Marvelova superherojska groznica koja ovog desetljeća trese filmsku industriju još uvijek se na pravi način nije odrazila na svijetu videoigara. Razlozi za to uglavnom su korporativne naravi otkako su Marvel i izdavačka kuća Activision prekinuli suradnju koja je trajala dugih 15 godina. No, to je bilo još 2014. pa smo od tada nestrpljivo iščekivali novu eru za superherojske videoigre. Mnogi su taj „svježi početak“ naslutili u Spider-Manu za PlayStation 4, a sad je konačno došao trenutak istine kad otkrivamo je li naslov Insomniac Gamesa predvodnik sljedeće generacije superherojskih igara.

Znam da bi ovo moglo zvučati kao naglo spuštanje, ali sintagme poput „nove ere“ i „sljedeće generacije“ ipak su samo simbolična trabunjanja kod ovog Spider-Mana. Mislim da je važno naglasiti kako ova PS4 ekskluziva ne donosi ništa revolucionarno ni u žanr akcijskih avantura niti u podžanr herojskih igara. Tijekom igranja nisam nijednom osjetio onaj „vau efekt“ zbog nečega što ni u kojoj drugoj igri nisam vidio. Nije mi se ponovio dojam kompletne očaranosti kakvu sam prije devet ljeta imao s Batmanovim Arkham Asylumom.

No, sad kad sam to skinuo s duše napokon mogu prestati s plašenjem. Uz sve gore rečeno, Marvel’s Spider-Man svejedno je do sada najbolja igra o čovjeku-pauku, a uz to još i vraški zabavna akcijska avantura. Insomniac Games pogodio je ravno u srž pitanja što ljudi očekuju od Spider-Man igre. Bez previše kemijanja dostavili su proizvod koji savršeno prezentira Spider-Mana kao lika, sa svim njegovim vrlinama, manama i problemima.

Insomniac Games pogodio je ravno u srž onoga što se očekuje od jedne Spider-Man igre.

U priči leži najveća zasluga za izjavu kako je ovo najbolja Spider-Man igra do sada. Odluka Insomniac Gamesa da radnju smjeste na sam vrhunac Spider-Manove karijere (uz osam godina radnog staža) pokazala se iznimno promišljenom. Spidey je samouvjeren u svom poslu jednako kao što je Peter Parker neorganiziran u svom životu, a ta podvojenost njegove ličnosti dovodi do problema iz kojih se izvlače zgodne pouke.

Spider-Manov lik ne napreduje samo u vještinama koje otključavate tijekom igre. On se mijenja kroz priču i jasno je vidljiva transformacija od šaljivdžije s početka igre do odgovorne osobe koja se na kraju suočava s posljedicama svog ponašanja. Upravo je odgovornost ključna tema koja je u ovoj priči odrađena neočekivano dobro. Ne smijem navesti na koji način – proizvođači taj dio igre s razlogom žele držati u tajnosti; ali reći ću da se u priči nameće zanimljivo pitanje: kakav je to heroj koji „gasi požar“ kojega je sam prouzročio.

Spider-Man u igri prolazi kroz transformaciju od šaljivdžije do odgovorne osobe koja se suočava s posljedicama svog ponašanja.

Za pohvalu je prezentacija Spider-Mana kao ranjivog lika koji ne dobiva sve svoje bitke, a kompliment je to i odlično dizajniranim negativcima. Nisu svi jednako detaljni i motivacije su im ponekad banalne, ali odnos sa Spider-Manom svakom od njih je specifičan. Većina tih likova sa Spider-Manom se već susrela i izvukla deblji kraj, no ima tu i novih neprijatelja koje Spidey upoznaje prvi put.

Priča je zapravo mješavina klasičnih zapleta iz stripova, i to s preinakama koje ubacuju elemente novije povijesti Spider-Mana, primjerice lik Milesa Moralesa. Iako je to radnja za koju većim dijelom znate kamo vodi, uz te preinake možete očekivati i nekoliko iznenađenja. Meni je jedno od iznenađenja bilo koliko se sporo radnja odvija u prva dva poglavlja. Nije da su ta dva akta bila dosadna, ali si igra jako mnogo toga ostavi za zadnju trećinu. Na svu sreću, taman kad se nakon nekih 12 sati naviknete na taj sporiji ritam rasplitanja priče, slijedi drastična promjena tempa. Sve u svemu, prelazak vam može potrajati od 15 do 20 sati, ovisno o tome koliko se bavite sporednim misijama i zadacima.

