Gradsko naselje u kojemu boravim već dvije godine ima problema s najezdom štakora. Vidio sam ih nekoliko, ali smo se pozdravili i svatko je pošao svojim putem. Čuo sam da je preporučeno wc školjku držati poklopljenu te na poklopac staviti teži predmet jer se štakori znaju provući kroz cijevi, podići poklopac i udomaćiti u kupaonicama. Isprva mi je to bilo smiješno – pa nisu štakori neki specijalci da mogu doplivati do mog sedmog kata i podići poklopac koji je teži od njih! Nakon što sam odigrao igru A Plague Tale: Innocence, WC šolja mi je poklopljena utegom. Istinita priča.

Avantura zvana A Plague Tale: Innocence odvija se u 14. stoljeću dok Francusku i ostatak Europe napada crna smrt zvana kuga. Štakori su glavni prijenosnici te smrtonosne bolesti, a dobrim dijelom i najčešći protivnici u ovoj igri. U glavnim ulogama su Amicia i Hugo, djeca plemićke obitelji de Rune koju red Inkvizitora nastoji zarobiti u namjeri da zaustave širenje kuge. Ili se to barem tako čini na prvu.

Priča ima nekoliko preokreta i višestrukih zapleta, ali bez da vam išta drugo otkrivam reći ću samo da sam istinski uživao u njoj. Premisa je originalna, likovi su zanimljivi, a radnja nepredvidiva. A Plague Tale ne roni u neke psihološke dubine kao npr. The Last of Us, ali svejedno donosi dobru razradu likova te solidnu dozu napetosti i misterija. Pri tome nijednom nisam osjetio da igra pretjeruje u svojoj fantaziji. Naravno da to nije realističan ni autentičan prikaz kugom pogođene zemlje u srednjem vijeku, ali je uglavnom prizemljen prikaz te ne izmišlja nešto što je izvan vjerovanja tadašnjih alkemičara i priprostog puka.

Premisa je originalna, likovi su zanimljivi, a radnja nepredvidiva.

Ponašanje likova je savršeno pogođeno. Igra mi je uspješno prodala fikciju rodbinskog odnosa Amicije i Huga kroz sitne detalje. Kad god su u paru, njih dvoje imaju neki fizički kontakt – drže se za ruke, zagrljeni su i sl. Nakon što neko vrijeme provedete u takvom kontaktu, osjećate se drugačije kad njih dvoje nisu u paru. Svaki od nekoliko suputnika ovisi o Amiciji do neke mjere, ali za Huga specifično osjetite čvršću poveznicu, činjenicu da je vaš i da ste za njega odgovorni.

Svidjelo mi se i kako su likovi prirodno okarakterizirani s obzirom na svoju dob. Amicia nije neustrašiva junakinja i nema uvijek razumijevanja za svog mlađeg brata. Hugo pak nije spreman odreći se svog nevinog pogleda na svijet te u njemu traži ljepotu usred kaosa koji njime vlada. Odlično je kako Amicia sama sebe bodri u teškim situacijama ili kako Hugo demonstrira svoju razigranost u manje ozbiljnim situacijama. Vidi se da je dijaloge pisao netko tko ima iskustva s djecom i poznaje način na koji djeca razmišljaju. To je kod videoigara rijedak slučaj.

Vidi se da je dijaloge pisao netko tko ima iskustva s djecom i poznaje način na koji djeca razmišljaju.

A Plague Tale: Innocence je striktno linearna igra i to je u ovo vrijeme pomalo čudno za vidjeti. Osobno mi je linearnost jako dobro sjela jer na ekranu napokon nema nikakvih indikatora kamo trebam ići nego zapravo moram promatrati okoliš kojim se krećem. Tu i tamo igra usmjeri kameru prema nekom događaju, ali to je vrlo suptilno i nikad nemate onaj osjećaj da vam se oduzima kontrola tijekom igranja. Gameplay je u konačnici dosta dinamičan. Nema zagonetki koje vam drastično usporavaju tempo napredovanja, a poneke prepreke možete prijeći na barem dva načina.

