Achilles: Survivor novi je naslov sve popularnijeg bullet heaven žanra. Ili bullet hell – ovisi koga pitate. Riječ je o još jednoj u nizu igara koje šarenim brojčicama i gomilom neprijatelja na ekranu pokušavaju dosegnuti razinu uspješnica poput Brotato, Death Must Die i kamena temeljca kojeg čini Vampire Survivors. Achilles: Survivor pokušao je protresti formulu, no pritom se ničime nije istaknuo kako treba, zbog čega na kraju ostaje bez vlastitog identiteta.

Prva stvar koja mi je odmah zapela za oko jest gotovo pa u potpunosti neiskorišten potencijal grčke mitologije. Grčka je u antici bila dom za brojna magična i mistična stvorenja, i zbog toga nikako ne mogu shvatiti zašto se dizajn protivnika uglavnom sve na kosture, škorpione, vukove, pauke i obične vojnike? U redu, tu i tamo naletio bih na pokojeg kiklopa, ali omjer generičnih i tematski prikladnih čudovišta prilično je loš. Situacija je tek ponešto bolja s igrivim likovima.

Na raspolaganju imate 15-ak junaka među kojima možete zaigrati s naslovnim Ahilom ili trojanskim prinčevima Parisom i Hektorom. Ipak, izbor likova također je trebao biti bolji. Primjerice, većina igre fokusirana je oko Troje, a među igrivim likovima nema Odiseja, iz nekog mističnog razloga.

O izostanku nekih kreativnih likova poput samih bogova ili Herkulesa ne treba trošiti ako su već odlučili biti bezlični s odabirom, no zašto onda možemo igrati s kineskim ratnikom i pijetlom koji barata eksplozivom – vjerujem da je svačega bilo na Olimpu, ali čak je i tamo postojala neka doza dosljednosti. Usporedbe radi, jedan Hades je barem tisuću puta ljepše oslikao i oživio tu prekrasnu grčku slikovnicu.

Ruku na srce, u ovako šlampavoj odradi ti likovi po svojoj naravi ni ne pripadaju ovakvom tipu igara. Ne znam za vas, ali ja ne vidim neko epsko junaštvo kad moćni Ahil bezglavo bježi od neprijatelja i napada ih kopljem ispaljenim iz leđa.

A ti kao Brad Pitt

Najveća, možda i jedina posebnost Survivora jest gradnja. Na detaljnim, no prilično bezličnim mapama nalaze se razna polja na kojima je moguće kopati kamen. Kopanje se odvija automatski kada ste u zacrtanom polju, a dobivene resurse potom koristite za izgradnju raznih objekata koji vam pomažu u borbi s nepresušnim valovima neprijatelja.

Graditi možete svašta, od bacača plamena i kopalja do fontana za regeneraciju zdravlja i trojanskih konja iz kojih iskaču vaši pomoćnici. Postepenim odigravanjem kampanje uz likove otključavate i nove građevine, a čitav sustav oko mikro menadžmenta vaših bauštelskih vještina dobro je odrađen, puno bolje nego borba sa samim neprijateljima.

Pravilan raspored te sami redoslijed gradnje često će raditi razliku između života i smrti, što je hvalevrijedan taktički novitet koji treba pohvaliti. Nažalost, isto se ne može reći za nadogradnju vaših junaka koja je promašena na nekoliko razina. Za početak, svaki lik ima na izboru identične nadogradnje, s naglaskom da ovdje ne možete spajati moći kao u Vampire Survivorsu. To znači da, uz iznimku njihovog vizualnog dizajna i početnog napada, svi završe s prilično sličnim potezima, što samo pojačava osjećaj monotonije. Još gore, te iste moći dosta su generične i nimalo ne odišu antikom.

Siguran sam da bi ova igra bila toliko bolja da se samo malo više oslonila na svoj glavnu prodajnu točku, odnosno na samu grčku antiku koje ima samo u tragovima. Ljudi žele gorgone, kentaure i minotaure, harpije i kerbere, a ne dosadne pauke i škorpione. Vjerujte mi na riječ, u igri Achilles: Survivor ni u jednom trenutku nisam imao osjećaj da igram naslov vezan uz Ahila, uz likove ili stvorenja koja se često s njime asociraju. Do te mjere igra sama sebi puca u nogu   petu. Ako možete prijeći preko toga, konačnoj ocjeni slobodno dodajte koji bod više.

Audiovizualna prezentacija je prilično dobra, pogotovo grafika koja u mnogim trenucima podsjeća na Titan Quest. S druge strane, zvuk je samo prolazan, što je još jedna propuštena prilika jer atmosferična i nabrijavajuća glazba koja vas tjera da zaigrate još jednom zapravo igra veliku ulogu u sličnim naslovima.

S tehničke strane, igra se na običnom PlayStationu 5 izvodila glatko i bez štucanja ili bugova. Čujem da PC verzija ima problema s kojekakvim trzanjima, a u ovom trenutku već su najavljene zakrpe za te probleme pa i to treba uzeti u obzir pri donošenju konačne odluke o izboru platforme, ukoliko se uopće i odlučite na kupnju.

Ritam gameplaya u Achilles: Survivoru je ponešto sporiji u odnosu na druge slične naslove, no s obzirom da ovdje ipak postoji taj element pažljive gradnje, to nije nešto što ćemo nužno zamjeriti, ali svakako je vrijedno spomena. Gledajte, nije Achilles: Survivor najgora bullet heaven igra koju smo zaigrali, i lagali bismo kada bi rekli da se nismo zabavili igrajući, ali jednostavno moramo uzeti u obzir kako na tržištu postoje jeftinije te po našem mišljenju puno kvalitetnije opcije.

S time na umu, postoje vrlo jasni razlozi zašto su kockarnice pune piskutavih zvukova, a slatkiši i igračke za djecu obavijeni isključivo šarenim bojama. Drugim riječima, naš mozak programiran je tako da je praktički nemoguće ne uživati u nekoj bullet heaven igri, barem u onoj početnoj fazi dok ga pucaju serotonini. No, već nakon desetak sati, Ahil se iz svjetskog junaka pretvara u najobičnijeg ratnika s kojim ste zaigrali na desetine ovakvih igara.