Iako će fanovi znati kojim smjerom ide ova priča, uz male promjene detalja može se očekivati i nekoliko iznenađenja.

Dakle, priča na pravi način prezentira suštinu Spider-Mana i njegove problematike, no što je s gameplayem – osjeća li se igrač doista kao superheroj u ovoj igri? Odgovor je: nego što! Dvije osnovne mehanike – kretanje i borba – ovdje su izvedene maksimalno ugodno i praktično. Njihanje gradom ne mogu dovoljno nahvaliti kad kažem da savršeno dočarava agilnost Spider-Mana. Mislim da je ovo „najbrža“ igra otvorenog svijeta i to mi je odlična stvar. Možda su Prototype, Just Cause i inFamous brze igre, no Spider-Man se uz malo vježbe ovdje može kretati nevjerojatno brzo. Njihanje pomoću mreže tek je početak jer kasnije možete otključati odskakivanja, dodatna privlačenja, pa čak i trikove.

Najbolja stvar u tome je što su kontrole čista uživancija. Spider-Mana do sada nikad nisam kontrolirao takvom lakoćom. Cijela me stvar zapravo podsjetila na Tony Hawk’s Pro Skater gdje su kontrole toliko dobre da sve ide „kao po loju“ i gotovo nikad se ne događa da zabunom pritisnete krivu tipku. Naravno, zna se dogoditi da se tijekom nekih potjera spletete i izgubite na brzini kretanja, ali je igra generalno dizajnirana tako da se uvijek možete brzo kretati. Uvijek u blizini imate nešto za što možete prilijepiti svoju mrežu.

Spider-Mana se do sada nikad nije kontroliralo ovakvom lakoćom.

Zbog toga sam u ovoj igri jako rijetko koristio opciju brzog putovanja. Mapu se može prijeći s jednog kraja na drugi za manje od pet minuta, što vam može zvučati alarmantno, ali mislim da je otvoreni svijet ovdje savršeno kompaktan i da nema prostora za prazan hod. Na svakom koraku nalazi se neka zanimljivost, pogotovo u zadnjoj trećini igre kada otključate sve sporedne aktivnosti.

Manji dio zadataka, što sporednih što glavnih, odnosi se na njihanje gradom. Većinu aktivnosti čini borba, a ona je druga mehanika kojom je Insomniac upotpunio iskustvo igranja u ulozi Spider-Mana. Istina je da su koncept preslikali od Rocksteadyjevog Batmana, ali ovdje šaketanje zlikovaca ima daleko više fleksibilnosti i ne svodi se samo na mehaniku pravovremenog protunapada.

Svi se napadi šakama izvode jednom tipkom tako da je combo poteze jako lako zapamtiti. Spider-Man pritom ne „pleše“ od neprijatelja do neprijatelja ako samo udarate po tipki za napad nego se do udaljenih neprijatelja morate privlačiti mrežom, odnosno zasebnom tipkom. Slično vrijedi i za protunapad – iako se dobiva indikator kada ga se može izvesti, jednom se tipkom izvodi izmicanje, a poslije toga „ručno“ morate napasti neprijatelja drugom tipkom.

Šaketanje zlikovaca ne svodi se samo na mehaniku protunapada.

Osim klasičnih napada i protunapada, Spider-Man može vitlati neprijatelje i kojekakve predmete iz svoje okoline, može koristiti različite napravice poput električne mreže ili letećeg pauka pomagača. Kad ostvari dobar combo rezultat može aktivirati posebnu vještinu ili takozvani „finisher“ napad kojim instantno onesposobi neprijatelja. Također se može njihati i za vrijeme borbe te ciljati neprijatelje u usporenom vremenu.

