Originalni NieR izašao je davne 2010. i meni prošao ispod radara, iako sam tada bio veseli Xbox 360 gamer. Možda je razlog tome bila stvarno bogata godina u kojoj su se pojavili Red Dead Redemption, Fallout: New Vegas i Mass Effect 2; ili možda zato što je NieR površinski izgledao kao sve što je Japan dostavio već i ranije. Po meni je glavni krivac za to bila internacionalna verzija igre u kojoj su za protagonista postavili nabildanka koji je izgledao sve samo ne zanimljivo, dok je interesantnija verzija ostala ekskluzivna za japansko tržište.

Srećom, NieR: Automata odmah je u startu izgledala dovoljno intrigantno da je zaigram, a danas za tu igru nemam dovoljno riječi hvale. U skladu s time, objeručke sam skočio na priliku da iskusim modernizirani original u obliku Nier Replicanta Ver.1.22474487139. Prije svega, taj blesavi verzionirani podnaslov je tu jer redatelj igre ovo naziva “verzijskom nadogradnjom” koja je negdje na pola puta između prerade i remastera. Kako god on to zvao, novi Replicant donosi poboljšanu grafiku, glasovnu glumu, nove dijaloge i sitne dodatke u priči, veća područja i značajno poboljšan gameplay.

U zečjoj rupi

Pretpostavit ću da većina vas koja planira zaigrati NieR: Replicant nikad nije zaigrala original i svaki spomen konkretnih događaja u priči svesti na minimum. Za početak mogu reći kako će vam ovo biti donekle poznato iskustvo ako ste ikada zaigrali NieR: Automatu. Kreator te franšize, kreativni redatelj Yoko Taro, poznat je po nekonvencionalnom stilu pričanja priča, ali i po tome što su mu svjetovi u kojima su smještene priče redovito mračni, tužnjikavi i melankolični. Iako je navedeno prisutno i ovdje, Replicant je mnogo više od sumornog akcijskog RPG-a i doslovno donosi punokrvno anime iskustvo puno emocija, humora i zanimljivih likova.

Igrinu priču je donekle teško objasniti. Njen prolog počinje u bliskoj budućnosti kad je zemlja već u postapokaliptičnom stanju, opustošena neizlječivom bolešću imena black scrawl. Odmah nakon prologa baca nas tisuću i nešto godina u budućnost i maleno naselje gdje naš bezimeni protagonist živi sa svojom sestrom. Svijet je od modernog stanja regresirao u srednjovjekovno s daškom fantazije, gdje su magija i čudovišta normalna pojava.

Replicant je od početka do kraja jedno izuzetno zanimljivo i emotivno iskustvo.

Ukratko, sestra glavnog lika pati od gore spomenute bolesti i on kreće u avanturu s namjerom da je spasi. U tijeku iste mu se pridružuje pričljiva i često humoristična knjiga Grimoire Weiss, zgođušna, priprosta, ali i opaka djevojka Kaine te plemeniti dječak Emil. Njihov međusobni odnos je srce priče i kao takav stručno pogađa sve anime klišeje koje znamo i volimo. U tijeku igre skupljaju se nova oružja, magične sposobnosti, a na njenom kraju čeka glavni boss koji je odgovoran za sve nedaće koje su snašle naše heroje.

To površinski zvuči kao već viđeno i vrlo simplistički, ali je začinjeno brojnim crticama koje se ne libe istraživati neke vrlo kompleksne teme. Igra kroz njih često zalazi u domenu egzistencijalizma, a još češće iznenađuje ne-tako-optimističnim raspletom događaja.

Puna slika igrinog narativa dobiva se tek nakon nekoliko prelazaka.

Specifičnost Replicanta jest u tome kako se navedeno odnosi samo na prvi prelazak igre za koji u prosjeku treba nekakvih 15 do 20 sati. Kao i Automatu, Replicanta valja prijeći nekoliko puta kako bi se doživio puni narativ. Naravno, ne kreće svaki prelazak od početka nego vas igra baca na različite dijelove u priči, svaki put nudeći neki novi komad dijaloga, novi filmić, a možda i drugog igrivog lika i njegovu perspektivu određenih događaja.

