Gdje je više ta Persona 5 recenzija?

---

Jasno mi je da JRPG kao žanr nije pretjerano popularan na našim prostorima i to mi je potpuno razumljivo s obzirom da je i općenito sve rjeđe zastupljen. Ali, ako ga Persona 5 ne učini popularnijim na našim prostorima ja onda iskreno ne znam što hoće. Da se razumijemo, nemam ništa protiv JRPG igara i volim ih igrati u principu, ali uglavnom tražim puno više od njih nego od zapadnjačkih naslova, jer poznajem ograničenja i nedostatke žanra koji se nije predao suvremenim konvencijama. E pa, Persona 5 rastura sve te konvencije, trendove i većinu igara koje sam ikada igrao neovisno o žanru.

Budite upozoreni da to govorim nakon svega tridesetak sati u igri. Da, prolazak glavne priče u prosjeku traje stotinu i kusur sati, pa kažem „tek tridesetak“. Imali smo poteškoća s dobavljanjem primjerka igre za recenziju, s obzirom da se Persona 5 u fizičkom izdanju ne distribuira na našem tržištu, što samo svjedoči (ne)popularnosti žanra. Ipak, nabavili smo ju i zaigrali nekoliko dana nakon izlaska i zato sam se odlučio sastaviti vam, barem za početak, prve dojmove iz igre.

Persona je serijal o kojem ste vjerojatno čuli prilično pozitivne stvari. Ako ga nikada niste imali prilike igrati, skok u petu igru može zvučati malo naglo. No, nema brige – ovo je potpuno samostalna igra, pa iako poznavanje prethodnika može na neke načine utjecati na vaše iskustvo igre napravljena je tako da njenu srž može razumjeti svatko i pritom uživati. Tome pomaže klasično držanje za ručicu, što igre često vole raditi čak i kada nisu toliko komplicirane i onda nas to nervira za poludjeti. No, vjerujte mi – u Personi 5 vas itekako treba netko držati za ručicu, barem prvih desetak sati jer je u svojoj osnovi drugačija od većine igara, a još je važnije to da ima hrpetinu povezanih sustava i mehanika na koje se trebate naučiti.

U Personi 5 bit ćete zahvalni što tutorial traje prvih desetak sati jer igra ima hrpetinu povezanih sustava i mehanika koje trebate naučiti.

Igrate u ulozi srednjoškolca u novoj školi i gradu koji u isto vrijeme mora odrađivati školske obaveze, održavati društveni život, uklopiti se u društvu općenito i povrh svega toga potajno krasti srca zlih ljudi skupa sa svojom skupinom fantomskih lopova. To nije samo neka pričica kao paravan, to je ono što Persona 5 jednostavno je. Sve funkcionira na principu kalendara i svaki dan se budite, presjedate podzemnom željeznicom do škole ili nedjeljom ne idete. Pratite na predavanjima jer će se to gradivo ponoviti na ispitima, dopisujete se s društvom, radite sitne poslove, idete u dućan, teretanu, knjižnicu, videoteku, na trčanje i slično. Sve to radite vi kao igrač i morate si svaki dan smisliti i organizirati unaprijed jer stignete napraviti svega dvije do tri stvari u danu.

Istovremeno ste vođa fantomskih lopova, jer igrom slučaja otkrijete paralelni svijet u kojem su prikazane najdublje ljudske želje. Postoje neki ljudi koji su potajno toliko pokvareni da se u tom paralelnom svijetu njihove želje prikazuju kao palače ispunjeni njihovim zlim djelima čiji su oni kraljevi i naravno bossevi, jer pričamo o dungeonima u RPG igrama.

Vama i vašoj ekipi se to ponašanje gadi, a iz tog revolta rodile su se persone koje prizivate simboličnim trganjem maske s lica i tako prizivate te zaštitničke duhove koji vam daju moći boriti se protiv sjena u tom paralelnom svijetu. Ukoliko provalite u nečiju palaču, došuljate se do najdubljeg skrivenog blaga i ukradete ga, onda ste ukrali njihovo srce, što znači da će postati pošteni u stvarnom svijetu i priznati svoje prikrivene zločine te tako korak po korak lišavate svijet zlikovaca.

Igrate u ulozi srednjoškolca koji mora odrađivati školske obaveze, održavati društveni život, uklopiti se u društvu i povrh svega toga potajno krasti srca zlih ljudi skupa sa svojom skupinom fantomskih lopova.

Sada vam je valjda očito zašto vas netko treba držati za ruku prvih barem desetak sati u igri, a vjerujte mi da sam mnogo toga izostavio s dnevnog rasporeda naših heroja. Srećom, Persona 5 to radi jako dobro, jer nema klasičnih tutoriala nego je sve vođeno i usput potkrijepljeno pričom koja je do sada bila sjajna. Postepeno se popušta i stisak ruke te vam daje sve više slobode točno onim tempom kojim se vi osjećate ugodniji i sigurniji u svojoj ulozi dok ne postanete samostalni fantomski lopovi.

Unatoč svojoj kompliciranoj te pomalo bizarnoj ideji, igra je satkana kao gusta mreža mehanika, sustava i odnosa u kojoj sve ima svoj razlog i značaj, od vremenske prognoze do godišnjeg doba i peludi u zraku. Borba je u osnovi klasično JRPG-ovska utoliko što je na poteze, ali ima puno opcija i pristupa svakoj bitci što ih je do sada držalo raznovrsnima i zanimljivima. Debelu većinu toga smo vidjeli u prijašnjim igrama u serijalu, a čini se da petica uzima najbolje ideje i pakira ih u vrlo svjež i zabavan sustav nakrcan stilom.

Sve skupa čini vrlo dinamičnu cjelinu i kada se ufurate na trenutke imate osjećaj kao da ne igrate igru na poteze, već neko akcijsko anime ludilo. Puno je sitnica koje doprinose tome poput kontrola i izbornika koji su dizajniran na najefikasniji način da iskustvo bude što tečnije. Ako ste jedni od onih koje u JRPG igrama najviše muči borba na poteze, Persona 5 bi to mogla srediti. Zaista do sada potpuno ruši tipična ograničenja žanra i kvalitetom izvedbe rastura na svim razinama, iako postoje neke bojazni koje planiram dublje istražiti.

Ipak, ne želim sada donositi neke vrijednosne kritike, jer je preda mnom još uvijek dug put do kraja igre. Ali iskreno vam moram reći da je ovih prvih trideset sati proletjelo u času. Kad god sam kući ne mogu ispustiti kontroler iz ruku, kad god nisam kući ne mogu prestati misliti na igru, a ne mogu se sjetiti niti jednog trenutka u dosadašnjem igranju u kojem mi je bilo dosadno ili zamorno. Za sada je Persona 5 čista zaraza zabave i možda bi bilo suludo da tim tempom izdrži još 70 sati, ali istovremeno me ne bi šokiralo da to i uspije.