U 2017. godini nam je na velika vrata ušla igra koja je odjeknula u svijetu kao drugačiji, a opet zanimljiv proizvod. Hello Neighbor je u svoje vrijeme bio pravi hit i početak franšize koja je došla do 30 milijuna igrača. Uostalom, nisam siguran zašto vam to pišem kad ga je upravo publika HCL-a proglasila najboljom digitalnom igrom u našem Zlatnom Dabru.

Poprilično smo sigurni da je naš Dabar jedina nagrada koju je ekipa iz tinyBuild Gamesa osvojila, a volimo se interno šaliti u redakciji kako su zbog nas napravili i nastavak igre, da onoliku vitrinu za nagrade ne krasi samo jedna nagrada. Šalu na stranu, zbog zadovoljavajućih prodajnih rezultata stigao nam je nastavak igre za koju je ponovno zaslužan tinyBuild Games, ujedno i izdavač i razvojni programer, uz Gearbox Publishing kao izdavača i malu vojsku studija koju nećemo sada nabrajati.

Iza svega ovoga ostaje samo pitanje je li nastavak zaslužio ikakvu nagradu ili će naš Dabar ostati sam samcat u susjedovoj sobi za trofeje.

TSUJEDSVOS

Moram reći kako mi je neopisivo žao jer nemamo recenziju za prvu igru. Ne zato jer bi meni bilo lakše uspoređivati ovaj nastavak (iako realno bi), nego bi vama koji se niste susretali s prvim dijelom bilo lakše razumjeti zašto je nastavak bolji, odnosno zašto nije. Opći je utisak da su određene stvari bolje napravljene nego u prethodnoj igri, dok su pak druge potpuno bolje u prvome dijelu. Zapravo se kroz cijelu igru poteže uvijek isto pitanje, ali o tome ću malo kasnije.

Određene stvari su bolje napravljene od prethodnika, dok su pak druge potpuno bolje u prvome dijelu.

Prvo što primijetimo u nastavku jest “otvoreni” svijet kojega nije bilo u prvome dijelu igre. E sad, može li se otvorenim svijetom nazvati deset kuća po kojima se baulja u ovoj igri? Po mom mišljenju baš i ne može. S druge strane, pozitivno je vidjeti developere da guraju igru prema nečemu ambicioznijem od prvog dijela. Nekako mi se baš svidjela ta činjenica u početku kako je sam svijet popunjen i da mogu slobodno šetati susjedstvom. Doduše bez stanara, ali nećemo sad tražiti dlaku u jajetu – ima igra i gorih problema od pustih ulica.

Kad smo kod dizajna, jedna od svijetlih strana igre je dizajn inventoryja. Lijepa mala torbica s minijaturnim slikama stvari koje imate spremljene, baš onako minimalističkog, a opet funkcionalnog dojma. A sam sustav skupljanja stvari radi na principu da gubite sve stvari koje ste pokupili ako vas susjed uhvati, dok vam ostaje sve što ste ponijeli sa sobom iz prethodnog područja ili iz svoje postaje.

Red bi bio i da malo prokomentiram samu prezentacijsku stranu igre. Sa svojim (sad već) ikoničnim  izgledom, vidi se lagani napredak u samom vizualnom stilu. Ne mogu reći da to izgleda predivno i predobro, ali nije ni nešto što izgleda loše. Veći problem vidim u samom audio segmentu, gdje bi igra trebala malo bolje komunicirati s igračem po pitanju položaja susjeda i same napete atmosfere, jer ipak se ovo kategorizira kao stealth igra s elementima horora.

SULTIKTI

Priča iz prvog dijela bila je jedan od intrigantnih faktora igre. Pogotovo sve ono s alfa i beta verzijama igre, dojma sam da se nabrijavalo igrače za finalnu verziju i onda: tresla se brda – rodio se miš. Ništa drugačiji nije slučaj s ovim dijelom, gdje je početak nekako obećavajući pa je onda na kraju mlaka pegla.

U kratkim crtama, preuzimamo kontrolu nad novinarom koji istražuje otmice djece. Iako naš junak ima problema s noćnim morama, pokušava pomoći otetoj dječici i razmrsiti misterij koji se nadvio nad susjedstvo. Imamo čak i svoju postaju koja nam pomaže vidjeti u koju kuću sljedeće trebamo otići. Jer kako sam naveo gore, imamo cijelo susjedstvo i radnja se ne odvija samo u jednoj kući.

Radnja se ne odvija samo u jednoj kući.