Napisat ću nešto kasnije kako to izgleda s aspekta gameplaya, ali što se tiče priče – ta struktura Replicanta, kao i Automatu, čini jednom od pamtljivijih igara u posljednje vrijeme.  Primjera je hrpa, ali nešto što se u prvom prelasku činilo kao moralno crno-bijela borba protiv zločestog bossa, u drugom ili trećem će dobiti potpuno novu dimenziju koja će zaći u žestoko moralno sivilo.

Rijetko koja igra me uspjela u toj mjeri zaintrigirati i kontinuirano iznenađivati, a kako je priča većinski nepromijenjena u odnosu na vrijeme kada je originalno izašla svjedoči koliko je bila ispred svog vremena.

Replicant Automata

Replicant je, po pitanju gameplaya, doživio poboljšanje u smislu da se sada igra slično kao Automata. To podrazumijeva brzu, frenetičnu akciju, ali i istraživanje jednog turobnog, istovremeno fascinantnog svijeta.

Sam svijet je kolekcija svojevrsnih centara napučenih NPC-evima, velikih otvorenih područja i manjih tamnica koje su odijeljene ekranima učitavanja. Čitava avantura igrača tjera na stalno putovanje između raznolikih lokacija, na rješavanje zadataka, usputnu borbu protiv hrpe slabijih protivnika ili velikih protivnika, kao i na skupljanje resursa, oružja i slično.

Niera je pravi gušt kontrolirati u borbi, ali i izvan nje. Kreće se veoma brzo, kontrole su vrlo responzivne, a animacije glatke i fluidne. Tijekom igre može pribaviti 30-ak oružja u tri različite kategorije, a netom nakon početka otključa i nekolicinu magičnih moći. Napade može izbjegavati, blokirati i parirati, a ima i ok sustav automatskog nišanjenja kad zatreba.

Modernizirana borba je vrlo zabavna, responzivna i fluidna.

Iako su sama borba i korištenje magičnih moći super zabavni i moćni, igra pati od problema neravnomjerne progresije što može iskustvo učiniti pomalo repetitivnim već nakon prvog prelaska. Protagonist postaje jači kako napreduje po levelima, ali mu se pokreti u borbi ne mijenjaju neovisno o odabranom oružju unutar pojedine tri kategorije.

Magične su moći poprilično maštovite, a neke su prikladnije ovisno o protivniku s kojim se borite. Problem je što se svih osam se otključa već unutar prvih 5-10 sati igre. Inače ne volim kad neka igra servira super kul moć tek u završinici pa ju ne stignem ni koristiti, ali Replicant je malčice pretjerao i time donekle žrtvovao osjećaj progresije.

Igra prebrzo igraču servira sve magične moći čime ga zakida za opipljiv osjećaj progresije.

Ipak, igra ima odlične momente gdje tu i tamo začini klasičnu akcijsku formulu gotovo mijenjajući žanrove. Ponekad će to biti samo prebacivanje akcije u u izometrijsku ili 2D perspektivu, a ponekad će leveli postati pravi mali bullet-hell izazovi gdje je potrebno vješto izbjegavanje brojnih projektila. Ima tu čak i segment igre koji emulira Resident Evil format istraživanja uklete kuće s fiksnim kadrovima kamere koji se mijenjaju iz prostorije u prostoriju.

Glavni protivnici u igri, takozvani “shades” nisu pretjerano raznovrsni  pa imamo tek par malenih i mnogobrojnih te nekoliko jačih oklopljenih varijanti. Preporučam igranje na najvišoj postavci težine jer tek tu do izražaja dolazi prikladnost oružja za određene situacije, ali i igrin sustav poboljšanja istih dodjeljivanjem korisnih statusnih efekata u obliku magičnih riječi.

