probleme. U nekim dijelovima igre određeni likovi uopće nisu imali ozvučene dijaloge. Na nekim lokacijama događala su mi se čudna trzanja koja nisu bila vezana uz moj hardver jer bi npr. nestala kad bih aktivirao TDS mod. Najgori problem bio mi je na odabiru planeta, gdje pomoću miša i tipkovnice uopće nisam mogao napredovati dalje u igri jer je meni funkcionirao jedino pomoću gamepada, iz nekog razloga. Popravit će se takve stvari s vremenom i situacija nije jako strašna, samo eto – ne mogu reći da je tehnički bezgrešno.

Prezentacijski je TOW2 lijepa igra, iako ne jedna koja bi vam oduzela dah. Kvalitetno su odrađeni i animirani modeli likova, pogotovo u maštovitom dizajnu njihovih oklopa i odora. Dobra je i raznovrsnost likova po izgledu pa nikad ne vidite dva lika koji izgledaju identično (doduše, barem trećina ih nosi nekakvu masku). Planeti izgledaju solidno, ali većinom djeluju kao da su objekti na njima nabacani. Drugim riječima, lokacije ne ostavljaju dojam kao da stvarno imaju živuću populaciju i funkcionalno društvo. Impresivniji su zapravo interijeri u kojima se koristi dosta art deco stila i mogli bi vas podsjetiti na BioShock igre.

Glazba je također staromodna, a u nastavku je ima puno više nego u originalu. Po uzoru na Fallout: New Vegas, ovdje možete slušati nekoliko radio stanica i pjesme koje su originalno napisane za samu igru te su genijalna nadopuna njezinom ugođaju. U suštini svaka frakcija ima radio stanicu kojom kroz pjesme promovira svoje svjetonazore. Propaganda je humoristična i podsjeća na fiktivni radio program GTA igara, dok npr. slušate opjevanu prodiku zašto je društveno poželjno cinkati svoje susjede.

Za recenziju sam igrao PC verziju igre i rekao bih da je prosječno zahtjevna. Na high do very high postavkama oslanjao sam se na DLSS Frame-gen da bih dobio više od 45 fps-a u 3440×1440 rezoluciji uz RTX 4070. Što se tiče konzola, nisam imao prilike isprobati te verzije, ali čisto informativno, osnovni PlayStation 5 vrti igru u 4K@40 fps u Balanced Modu, a za 60 fps-a je potreban PS5 Pro. Na Xbox Series X konzoli moguće je postići 60 fps-a uz dinamičnu rezoluciju koja se spušta do 848p i upscalea na 1800p.

Nakon 2500 napisanih riječi, sad bih za kraj trebao sažeti dojmove o The Outer Worldsu 2 i dati kratki sud o tome. A nije baš jednostavno. Puno je toga po čemu bi ova igra trebala biti vrhunska, jer ima čvrste temelje za to, ali ipak nije. Priča je impresivno reaktivna na igračeve odluke, no možda vas neće totalno zaokupiti. Gameplay je sjajan u pogledu role-playinga i borbe, ali ne vrednuje jednako baš sve pristupe. Neki su dodaci dobro došli, poput proširenih gadgeta ili radio stanica, a neki su polovično odrađeni, poput kamere iz trećeg lica.

Ipak, dojam mi je na kraju itekako pozitivan i smatram da je The Outer Worlds 2 prilično zabavna igra. Pogotovo ako obožavate krojiti priče svojim odlukama i volite mogućnost igranja na različite načine. Po tome je ovo jedan od boljih akcijskih RPG-ova u zadnje vrijeme, minimalno udaljen od toga da ga svrstamo među elitnu postavu najboljih primjeraka tog žanra.