Doduše, povremeno se baš osjeti da su stvari podređene toj linearnosti. Na primjer, okoliš je nekad očigledno dizajniran baš za potrebe sakrivanja, protivnici su postavljeni taman pokraj predmeta kojima im možete skrenuti pozornost, i tome slično. Razlog za to jest što igra ne nudi mnogo fleksibilnosti svojim gameplayem, ni u sakrivanju ni u borbi. Umjetna inteligencija protivnika nije napredna, a vaše likove u većini slučajeva čeka neizbježna smrt ako ih neprijatelji uoče. U drugoj polovici igre dobivate mogućnost da se izvučete iz takvih situacija, ali vas igra gura prema izravnim obračunima koji ističu činjenicu da prvo morate pogriješiti kako biste u ponovljenom pokušaju znali riješiti određenu situaciju. Igra me zbog toga pred sam kraj nepotrebno počela frustrirati, kao da namjerno otežava stvari jer nema više ništa novoga za ponuditi.

Igra ne nudi mnogo fleksibilnosti ni u sakrivanju ni u borbi.

Srećom, A Plague Tale neću pamtiti po banalnom AI-u i situacijama koje završe crno ili bijelo i nikako drugačije. To mogu zahvaliti štakorima koji su stalna prijetnja i davež u ovoj igri. Štakori su u principu „lava“ koju ne smijete dotaknuti – u rojevima prekrivaju ogromne površine i stvaraju prizor koji je impresivan koliko i zastrašujuć. Tehnologija prikaza stotina i stotina štakora je za pohvalu jer glodavci uglavnom odnekud dolaze pa kad ih tjerate svijetlom onda vidite kako se panično skrivaju po najbližim rupama. Kad im se približite na sam rub osvijetljenog prostora stravično je kako se pripreme da vas izjedu na mrtvo ime i gledaju vas sa svojim svjetlucavim očima.

Način na koji su štakori integrirani u gameplay također je inovativan. Koliko god da su prijetnja, štakori su vam isto tako i pomagači. Na primjer, ako razbijete svjetiljku koju stražar nosi, štakorima ćete servirati večeru, a sebi siguran prolaz dalje. Igra ima sasvim dovoljno takvih mehanika kojima vas drži zainteresiranima tijekom trajanja od nekih deset sati.

Radi se tu i o iznimno atraktivnoj avanturi s vizualne i zvučne strane. Igra izgleda jako lijepo, pogotovo u prikazu prirode. Ne možemo baš vući usporedbe s drugim naslovima jer su danas linearne avanture rijetka pojava, ali definitivno stoji da je prezentacija raskošna i u nekim segmentima jedinstvena. Glazba je također izvrsna, do te mjere da je jezivija od hrpetine štakora, a to nije lako postići. Glasovna gluma u početku može zvučati pomalo amaterski, pogotovo kod Amicije, ali s vremenom se vidi da se glumica potrudila dostaviti uvjerljivu izvedbu, što se posebno primijeti na emotivnom izražavanju poput deranja te iskazivanja straha.

Sve u svemu, A Plague Tale: Innocence je odvažan biser originalne priče i fantastične prezentacije. Gameplay mu u suštini nije loš, ali nije ni vrhunski. Svejedno, smatram da ovakvu igru treba cijeniti jer ne pokušava ono što pokušavaju svi drugi i ne dostavlja nam još jedan otvoreni svijet i još jedno preživljavanje bez emocija. Ono što je ovom igrom bilo zacrtano najvećim je dijelom i ostvareno na vrlo dobroj razini kvalitete. Ako ste već umorni od ponavljajućih iskustava i predvidivih priča, ova će vam igra biti kratkotrajno, ali dobrodošlo osvježenje.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Igra je kupljena za potrebe recenziranja.