Zamislite stazu isprepletenu trnjem i zavojima, a na vama je da se uspješno izmigoljite kroz nju koristeći različite poteze. Dvostruki skok do prvog trampolina, kukom se privučete do sljedećeg cvijeta, obnovite staminu i odlepršate kroz zavojiti prolaz do mjesta gdje aktivirate paukove nogice i popnete se na sigurno. To vam je standardno popodne u novoj metroidvaniji MIO: Memories in Orbit.

Vrlo rijetko recenziju igre započinjem njezinim vizualnim opisom. No, probajte baciti pogled na prekrasne, gotovo rukom crtane prizore iz igre i recite da vas nimalo ne intrigira kako to izgleda u pokretu. E pa vizualni stil MIO: Memories in Orbit djeluje kao da je ispao iz izrazito detaljnog europskog stripa, s mekanim pastelnim pozadinama i oštrim rubovima likova. Imao sam osjećaj kao da iza svakog poteza na ekranu stoje stotine marljivih umjetnika koji u stvarnom vremenu rade obrise, sjenčanje i boje likova i okoline.

Kombinacija elemenata bio-robotike, zanimljive flore te povremeno rustikalne mehanike u modernom okruženju ostavlja dojam stvarno neponovljivog svijeta. Još je to povezano s neobičnom glazbenom kombinacijom – spojem sakralnih napjeva i elektronske glazbe koja čitavo iskustvo podiže na još višu razinu. I pritom se igra vrti glatko i stabilno, bez obzira na broj projektila na ekranu i bogat vizualni stil.

Sve bi ovo palo u vodu da se MIO zadržao samo na izgledu i glazbi. Na moju sreću, gameplay dostojno prati vizualne aspekte igre. MIO kroz čitavu igru uvodi dovoljno zanimljivih mehanika da me i nakon desetak sati zna ugodno iznenaditi. Kontrola lika nešto više naginje Oriju nego Hollow Knightu, no i dalje je to unikatan pristup kretanju i korištenju brojnih sposobnosti. Osim standardnog skoka i duplog skoka ovdje imamo čitav niz akcija, a svaka od njih troši staminu. Stamina se inače može obnoviti samo kada se glavni lik odmara na ravnoj površini ili udara posebne cvjetove u zraku.

Kao i u svakoj pravoj metroidvaniji, često ovdje nailazite na dijelove mape gdje ne možete ići dalje s trenutačnim sposobnostima. No, to ne znači da je linearna. Igra se nakon prvih sat ili dva znatno otvara te nudi slobodniji pristup istraživanju ogromne mape. Vjerujem da će većina igrača imati drugačiji redoslijed prolaska igre. U tom smislu MIO neodoljivo podsjeća na Hollow Knight, jer ne drži igrača za ruku niti detaljno objašnjava kamo treba ići ili što je potrebno za prolazak određene sekcije. Napredak uvijek teče prirodno – s novom sposobnošću jednostavno vam “klikne” gdje ju možete iskoristiti.

Kroz igru sam nailazio na neprijatelje koji su se obnavljali sa svakim spremanjem igre, nešto slično kao u Souls serijalu. Što se tiče samih protivnika na mapi, većina njih ima jedinstven način kretanja i napadanja. Jedina stvarna zamjerka po tom pitanju jest relativno rijetko uvođenje novih tipova neprijatelja. U samoj završnici igre nisam dobio osjećaj da su protivnici na mapi postali znatno teži ili izazovniji, pogotovo s obzirom na novootključane mogućnosti.

Za razliku od običnih prašinara, boss protivnici će vas natjerati da se nagnete u pozu ozbiljnog gamera. Svaka boss bitka tjera vas na pažljivo učenje obrazaca napada, sigurnih zona i idealnog trenutka za kontru. Ovdje nema nasumičnog, bijesnog udaranja po tipki za napad, jer je to gotovo uvijek rezultiralo brzom smrću. Morao sam znati kada se izmaknuti, koliko točno udaraca mogu zadati nakon određenog napada te gdje se skloniti prije nego uslijedi novi niz zamaha, projektila i svega ostalog. Osim toga, borbe se redovito odvijaju u dvije faze – otprilike na polovici zdravlja boss prelazi u berserk mod, ubrzava kretanje, dodaje nove napade ili potpuno mijenja postojeće obrasce. Jedino mi je na kraju žao što ne postoji opcija ponavljanja boss bitki, jer sam u svakoj od njih iskreno uživao.

Ako sam zapeo na nekoj zahtjevnijoj borbi, obično bih se vratio do mjesta za spremanje i napravio izmjene nadogradnji. Na svakom mjestu za spremanje moguće je ukloniti određene dodatke i zamijeniti ih drugima, pritom pazeći na ograničen broj bodova nadogradnje koji su vam na raspolaganju. Pojačavanje napada kada imate manje zdravlja, dodatna srca ili brže punjenje stamine samo su neke od dostupnih opcija, a kupujete ih kod trgovca ili pronalazite u skrivenim dijelovima broda.

Kada smo već kod broda, valja spomenuti da se čitava radnja odvija na jednom jedinoj lokaciji – The Vesselu. Brod se nalazi usred ozbiljne krize jer su se počele kvariti brojne AI komponente koje bi ga trebale održavati funkcionalnim. U tom trenutku uskačemo u ulogu robota MIO-a i probijamo se kroz odmetnute komponente u nadi da ćemo obnoviti sustave broda prije njegovog potpunog gašenja. Sama priča dotiče zanimljivih tema poput umjetne inteligencije i svrhe postojanja, te nosi pomalo sjetan prikaz propadajućeg svijeta. U pojedinim trenucima priča zna biti kriptična i zahtijeva od igrača da sam poveže određene elemente u cjelinu, što se nekima možda neće svidjeti. No, meni je takav stil pripovijedanja itekako legao te me poticao da istražujem zapise i skrivene interakcije.

U igri sam proveo nešto više od 20 sati, no vjerujem da sam mogao uložiti još vremena kako bih otkrio sve njezine tajne. Gledajući cjelokupan paket koji MIO: Memories in Orbit nudi, vrlo ju je lako preporučiti svim ljubiteljima žanra, ali i onima koji se još nisu okušali u metroidvania igrama. Spoj prekrasnog audiovizualnog stila ostavlja dojam kao da gledate animirani film inspiriran europskim stripovima. Intrigantna priča vješto vas vodi kroz velika životna pitanja, promatrana kroz prizmu binarnog stroja. Vrhunski gameplay pak smješta MIO: Memories in Orbit uz bok naslovima poput Orija i Hollow Knighta. Iskreno se nadam da će ovaj naslov dobiti pažnju kakvu zaslužuje i postati jedna od referenci za buduće metroidvanije.