Jednom davno, živio jedan talijanski pisac i novinar, Carlo Collodi se zvaše. Ni slutio nije kako će mu bajka o lutku kojemu raste nos donijeti ogromnu popularnost. Bila je to 1881. godina, kada je prvi put objavljeno djelo “Pinokijeve pustolovine: Priča o jednom lutku”. Djelo je izlazilo u nastavcima, ali vrhunac popularnosti ostvaruje s Collodijevom smrti, te tada mnogi autori i stvaratelji adaptiraju svoju verziju Pinokia, uključujući i poznatog Walta Disneya.

Većina vas je pogledala crtić ili pročitala bajku, ali jedan studio u Južnoj Koreji je napravio svoju adaptaciju ovog svjetski poznatog djela. Neowiz Games nam donosi svoju inačicu ovog popularnog lutka kroz igru Lies of P.

Družio sam se s njihovim Pinokiom dosta vremena, toliko da je njegovo laganje meni i prešlo u naviku. Pazite zato – moglo bi me ponijeti u ovome tekstu da malo iskrivim istinu.

UVOD U LAŽ

Mrak, tišina. Netko otvara oči, neko dijete. Ustaje lagano i sada se jasno vidi da je to naš glavni junak, Pinokio. Gledamo i ja i on oko sebe, ne znamo gdje se nalazimo, ali ispred nas je izbor između tri cvijeta: ruža koja je lagana i lako možemo mahati s njome, ali ne širi baš intenzivan miris. Drugi izbor je orhideja koja nije lagana za nositi, ali i širi intenzivniji miris od ruže. Na kraju mi ostaje tulipan koji je najteži od sva tri cvijeta, ali i najjače miriše. Ovdje sam znao da igra neće biti nasilna.

Uzimam orhideju i otvaram vrata, kad tamo šareni i razigrani grad naziva Krat ispred mene. Veseli kondukter mi maše znakom stop, te mi prilazi i pruža ruku na što mu ja ispred glave mahnem orhidejom. Tada shvaćam da je cilj u igri pokazati svim prijateljima u igri kako cvijeće lijepo miriše. Nakon nekoliko zamaha orhidejom, vidio sam razne prijatelje po gradu od konduktera, domaćih zlatnih retrivera, nekih malo većih prijatelja, ali onda sam naišao na najvećeg prijatelja od svih do tada kojemu sam trebao ne mali broj puta zamahnuti ispred nosa sa cvijetom jer je imao upalu sinusa pa mu je nos bio začepljen.

Kao i u svakoj soulslike igri, postoji ovdje nekoliko razina protivnika. Lies of P uvodi laganu pomutnju za ljubitelje žanra, jer oni najjednostavniji protivnici su vrlo lagani za proći, što nije baš slučaj u ostalim igrama ovog žanra. S druge strane, one glavne bitke znaju biti jako jako teške. Naravno, i u ostalim igrama glavni neprijatelji zadaju glavobolje, ali nisam siguran jesam li naletio na ovoliko teških boss borbi u jednoj igri. Za obranu od napada možete koristiti izbjegavanje, blokiranje koje oduzima zdravlje pa ga vratite s uspješnim udarcem i parry ili kako se ovdje zove “perfect guard” čijom uspješnom izvedbom ne gubite ništa.

ZAPLET LAŽI

Kao što sam i rekao, priča je jednostavna. Možda su neki mislili kako ćemo kontrolirati lutka koji spašava mračni grad od poludjelih lutaka, ali ovdje to nije tako. Samo širenje ljubavi i odčepljivanje nosa je glavni zadatak, a u tome Pinokiu pomaže njegov biološki otac Geppeto i njegovi prijatelji koji drže cvjećare i butik s vazama u gradu.

Pinokio kroz igru može birati hoće li lagati ili govoriti istinu. Nijedan odabir ne nosi nikakve posljedice i ne utječe na kraj igre, osim što kada Pinokio laže, sve više počinje ličiti na drvenog lutka pa se uplašite da ne završi kao noga od stola u IKEI . Prvi put kada nas igra upoznaje sa mehanikom laganja zapravo nemamo izbor reći istinu, ali kasnije to postane puno interesantnije.