Dakle, sustav borbe dopušta igraču da bude kreativan i da uživa u premlaćivanju zlikovaca baš kao i sam Spider-Man, čak i kad to premlaćivanje izgleda smiješno – npr. Spider-Man s automobila lansira neprijatelja u zrak i ondje ga udara dok se obojica i dalje kreću zajedno s automobilom, a zapravo su u zraku.

Na žalost, sama igra ne iskorištava baš najbolje tu fleksibilnost sustava borbe. Neprijatelji jesu raznovrsni, ali igra pred vas češće stavlja desetak istih neprijatelja nego nekoliko različitih vrsta u kombinaciji. Najčešći izazov nije vam prilagođavanje napada za različite vrste protivnika nego jednostavno tamanjenje što većeg broja tih protivnika.

Najčešći izazov nije prilagođavanje napada za različite vrste protivnika nego jednostavno tamanjenje što većeg broja protivnika.

Nemaštovitost u iskorištavanju mehanika borbe posebno dolazi na vidjelo u bitkama sa šefovima, tj. glavnim negativcima. Većina tih bitaka odvija se na identičan način – Spider-Man izbjegava napade i čeka da mu se otvori prilika da se mrežom privuče negativcu, uputi 3-4 udarca i tako ponovno sve do kraja borbe. Dok se okršaj s negativcima kroz priču prezentira kao nešto značajno, same boss bitke često su mi djelovale suviše jednostavno, boss bi bio poražen dosta brzo i nakon svega sam imao blesavi izraz lica s pitanjem: čekaj, to je sve?

Još jedan dio igre koji je malčice podbacio jesu dionice sa skrivanjem, odnosno neprimjetno vrebanje neprijatelja. Dijelovi igre u kojima igrate s drugim likovima većinom su dizajnirani tako da postoji samo jedan put, odnosno jedan način kako se prelaze, a ako pogriješite pa vas neprijatelji vide, automatski se vraćate na zadnji checkpoint.

To još mogu prihvatiti, ali tiho eliminiranje sa Spider-Manom lišeno je skoro svakog izazova. U svakom trenutku možete vidjeti kojeg je neprijatelja „sigurno“ eliminirati bez da uzbunite ostale. Dok god ste na višoj razini, neprijatelji vas ne mogu vidjeti. Štoviše, toliko su glupi da nikada neće podići glavu i primijetiti ako netko visi u mreži na uličnoj lampi.

Protivnici su u stealth dionicama slijepi i glupi, bez ikakve koordinacije.

Koordinacija im je gotovo nikakva i uvijek padaju na isti trik s distrakcijom. Devet godina stari Arkham Asylum po tom je aspektu barem dvije klase bolja igra. Doduše, možda se neprijatelji malo opamete na najvišoj postavci težine, no ona nije bila dostupna u vrijeme dok sam recenzirao igru.

Mislim da su i u Insomniac Gamesu bili svjesni da im stealth dionice nisu na razini kao ostali segmenti gameplaya pa ih nisu previše ni forsirali. Stealth zapravo najbolje služi u sklopu sporednih aktivnosti. Njih ima dosta, iako u početku nemate takav dojam jer se postupno otključavaju kako rješavate glavne misije. Insomniac je s popratnim sadržajima učinio što je mogao, ali tu ne očekujte čuda. Ima tu repeticije ala Ubisoft tornjevi, ali sviđa mi se što neki zadaci nisu statične ikonice na mapi.

Ima u otvorenom svijetu repeticije poput Ubisoftovih tornjeva, ali ima i misija koje se pojavljuju nasumično.

Naime, dok se njišete gradom povremeno dobivate policijske dojave o kriminalnim aktivnostima ili kriznim situacijama koje su trenutno u tijeku. Te su aktivnosti uvijek u relativnoj blizini vaše lokacije, a nestaju ako se ne odazovete na dojavu. Zgodna je stvar što takvi događaji imaju nekoliko varijacija pa nećete triput za redom zaustavljati pljačku trgovine nego ćete naići na potjeru automobilima, na prometnu nesreću, na sukob dvaju frakcija i sl. U prva dva sata ta mi je dinamičnost davala dojam da je grad živ i da se u njemu nešto događa.

