Davna 2004. bila je suludo dobra godina za igre. Halo 2, Doom 3, Star Wars: KOTOR, World of Warcraft, Need for Speed Underground 2, Fable, Metal Gear Solid 3, GTA: San Andreas, Spider-Man 2 i još cijeli niz drugih naslova. U takvoj ultra natrpanoj godini, lako je moguće da se nekima ispod radara provukla igra temeljena na World of Darkness univerzumu i istoimenoj stolnoj RPG igri. Pričam, naravno, o Vampire: The Masquerade – Bloodlines.

Danas mi je to jedna od najdražih igara svih vremena, no tada sam je zaigrao iz sasvim prizemnog razloga: jer sam se igrao na krumpiru od PC-ja, a Source engine na kojem je Bloodlines građen bio je dovoljno lagan da moj komp to nekako prožvače.

U međuvremenu sam razvio i dodatnu ljubav prema vampirskoj tematici u igrama – i evo nas danas, nakon otprilike 75 odgoda, konačno dočekujemo Vampire: The Masquerade – Bloodlines 2. Poput starog vampira koji se napokon uspinje iz svog lijesa nakon stoljetnog sna, igra je konačno ugledala mrak. A s njom dolazi i težak zadatak: objektivno je ocijeniti.

Jer Bloodlines 2 će neizbježno naići na dvije sasvim različite vrste publike: one koji nikad nisu zaigrali original i one koji jesu. A to su, realno, dva potpuno različita para očiju, s potpuno drugačijim očekivanjima.

VAMPIRSKE IGRE

Bilo koji nastavak neke igre nosi teret očekivanja, a osim RPG elemenata, za Bloodlines 2 to je definitivno bila priča. Prvi Bloodlines vas je bacio u vampirskim frakcijama podijeljen Los Angeles, gdje ste kao novopečeni pripadnik jednog od klanova morali igrati igru politikantstva i spletkarenja – ne samo da biste zadržali glavu na ramenima, nego i da biste se polako uzdigli kroz krutu hijerarhiju noćnih beštija.

Bloodlines 2 pristupa svemu tome bitno drugačije. Umjesto da počinjete kao beznačajni mladi vampir, ovdje ste moćan Elder vampir koji se nakon dugog sna ponovno budi. Iako premisa eliminira motiv krvavog uspona od bezimene krvopije do kralja noći, donosi isto tako svoj set zanimljivosti koji donekle uspiju držati interes do kraja. Prije svega, dva protagonista, ali i ostali sporedni likovi su izvrsno realizirani, a njihovi međusobni odnosi puni su drame i zapleta – baš kao da dijele desetljećima dugu prošlost koju im vampirski život može podariti.

Protagonisti i sporedni likovi su izvrsno realizirani.

U skladu s time, igri ne manjka političkih spletki; lojalnost je i dalje igra na rubu žileta, a sve je umotano u detektivski noir misterij u kojem glavni lik pokušava otkriti podrijetlo kletve koja mu je oduzela većinu moći. Do problema dolazimo kada povučemo usporedbu s originalom.

U originalnom Bloodlinesu igračeve odluke imale su pravu težinu te su oblikovale tijek priče, odnose među likovima i sam završetak. Iako nastavak također nudi nekoliko različitih završetaka, nakon dva prelaska dojma sam da je cijela struktura ovdje pojednostavljena i znatno plića.

Većina odluka u igri ne nosi nikakvu težinu i nudi tek iluziju stvarnog izbora.

Točnije, kroz cijelu igru naletite na možda tri ili četiri stvarne odluke koje zaista mijenjaju nešto bitno. Sve ostalo uglavnom je iluzija izbora gdje razne opcije u dijalogu vode istim putem. Rezultat? Većina igrača proći će kroz iste misije, susresti iste likove i na kraju dobiti gotovo identično iskustvo, bez obzira na to kakav su stav zauzeli putem.

Ok, linearnije iskustvo samo po sebi ne mora nužno biti loše, ako je priča dovoljno dobra da to opravda. Nažalost, ovdje to ne mogu reći. Sve započne dovoljno intrigantno, a premisa skakanja kroz dva vremenska razdoblja s dva različita lika zvuči kao nešto zaista svježe i potentno.

Zanimljivi likovi jedva drže pažnju u inače iznimno razvučenoj glavnoj priči.

Stvarnost je ipak drugačija i dojam je kao da je netko smislio relativno zanimljiv početak i solidan kraj, a zatim između toga nasuo dvadesetak sati neinspiriranog fillera koji je sve samo ne zanimljiv i koji donekle izvlače tek zanimljivi likovi. Doduše, dobar dio krivnje za navedeno uzima gameplay, odnosno struktura igre. I u originalnom Bloodlinesu ste trčkarali od jednog važnog NPC-a do drugog, rješavajući zadatke usput. Ali, razlika je u tome što su te misije bile raznovrsnije, zanimljivije, a mogle su se i riješiti na više različitih načina.

Bloodlines 2 je, nažalost, odbacio sve što je original činilo jedinstvenim i ostavio samo čistokrvnu, akcijski nastrojenu vampirsku fantaziju moći. Glavne i sporedne misije uglavnom se svode na: “nađi predmet” ili “ubij ovog lika”. Bez varijacija, bez kreativnih rješenja, bez izbora u pristupu.