I dalje imamo nekakve naznake o kultu, što je povezano s prvim dijelom, ali u manjoj mjeri. Isto tako, gospodin Peterson više nam nije jedini protivnik već imamo različitih susjeda u različitom okruženju. I to vam je otprilike to što se same priče tiče, jer ne želim bilo što više otkrivati. Kao što sam rekao, na prvi pogled totalno različit pristup, a onda opet toliko sličan.

AUMJETN NTELIGENCIJAI(NE)

Najveći ponos i dika ove igre bi trebala biti umjetna inteligencija. Developeri se hvale činjenicom kako njihov AI uči na našim greškama i otežava nam prelazak same igre, prilagođavajući se našim potezima.

U originalnom Hello Neighboru nismo vidjeli nekakvu izrazitu pamet te umjetne inteligencije, ali naspram drugog dijela je bila lumen. Možda ću biti pregrub, ali ovdje umjetna inteligencija ima pamet gusenog radijatora. Nema nikakvog učenja, nema nikakvih neočekivanih poteza i postavljanja zamki, kao u prvom dijelu. Čak nerijetko susjed gleda u tebe i ne poduzima ništa da te spriječi. To možemo pripisati i ogromnom broju bugova koje igra im.

Umjetna inteligencija ima pamet gusenog radijatora.

S obzirom da je ovo puzzle horor avantura, moram reći nekoliko riječi o zagonetkama i priznati da sam i tu podvojenog mišljenja. Neke zagonetke su super odrađene, nešto novo, drugačije, baš moraš uključiti mozak. A onda mi dođe zagonetka koja je toliko neintuitivna da je to za poludjeti. I tako u krug. Ostaje mi dojam kao da je jedan razvojni tim radio jedne zagonetke, a drugi druge.

GUB STEF

Ako ste mislili da smo opisali najveće probleme igre, grdno se varate. Evo vam jedan kratki osobni dnevnik iz Hello Neighbor 2 iskustva:

• Ponoć – vani se čuje lavež pasa, a ja stavljam slušalice i započinjem svoju Hello Neighbor avanturu.
• 2:30 – već su mi se noge ukočile od igranja, jer istražujem svaki kutak i ne vjerujem koliko bugova igra ima.
• 4:00 – ostao mi je još jedan level i ujutro pišem recenziju. Ma tako je Josipe, majstore.
• 4:10 – igra se srušila i izbrisala mi sav napredak koji sam ostvario. S njom su se srušili i moji snovi o pisanju recenzije ujutro.

O količini bugova u ovoj igri najbolje će vam reći činjenica da ju je netko završio za dvije minute koristeći propuste. Od prolazaka kroz zidove, nemogućnosti skupljanja stvari koje su neophodne, loše optimizacija do rušenje igre. I onda kao šlag na tortu, vrlo često možete vidjeti kako se zblesao i sam protivnik, što vam uvelike olakšava prelazak igre.

O količini bugova u ovoj igri najbolje će vam reći činjenica da ju je netko uspio završiti za dvije minute

Kao što možete vidjeti iz gornjeg primjera, za prelazak igre mi je trebalo nekih četiri sata i to laganim tempom, što znači da može završiti i za dva sata ako malo požurite. Zaista je nevjerojatno da su developeri uz sve silne alfe i beta verzije ostavili ovoliki broj problema u igri. Neki igrači čak odgovorno tvrde kako su alfa i beta verzije bile u boljem stanju od konačnog proizvoda.

KLJUČAKZA

Kada nekako sve zbrojimo i oduzmemo, Hello Neighbor 2 je dosta loša igra. A onda kada na to još dodamo i cijenu koju igra traži, dolazimo do objektivnog zaključka kako treba ju zaobići u širokom luku. Pogotovo ako niste odigrali niti prvi dio, vjerujte mi na riječ – niste i nećete ništa propustiti.

Sad se moram vratiti na početak teksta, kad sam napisao da mi je žao što nema recenzije prvog dijela. Po glavi mi se mota misao da je po dosta stvari ovo trebala biti beta, a ne dovršena verzija igre. Čak i uz činjenicu da je napredak u odnosu na prošli dio vidljiv, ključni problemi ipak nisu otklonjeni, ili su čak i veći u odnosu na prvi dio.

Do sad još nisam napisao nešto ovako, ali preporučujem vam da Hello Neighbor 2 radije pogledate na našem YouTube kanalu, ako vas igra uopće zanima, nego da dajete novac za nešto što je neoptimizirano, kratkog trajanja i siromašnog gameplaya. Ako baš želite zaigrati, savjetujem da sačekate igru u sklopu neke od pretplata.