Boss protivnici su odlično napravljeni, a neki nisu jednodimenzinalni kako se na prvu čine.

Neraznolikost osnovnih protivnika spašavaju neki zaista epski susreti s poprilično maštovitim boss protivnicima, a ono što ih čini još boljima su naknadni prelasci gdje neki donose srceparajuće priče i stručno utjelovljuju osnovnu premisu i potencijal igre.

No, takva igrina struktura ima i svojih problema. Bez obzira na zanimljiva otkrića u ponovnim prelascima, iz perspektive gameplaya oni ostaju upravo to – ponovljeni prelasci. Treći i četvrti prelazak već postanu pomalo zamorni do mjere da sam se osjećao kao speedrunner koji samo trči prema sljedećem novom komadu u priči, a to definitivno nije način na koji želim iskusiti bilo koju igru.

Velika većina sporednih questova pada u dosadnu kategoriju “idi, pokupi i donesi”, a problem je što su četiri od njih ključna za progresiju priče u naknadnim prelascima – činjenica koju igra s vama nikad ne podijeli.

Tako se to radi

Mislim da ovaj podnaslov lijepo sažima audiovizualni aspekt Replicanta u njegovom svojstvu remastera. Igra je dramatično poboljšana po pitanju tekstura i razlučivosti, ali je pritom ostala vjerna originalnoj viziji. Mnogo pažnje je posvećeno glavnim likovima koji izgledaju bolje nego ikad, a jedini problem je što toliko dobro izgledaju da u kontrastu s njima NPC likovi izgledaju kao da su ostali u PS3/Xbox 360 eri. Vjerujem kako će mnoge odbiti pomalo isprana paleta boja i općenito turoban izgled igre, ali vjerujte kako je to vrlo kalkulirano i iznimno doprinosi ugođaju na kakav igra cilja.

Opustošen svijet naročito pršti osobnošću i živi je dokaz da ne mora svaka igra imati detaljima nakrcate lokacije da ostavi značajan utisak. Imamo tu ekspanzivne livade i pustinje, ali i grandiozne lokacije koje kao da im je mjesto u Dark Soulsu. Centri su priča za sebe, a naročito je interesantan maleni primorski gradić koji izgleda kao da ste došli na godišnji odmor u Grčku.

Nisam se u igri susreo s gotovo niti jednim bugom, a po pitanju performansi je sve radilo glatko čak i kad bi ekran bio preplavljen protivnicima i raznoraznim projektilima. Jedini problem s kojim sam se susreo je bio ekstreman pad performansi kad god bih se prebacio s miša i tipkovnice na kontroler ili obrnuto, do te mjere da bih morao izaći iz igre da popravim situaciju. Srećom, navedeno mi se događalo samo u prvih par sati igre pa nije značajno utjecalo na ukupno iskustvo.

Glasovna gluma je odlično odrađena, a od nje je još bolja glazba koja nosi 70% ukupne atmosfere igre. Igra zna kada servirati epske orkestralne skladbe, a kada emotivni moment začiniti suptilnim minimalizmom. U svakom slučaju, radio se o soundtracku koji bi bez dvojbe trebao biti uvršten u svaku listu najbolje glazbe u igrama.

Jedinstvena vizija

Gaming je danas više manje ušao u kolotečinu predvidljivosti gdje nas rijetko što zaista iznenadi i u tom je kontekstu NieR: Replicant jedno zaista posebno, drugačije iskustvo. Poboljšanja koja donosi dramatično poboljšavaju jezgru solidnog originala i podižu ga na standard na koji je moderna publika navikla.

No, čak i unatoč modernizaciji, vjerujem kako će činjenica da je drugačija odbiti jednak broji igrača koji će i privući. Igra definitivno nije savršena i ako ne kliknete s njom u prvih nekoliko sati, teško kako ćete ju odigrati nekoliko puta. Ali, ako vas zaintrigira i ako joj date priliku, otkrit ćete malo remek-djelo te vam definitivno neće biti žao što ste se zadržali do samog kraja.