Igra pruža iznimno dobar osjećaj kontroliranja super moćnog vampira.

Ono što tu monotoniju donekle spašava jesu kretanje kroz svijet i borba, gdje zaista imate dojam da utjelovljujete drevnog, super-moćnog vampira. Iako je borba mehanički jednostavna i ništa revolucionarno, vampirske moći poput telekineze, šiljaka od krvi, manipulacije protivnicima, nevidljivosti i drugih pravi su gušt za koristiti.

Doduše, sustav progresije i njihovog otključavanja je pojednostavljen do boli i iskreno rečeno – totalni je smor. Osim klasičnog skupljanja iskustva, napredovanje je vezano uz pijenje krvi specifičnih likova u svijetu, i iako je ideja simpatična (da vas mehanički natjera da lovite građane Seattlea, pritom pazeći da vas nitko ne vidi), izvedba je sve samo ne zanimljiva. Radi se o tri varijacije interakcije koje morate ponavljati vjerojatno preko stotinu puta kako biste otključali sve moći.

Sporedne misije i one vezane uz progresiju su strahovito repetitivne i neraznovrsne.

Kretanje svijetom je fora jer igra dopušta penjanje po elementima okoliša, nadljudski sprint, skakanje i lebdenje među krovovima što u praksi izgleda i funkcionira fantastično. U kombinaciji s moćima, bilo da se šuljate kroz sjene ili frontalno napadate, na trenutke se zaista osjećate kao pravi noćni lovac.

Iako barem to zvuči dobro, u usporedbi s originalom, ovdje dolazimo do još jednog dvosjeklog mača. Protagonist tijekom igre može dobiti pristup moćima apsolutno svih klanova u igri. S jedne strane, to rezultira strahovito efektivnom fantazijom moći. No, s druge strane, gotovo potpuno se gubi značaj i težina odabira vampirskog klana sa svim prednostima, manama i identitetskim posljedicama, koje su original činile toliko zanimljivim. A da ne govorimo da s nekim klanovima, poput Nosferatua, uopće nije moguće igrati – što je inače bilo jedno od najinteresantnijih i jedinstvenih iskustava u originalu.

Drugi protagonist značajno usporava i ograničava ionako repetitivan tempo igre.

I naravno, ima još. Spomenuo sam ranije da tijekom igre povremeno utjelovite i drugog lika. E pa taj lik, za razliku od glavnog protagonista, nema pristup gore spomenutim moćima. Umjesto toga koristi samo nekoliko situacijskih, gotovo skriptiranih sposobnosti koje mu pomažu u istrazi. Tako da, ne samo da igra u globalu pati od nedostatka raznovrsnosti, već vas u tim segmentima dodatno ograniči, prikuje za tlo i natjera da hodate od točke A do B bez ikakvih značajnih aktivnosti između.

Ono što svakako mogu pohvaliti jesu vizuali, atmosfera i glasovna gluma. Naravno, ima tu i slabijih točaka poput generičkog dizajna protivnika i građana koji bezvoljno lutaju gradom, ali glavni likovi i ključne lokacije izgledaju izvanredno. Likovi su detaljno modelirani, ekspresivni s izvrsnom glasovnom glumom, ostavljajući dojam pravih osoba s karakterom i težinom. Lokacije, s druge strane, odišu vrhunskom mračnom, neo-noir atmosferom kakve se ne bi posramili ni najstiliziraniji dijelovi Blade Runnera.

Lokacije su vizualno lijepe i vrlo atmosferične, ali i poprilično statične.

Šteta je samo što su i sam Seattle, kao i većina interijera, prilično statični kad je riječ o životnosti prostora. Raspored predmeta i likova gotovo se nikad ne mijenja, pa uvjerljivost lokacija pada kada četvrti dan zaredom vidite istu osobu kako stoji na istom mjestu, u istoj pozi, bez trunke reakcije na svijet oko sebe. Izvan toga, igra nije bez povremenih bugova i manjih problema s umjetnom inteligencijom, ali tehnički je prilično stabilna te uz prilagodbu grafičkih postavki može bez problema raditi iznad 60 fps-a i na osrednjim PC konfiguracijama.

NOVIJI, ALI PRAZNIJI

Volio bih da mogu reći kako je Bloodlines 2 ispunio očekivanja. Volio bih reći da sam dočekao dostojnog nasljednika jedne od meni najdražih igara ikad. I premda sam u nekim trenucima iskreno uživao, češće sam osjećao kombinaciju tuge i frustracije jer sam znao što je ova igra mogla biti, a što je na kraju ispala.

A to je, u konačnici, tek solidna vampirska akcijska igra s vrlo dobrom atmosferom. Gledano u vakuumu – sasvim u redu. No, kao nastavak legendarne jedinice, djeluje pojednostavljeno, promašeno i na trenutke zaboravlja što je original činilo posebnim. Ako želite osjetiti moć vampira koji skače s krova na krov, Bloodlines 2 vas možda zadovolji. Ako pak tražite slojevit RPG s izborima, grananjem i identitetom, Bloodlines iz 2004. i dalje ostaje neprikosnoveni princ tame.