Ostale aktivnosti ipak su statične, premda se neke od njih trude biti maštovite. Primjerice, negativac zvan Taskmaster dat će vam vremenski rok da obavite određeni zadatak, a svaki će put to biti nešto drugačije. Slično funkcioniraju i istraživačke postaje Harryja Osborna na čijim ćete misijama upravljati robotskim paukom, fotografirati lokacije i sl. Važna je stvar što sve sporedne aktivnosti i misije imaju nagrade koje nije moguće ostvariti ako samo pratite glavnu priču. Naime, svaka od njih donosi vam jedan tip tokena, kojih ukupno ima šest vrsta.

Tokene koristite kao valutu za otključavanje spravica i kupovanje kostima.

Tokene koristite kao valutu za kupovanje pomagala, nadogradnji, te različitih kostima za naslovnog junaka. Kostimi nisu samo kozmetika jer uz svaki dolazi i posebna moć. Kostime i moći možete mijenjati u bilo kojem trenutku, pa ako ste npr. usred borbe s neprijateljima koji koriste vatreno oružje, možete si aktivirati moć uz koju Spider-Man postaje otporan na metke.

Sve u svemu, mislim da su se proizvođači Spider-Mana baš potrudili u namjeri da razbiju monotoniju i repetitivnost kakvu igre otvorenog svijeta obično imaju. Rezultat njihovog rada neće vas oboriti s nogu, ali će vam definitivno ponuditi neke zgodne detalje. Prvih nekoliko sati djelovat će vam čarobno dok upijate sve što se događa i gledate kako vam se otvara sve više mogućnosti. Tempo se nakon toga malo uspori, no kako sam već spominjao, situacija se drastično promijeni u zadnjoj trećini igre – nešto kao u samoj završnici GTA: San Andreasa.

Netom prije izlaska pojavile su se sumnje da je Spider-Man doživio grafički downgrade. Ako je to istina, ja to na igri nisam primijetio jer se ovdje ionako radi o jednoj od najljepših igara ove godine. Grad je poprilično detaljan, osvjetljenje je dosta realistično, a vizualni je dizajn likova odličan. Ako pak tražite mane u prezentaciji, nije ih teško pronaći. Modeli likova nisu uvijek na istoj razini kvalitete kada su glavni likovi i slučajni prolaznici u pitanju. Odsjaji na staklima nebodera nisu pravilni jer ovo nije igra s ray tracingom. No, mislim da će vlasnici PlayStationa 4 biti sretniji činjenicom da je igra savršeno optimizirana i konstantno drži stabilnih 30 sličica po sekundi, čak i na starom modelu konzole.

Zvuk je interesantno odrađen u ovoj igri. Glazba se pokreće dinamički, kad je i sam Spider-Man u pokretu. Neke bi to moglo iritirati nakon desetak sati, a nekima bi njihanje po New Yorku bez toga moglo biti čudno jednom kada se priviknu na glazbenu temu. Što se glasovne glume tiče, svaki poznavatelj Spider-Mana mogao bi bez problema prepoznati koji glas pripada kojem liku – toliko su dobri. Posebno mi se svidjelo što je glas za Spider-Mana sniman s namjerom da zvuči kao kad je lik u pokretu. Dakle, kad lik usred njihanja po gradu priča s nekim preko mobitela, on napreže svoj glas kao da govori usred neke fizičke aktivnosti, što je zgodan detalj u ovakvoj igri.

Marvel’s Spider-Man je upravo takva igra puna zgodnih detalja koje će najviše cijeniti fanovi čovjeka-pauka. Spider-Man će vam izvući osmijeh na lice ako znate za njegovu ljubav prema popularnim filmovima. Izvući će vam osmijeh ako znate za Marvelovu praksu kameo nastupa. Dalje ne smijem nastaviti jer bi sve moglo biti potencijalni spoiler.

Ali, nije spoiler ako vam kažem da je ovo nezaobilazna igra za sve fanove Marvela i Spider-Mana. Insomniac Games dostavio je naslov koji svojim kontrolama i dvjema glavnim mehanikama savršeno prezentira superherojsku stranu Spider-Mana, a pričom nas podsjeća da je ispod maske osoba koja dijeli odgovornost za postupke superheroja.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PlayStation 4. Primjerak igre za recenziju ustupio nam je njezin izdavač.