Naš glavni junak ima brdo mogućnosti za napredak i nadogradnju. Oružja možemo sami slagati kako želimo, što igraču daje pozamašnu slobodu i kreativnost u izradi oružja, sve statistike možemo nadograditi i povećati, postoje stvari koje nam služe za trgovanje, izradu, napitci za poništavanje određenih efekata, ma sve što smo navikli vidjeti u jednoj igri ovoga žanra.

VRHUNAC LAŽI

Lagao bih ako kažem kako smo svi jedna velika zajednica i da nema loših ljudi u malome gradu Kratu. Postoji jedan koji ne odvaja smeće pa zbog njega moramo širiti mirise cvijeća. Neki će reći da je ovo glavni neprijatelj u igri, ali to bi bila laž.

Da ne otkrivam previše o samoj priči koja je vesela i nezanimljiva, dotaknut ću se malo same prezentacije. Na početku sam već rekao kako je sve veselo i razdragano. Miroljubive ljude možete pronaći na svakom koraku, a svijetle i radosne boje doslovno pršte ispred malih ekrana. Glazba je također vesela i moderna, a samim slušanjem mp3 datoteka riskirate da Pinokio sve više karakterno liči na lutka.

Prividno velika mapa sa puno različitih lokacija na prvu stvara dojam da će igra biti otvorenog tipa. Iako postoje alternativni načini za rješavanje određenih prepreka, sama igra je više linearna. Proći ćemo tako i rudnik, močvaru, selo, katedralu, tvornicu i druge lokacije, a sama baza nam se nalazi unutar hotela gdje je i sav sadržaj za napredak u igri – od oružja, trgovine, nadogradnje samog lika, svemu tome možemo pristupiti kroz fast travel jer igra omogućuje skok s jednog mjesta na drugi gotovo od samog početka.

Ima dosta sporednih zadataka koji možete obavljati, ali nisu nešto pretjerano zanimljivi. Recimo, jedan od sporednih zadataka na početku igre je kada vam priđe jedan brkati veseli gospodin i traži od vas da mu nađete psa. Vi pronađete psa, osim što to nije pas, pa kada ga vratite vlasniku, on vas pita “Jel’da da je lijep pas?” na što vi možete lagati ili reći istinu, ali to svakako ne utječe na sam tok igre pa je zato ne zanimljivo.

Trajanje same igre je između tridesetak i četrdesetak sati, ovisno o tome koliko ste spretni i sretni. S obzirom da su sa ažuriranjem igre olakšali posao igračima u nekim segmentima, rekao bih sada da se može završiti i ranije, ali eto, računajte na ove gornje brojke.

RASPLET LAŽI

Ako ste jedan ili jedna od rijetkih koji su pročitali ovu recenziju do ovdje, a ne samo pogledali pluseve i minuse te ocjenu, vjerojatno ste shvatili da pouka priče glasi: ne vjerujte uvijek recenzentu što piše. Istina je da sam se toliko nalagao, da mi je nos narastao od Dubrovnika do Iloka.

Lies of P je mračna adaptacija Collodijevog Pinokija, koji usputno rečeno i je mračna priča. Gameplay je ugodno izveden, sama tema je jako dobro pogođena, mehanika laganje je jako zanimljiva i protivnici su maštovito dizajnirani, pogotovo određeni bossovi. Sama europska arhitektura grada jako dobro pridonosi atmosferi, a glazba je također jako dobra. Načini modificiranja također su za pohvalu.

Jedina prava zamjerka je na samoj priči, koja je imala puno veći potencijal uz ovakvo dobro odrađen gameplay i dobro poznatog lika. Nije da je loše, ali nekako mi odskače od svega ostalog prema dolje. Osim toga, neke nerazmjerne stvari u samoj borbi su čudna odluka. Na primjer, težina običnih protivnika je nikakva, dok kod boss bitki je to neka druga priča. Eh da, većini je čudan parry (i meni je bio) ali sam shvatio da nije greška u njemu, već u dizajnu neprijatelja pogotovo na početku. Ako ste samo igrali demo i pitate se jesu popravili izmicanje, odgovor je – jesu.

Sve u svemu, mislim da je generalno jako dobro odrađen posao i da je Lies of P jedno ugodno iznenađenje. Neki ga uspoređuju sa Bloodborneom, neki sa Sekirom, ali osobno mislim da se i jedna i druga igra mogu ugledati na neke stvari koje je Lies of P jako kvalitetno napravio.